Coca Cola s đubmirovim sokom

Kultura se iznimno dobro prodaje: globalizacija i ekspanzija digitalnih i masovnih medija dovela je različite kulture iz svih krajeva svijeta na police trgovina u susjedstvu i onih velikih šoping centara; na male ekrane izravno u naše domove; u umjetničke galerije, frižidere i ormare. Kultura je brend s mnogo ekonomskog potencijala, i s malo marketinškoga talenta te dobro upakirana, dobro se prodaje. Nije slučajnost što su "kulturalna industrija", "proizvodi", "soft power" i "kulturalni imperijalizam" preplavili tekstove kulturalnih studija.

Hong Kong je u novonastaloj situaciji našao svoje mjesto i metodologiju i, čini se, uspijeva. Grad-država najviše nadahnuća crpi iz svoje problematične povijesti koja se ocrtava u beskonačnoj fuziji elemenata Istoka i Zapada, čime se Hong Kong veoma ponosi. Sto i pedeset godina britanske kolonizacije, osam mjeseci japanske okupacije i besprekidni utjecaj Pekinga doprinijeli su honkonškoj raznovrsnosti i specifičnosti no -  sa cijenom: sublimnim identitetom.

Kantonska opera

Jedan od najčešćih sintagmi u turističkim brošurama opisuje Hong Kong kao mjesto na kojem se susreću Istok i Zapad. Metaforički i doslovni spojevi dviju strana svijeta sačinjavaju znatan dio honkonške strukture, čije maštovite sastavnice uvijek iznova oduševljavaju. Vjerujem da upravo taj spoj, toliko "urođen" gradu koji se iz skupine ribarskih sela pretvorio u sedammilijunski grad i čije ime se doslovno prevodi, ironično, kao "mirisna luka",  zrači magnetskom -  i posjetiteljima sa Zapada - mističnom privlačnošću. Premda se Hong Kong zbog fragmentirane prošlosti doživljava kao relativno nova tvorevina, njegova je priča puno starija, a jezik kojim Honkonžani govore, kantonski, koristi se i u jugoistočnoj Kini (provincija Guangdong) te u Macau. Pa, može se reći da se kantonski govori diljem svijeta, budući da je mnogo stanovnika emigriralo no, s obzirom na tradicionalne obiteljske vrijednosti, većina Honkonžana se naposljetku vrati u grad, kako bi brinuli o roditeljima.

Premda poprilično umanjenim intenzitetom, lokalna kulturalna industrija još uvijek proizvodi akcijske filmove, kantonske opere, Kanto-pop glazbu i, najvažnije, imaginarij za posjetitelje, utjelovljen u dim sum restoranima, egzotičnim jelima iz woka, muzeju Bruce Leea; svjetlima grada koja osvjetljavaju najsuvremeniju arhitekturu neboparajućih zgrada; ulicama ispunjenima tradicionalnim kineskim lijekovima, sušenim morskim plodovima i travama; tržnicom žada i pokojim istisnutim tradicionalnim budističkim hramom iz kojega se šire mistični pozivi mirisnih štapića.

Mješavina Coca Cole i đumbirova soka odražava nešto od honkonške težnje da se iskoristi punina oba svijeta. Ona odražava i percepciju Honkonžana o samima sebi: između dva svijeta

Često se nađem na molu u Kowloonu, s kojega se horde kineskih turista uguravaju u malene trajekte koji ih, s nabacanim šarenim žaruljama, vode u obilazak luke. Između dolazaka i odlazaka; ukrcaja i iskrcaja, obali se prišulja osuvremenjena verzija motorne đunke što sa nabacanim automobilskim gumama i tramvajskim plastičnim sjedalima, ispljune jednog ili dva putnika, ukrcanih na drugoj strani obale. Dižem pogled sa postmoderne đunke i prvo što ugledam je velika svjetleća armirana kutija velikog šoping centra: odmah iza redaju se osvijetljene moderne zgrade. Na svakom koraku, pa i preko površine prljavoga iskorištenoga mora, nalaze se točke u kojima se spajaju Istok i Zapad, gotovo poput mantre što se svakodnevno izgovara, upražnjava, i - dobro upakirana, s malo marketinškoga potencijala, dobro prodaje.

Jedan od primjera doslovnoga spoja Istoka i Zapada su honkonške čajane-kavane, tea cafés u kojima jelovnici ne diskriminiraju između Istoka i Zapada. No, poput svakog produktivnog mjesta, i ove kavočajane proizvode originalne lokalne izume koji doslovno utjelovljuju dvije suprotne strane svijeta: bilo da se radi o ukuhanoj mješavini Coca Cole i đumbirovog soka ili mješavini crnoga čaja i kave.

Talijanska pasta ili congee, lokalna verzija rižine kaše s dodacima po želji; francuski tost ili instant rižini rezanci ocrtavaju dualni karakter grada i pritom se ta "patentirana" i "autohtona" dualnost ne zaustavlja tek u takvim zanimljivim lokalitetima kao što su kavočajane, dostupnima samo nakon što se upadne u zečju rupu. Lajtmotiv spoja se provlači kroz sve pore grada i društva, u ime kompenzacije i postkolonijalizma: s jedne strane ulice se nalazi McDonalds, s druge pak tradicionalni restoran specijaliziran isključivo za spravljanje juhe od zmijinoga mesa. Potonji polako nestaju s honkonške tradicionalne gurmanske scene budući da je potražnja u stalnome padu. Ista sudbina je zadesila i restorane koji su nudili pseće meso. I premda je sam Michael Palin prvi put pseće meso kušao upravo u Hong Kongu, pitam se je li koji restoran preživio "civilizirajuće" utjecaje sa Zapada.

Mješavina Coca Cole i đumbirovog soka odražava nešto od honkonške težnje da se iskoristi punina oba svijeta. Ona odražava i percepciju Honkonžana o samima sebi: između dva svijeta.

Pričam o toj honkonškoj (ne)pripadnosti, te o njihovoj percepciji Hong Konga s Jerryjem i Carol, dvoje Kineza koji se u Hong Kongu služe engleskim imenima. Jerry je u Hong Kong stigao nedavno, prije godinu dana, dok je Carol u gradu živjela posljednjih šest godina. Jerry Hong Kong doživljava kao dio Kine, i smatra da je ujedinjenje s Kinom neizbježno. Pitam ga je li u redu insistirati na političkom ujedinjenju u slučaju grada i naroda koji to ne želi. Za Jerryja je status Hong Konga neupitan: on politički i geografski pripada Kini. Dapače, ističe, Kini je potreban Hong Kong jer je drugačiji od Kine te time pridodaje raznovrsnosti. Ali potreban je i kao grad-uzor koji bi možda mogao promijeniti nešto u političkoj situaciji Kine.

Za člana kineske komunističke partije, Jerry mi se čini prilično kritičan prema centralnoj vladi u Pekingu. No, tko god poznaje sadašnju kinesku političku situaciju shvaća poantu: korupcija je jedan od najvećih problema s kojima se Kina iznimno loše nosi, budući da je i sama vlada, koja se naveliko služi antikorupcijskom retorikom - korumpirana. Dodatno, mlade generacije (koje poslovično odlaze na studij na europska i američka sveučilišta) uviđaju da korupcija i stalno ograničavanje individualne i medijske slobode samo pogoršavaju već dobrano lošu javnu percepciju centralne vlade. Mnogi mladi Kinezi na studiju u Hong Kongu pričaju mi o potrebama za promjenama. Isto tako jednoglasno vjeruju da je sadašnje stanje gotovo nemoguće promijeniti. Pitam se kad će se stvari promijeniti.

Za razliku od Jerryja koji poziciju Hong Konga u azijskome kontekstu promatra iz političke i ekonomske perspektive, Carol Hong Kong opisuje kao iskonstruirani grad koji se definira esencijalno odnosom prema vanjsko-unutarnjem "neprijatelju", Kini. Za nju, Hong Kong je prazna građevina na rubu Kine u kojoj, doduše, i ona sama čeka svoju putovnicu. Iduće godine, po isteku sedam godina boravka u Hong Kongu, Carol će se prijaviti za državljanstvo.

I Jerry i Carol slažu se da je Hong Kong drugačiji od Kine, premda joj ujedno i pripada. Jerry se oduševljava slobodama Hong Konga, dok se Carol gubi u prijevodu pod pritiskom dehumaniziranoga načina života i nedostatka - ili viška - honkonškog identiteta.

Sto i pedeset godina britanske kolonizacije, osam mjeseci japanske okupacije i besprekidni utjecaj Pekinga doprinijeli su honkonškoj raznovrsnosti i specifičnosti no -  sa cijenom: sublimnim identitetom

Naravno, razgovaram i sa Honkonžanima o temi pripadnosti i identiteta. Zanimljivo, u ležernim razgovorima se povremeno nazivaju Kinezima, a svoju kulturu i jezik nazivaju kineskima. Ponekad se nazivaju Honkožanima, a jezik i kulturu imenuju kantonskima. Ponekad će reći da su Kinezi, a ponekad da su Honkonžani. Naljutit će se ako ih netko poistovjeti s Kinezima. Jezičnim nedoumicama unatoč (koje, doduše, slikovito naglašuju njihovu potragu za identitetom), na kraju dana je Hong Kong jednoglasno - ne-Kina. Ne čudi stoga što Honkožani ideje za lokalne gastronomske i kulturalne izume crpe sa Zapada: osim što je Azija još duboko zapletena u postkolonijalnome labirintu utjecaja sa Zapada, taj mitski Zapad se još uvijek doživljava kao maksimalni civilizacijski doseg koji treba kopirati i asimilirati. (Jedno od mojih najvećih otkrića nakon dolaska u Aziju bila je još uvijek dominantna paradigma bijele puti koja čvrsto stoji kao ideal ljepote, denominator uspjeha, moći i statusa.) Bruce Lee, ikona kung-fu filma na Istoku i Zapadu, utjelovljuje uspješnu kombinaciju dvaju svjetova, ponos honkonške kulturalne industrije, i težnju za pomirenjem. U toj perspektivi, Bruce Lee je poput religijskoga artefakta koji posjeduje magične moći: da transcendira lokalne kulturne zastoje i postane - nadhonkonžanin.

Hong Kongu kulturalni proizvodi nisu potrebni samo u ekonomskome smislu: sublimnome gradu kao što je ovaj, opipljivi produkti lokalne kulture potrebni su kao dokaz i izvor identiteta i specifičnosti. Oni su materijalni dokaz postojeće kulture i kao takvi, umanjuju sublimnu egzistenciju grada i naroda "između".

Chow Yun-Fat u filmu Johna Wooa "A Better Tomorrow"

Bruce Leeja smo već ustanovili kao nadčovjeka. S druge strane tu je Jackie Chan, odmetnuti omraženi sin honkonške filmske kung-fu industrije, te obožavani Chow Yun-Fat (glavna muška uloga u filmu Tigar i zmaj) te kultni redatelj John Woo.

Priča sa Jackie Chanom je prilično zabavna: premda se ljupko smiješi sa pakiranja boja za kosu na policama lokalnih trgovina, pri samom spomenu njegova imena, Honkonžani naprave grimasu. Nedavno je zgriješio postavši zagovornikom centralne vlade u Pekingu te opetovanim izjavama da se Honkonžani neprestano bune i kolektivno prosvjeduju nizašto.

Honkonžani su ponosni na (prošlo) zlatno doba svoje kinematografije: kada su lokalni kung-fu filmovi štancani u velikome broju, lansirali mnoge lokalne zvijezde u međunarodnu orbitu. Većina postarijih kung-fu filmova koja se znala vrtjeti u neke sitne sate na hrvatskoj nacionalnoj televiziji potječe upravo iz Hong Konga. U to doba je i kanto-pop glazba bila mnogo zastupljenija na azijskoj glazbenoj sceni, nego danas, kada je regija preplavljena J-popom iz Japana i K-popom iz Koreje. Honkonžani su itekako svjesni zenita lokalne filmske i glazbene industrije. Glavni razlog identificiraju u preseljenju filmske industrije u Kinu gdje su troškovi snimanja znatno niži, dok se lokalne zvijezde prebacuju na susjedski jezični teritorij jer je s obzirom na masovnost kineske publike, uspjeh zamalo svakog filmskog projekta zajamčen. Ne čudi stoga što je Jackie Chan postao zagovornik kineske vlade.

Kategorija "autohtonog" ionako je prilično labava, a Hong Kong oprimjeruje praktični problem onoga što bi inače besprijekorno funkcioniralo u teoriji. Što je autohtona honkonška kultura? Što je autohtona honkonška gastronomija? Je li spoj Istoka i Zapada autohtonost; originalni izričaj lokalne kulture? Vjerujem da jest, premda su granice uvijek čudnovato iscrtane. Pitam lokalno stanovništvo za smjernice, međutim niti oni nisu sigurni. Jedni tvrde da je lokalni specijalitet, egg tart honkonški "izum", drugi pak da je uvezen sa Zapada. To je samo jedan u moru primjera problema definiranja tradicionalnog, lokalnog i autohtonog. Čini se da se barem oko dim suma svi slažu: raznovrsne okruglice punjene svim vrstama nadjeva. No vrlo tradicionalni dim-sum restorani pravi su izazov: posluga koja je arogantna, bezobrazna i ne-poslužuje. Kupci koji se sami uslužuju, uzimajući drvene košare sa parenim okruglicama po želji s kolica što ih guraju nezainteresirani konobari. Glasne žalopojke kuhara koji se žale na preveliki broj gostiju i mukotrpni rad, vrlo izravna, gotovo uvredljiva komunikacija.

Milk tea

Dok razmišljam o Hong Kongu, s čijim se dualnostima svakodnevno susrećem, na pamet mi pada Eric Hobsbawm i njegova knjiga Izmišjanje tradicije. Milk tea, lokalna izvedenica čaja s mlijekom, "honkonško" piće je u grad stiglo s Englezima za koje čaj s mlijekom predstavlja nacionalni simbol i tradiciju koja se globalno asocira uz englesko popodne. No ta specifična engleska tradicija konstruirana je kao posljedica kolonijalne ekspanzije u Indiju, odakle je po prvi puta u Englesku uvezen crni čaj. S obzirom da je svaka tradicija društvena konstrukcija, a kultura najveći ljudski izum, čini se da je kapitaliziranje sredstava za uporabu logični sljedeći korak. Najpotencijalniji kulturni kapital što ga Hong Kong ima je njegovo magično ime koje privlači svojim dualnim dimenzijama i nadrealnim mješavinama Istoka i Zapada. I zaista, grad oduševljava svojom moći da se neprestano iznova izgrađuje od materijala iz svih krajeva svijeta koji, jednom skupljeni i upotrijebljeni u kaotičnu energiju, ironično, mirisne luke, te tako stvara toliko prepoznatljiv logo: Hong Kong.