Kada su to prijetnje ušle na hrvatsku javnu scenu ovako na velika vrata? Znam, reći će cinici da nikad nisu ni izašle. No, stvarno, zar ćemo na period od Tuđmanove smrti do ulaska u EU gledati kao na "zlatno doba", prošlo svršeno vrijeme, kada smo svi zajedno gradili demokratsku Hrvatsku? Korak po korak, no bilo je i skokova. Danas opet prijetnje, ksenofobija, zadrto nacionalno kao jedini i ultimativni kriterij.
Ponavlja li se to povijest jer nismo naučili ništa ili zato da se dovrši čistka?
Manje je od mjesec dana do parlamentarnih izbora. Prvi višestranački izbori u (Socijalističkoj) Republici Hrvatskoj održali su se u proljeće 1990. Tada je pobijedio HDZ. Kuriozitet je da se dotadašnja vodeća stranka nije ni natjecala. Socijalistički Savez Radnog Naroda Hrvatske bio je vladajuća, jedina, stranka u Hrvatskoj, ne? Nevažno, a nije mi ni tema (iako jeste zanimljivo) govoriti o licemjerstvu sustava u kojem je Savez Komunista Hrvatske de jure samo ideološka, a de facto izvršna vlast. Pada mi na pamet i tadašnje pitanje– što će biti sada? Kako to izgleda kada dođe do drastične smjene vlasti? Hoće li pohapsiti komuniste? (tada se još hapsilo, uhićivanja su počela kasnije).
Donedavna opsjednutost ugroženošću većine od manjina koje ih maltretiraju, tiho se prelila u prijetnjeNisu pohapsili komuniste. Nisu ni mogli. Članstvo SKH je masovno prepoznalo HDZ kao – oh, gle – ostvarenje dugo očekivanog sna. Nacionalnog naravno. Klasno je bilo out, nacionalno je postalo in. Tada nije došlo do nagle čistke, bar ne po stranačkim kriterijima. Po etničkim da. Pomalo. I to je važna tema za neku drugu prigodu.
Dugo sam tu mirnu smjenu vlasti navodio kao primjer određene demokratske zrelosti hrvatskog društva. Ne, ne kanim raditi reviziju povijesti i slaviti Tuđmanovu i HDZ-ovu vladavinu 1990. – 2000. No, izostala je čistka. Ne samo lustracija, čistka, prava. Izostala? Ili je samo dijelom provedena pa odgođena?
Nisam nikada razmišljao o ovoj drugoj opciji, do ovih dana. Bliže se parlamentarni izbori. I sam sam nezadovoljan radom sadašnje Vlade, a ima nas. Nije da nam fali razloga. Dakle, lako ih se može pobijediti tako da se naprave stvari koje oni nisu znali ili nisu htjeli. Ne moraju se niti sva neostvarena obećanja izvršiti, nekoliko bi bilo dovoljno. Najaviti, pojasniti kako će se napraviti i učiniti to.
No, dešava se nešto drugo. Nešto čudno. Najavljuje se čistka. Pričekajte prije nego viknete- Bravo!
Ideološka se čistka najavljuje, ona očekivana 1990., a ne ona potrebna 2015. Uhljebi ostaju, nekompetentni isto, oni s lažnim maturama i diplomama, hmmm, oni ostaju samo do daljnjega (do mirovine).
Prijeti se drugima, onima koji bi otvorenu Hrvatsku, koji ne bi vojsku na granicama, onima koji bi ljudska prava za sve čak i žene, civilnim žrtvama ne bi gledali gdje su se zatekle, branitelje bi voljeli vidjeti u nastavku borbe za demokraciju, a ne u njenom uličnom rušenju, Crkvu bi rado da se bavi vjerom, nadom, Božjom ljubavi, pomaganjem potrebitima, a ne moći i politikom. Donedavna opsjednutost ugroženošću većine od manjina koje ih maltretiraju, tiho se prelila u prijetnje.
Zatvorimo granice, potrčimo i zagrlimo one koji su bodljikavu žicu pred rijekama izbjeglica podigli, smijenimo one što ukazuju da se u ime hrvatstva i zla radilo. Zvuči kao plan pisan od strane UDBA-e. Pravi antihrvatski plan.
Platimo svakoj majci tisuću eura za svako dijete. Baš svako? Što ako se pokaže, nakon recimo godine dana provođenja takve pronatalitetne politike, da je najmanje rođenih iz starih hrvatskih, katoličkih obitelji, a najviše recimo iz redova nacionalnih manjina? Ili to nema veze. Sigurno nema, to sam samo ja zločest, a plan se ionako neće sprovesti.
Ne uzimam te prijetnje za ozbiljno. Najviše se laže pred izbore, u ratu i nakon lova. S vrha države se izbjeglice naziva jadom, bijedom i opasnošću pa nam trebaju stručni timovi da razlučimo radi li se o nespretnom izražavanju sućuti ili o slabo prikrivenom fašizmu. Zar tako brzo zaboravljamo da nam je trećina države bila u prognanstvu i izbjeglištvu, takoreći jučer?
Taman smo postali ponosni na pravosuđe, iskreno mnogo je truda uloženo u reformu, smanjivanje predmeta, školovanje sutkinja, tužitelja, podršku svjedocima i žrtvama, a kad ono udar za udarom, tamo gdje se nismo nadali. Bilo bi zanimljivo usporediti povjerenje u pravosuđe pred tri godine i danas. Doduše nije baš ni haški sud imao konzistenciju kao vrlinu.
Mnogo se, kako čitam, prijeti novinarima. Prijete im iz opozicije, što bi bilo simpatično da nije, ako nije prejaka riječ, jezivo? Zašto? Zato što to nije politička opozicija, skoro da bih rekao da nije niti vrijednosna, već je šuplja, nekompetentna, s lažnim diplomama, sklona nepoštivanju zakona i sili, a ne znanju, moralu. Ukratko – opasna.
U zemlji u kojoj se prijeti kulturnim djelatnicima, daju otkazi nagrađivanim novinarima i aktivisticama civilnog društva, u kojoj je čak i nogometna reprezentacija privatizirana, u kojoj predsjednica želi zadržati izbjeglice izvan svojih granica, apsolutno ih ne želi kao useljenike i nimalo im sućuti ne pokaže, u kojoj se od dvije najveće političke stranke mora birati "manje zlo", hm, u toj zemlji mora da je zanimljivo živjeti. Bar svima nama koji čitamo H-Alter i koje zanima društvena pravda, prava svih manjina, različitost, zaštita ranjivih skupina.
Zato nam najavljena čistka dobro dolazi. Nesigurnost rađa nervozu pa padaju maske. Izazovna su vremena, znam, no baš sada se otkriva nesposobnost onih koji nas vode i koji žele da ih biramo da nas vode. Čast iznimkama, no gdje je tu pozitivna selekcija? Sposoban prijatelj, nepolitičar, odlučio se kandidirati na jednoj izbornoj listi i fascinantno je čitati komentare na njegovu odluku. Neupućen ne bi znao ide li on u Černobil, Siriju ili samo skače s Masleničkog mosta. Zove se to izgubljeno povjerenje u politiku, znam, no nije samo to. Izostanak je to svake odgovornosti za ovo što nam se dešava i to nas mora brinuti.
Hej, ljudi, otvoreno nam prijete. S vrha države se izbjeglice naziva jadom, bijedom i opasnošću pa nam trebaju stručni timovi da razlučimo radi li se o nespretnom izražavanju sućuti ili o slabo prikrivenom fašizmu. Zar tako brzo zaboravljamo da nam je trećina države bila u prognanstvu i izbjeglištvu, takoreći jučer?
Istovremeno, ono najbolje što Hrvatska trenutno ima jeste taj ljudski odnos prema ljudima u itekakvoj nevolji. Nisu u nevolji? Nisu izbjeglice, već ekonomski migranti? Odite pješke do susjednog grada onda, ne morate ni izaći iz Hrvatske, samo malo iskombinirajte recimo 17 km pješke s djetetom u ruci, malo stojećki u busu pa odite spavati tamo, a kad potrošite novac ne vraćajte se kući, ostanite spavati i krenite dalje po Hrvatskoj. Vjernije je ako ne ponesete dokumente. Putujte nekoliko tjedana tako. Ne treba vam rat da osjetite kako je tim ljudima. A s vrha države ih se tretira skoro kao smeće, svakako kao građane osmog reda. Sreća, ne s cijelog državnog vrha, samo s dijela.
Ne budemo li odgovorni, imat ćemo za mjesec dana takav cijeli državni vrh.
