Aktualni predsjednički izbori lansirali su, prema finom receptu "festivala demokracije" (koji, usput budi rečeno, treba shvatiti doslovno: kao vrijeme u kojem se ispoljava ono sasvim nebitno za demokraciju), lavinu medijskih napisa, diskusija, "stručnih" i nestručnih analiza "analitičara" i neanalitičara koji namjeravaju dodati svojih nekoliko zrna uvida u postojeće političke odnose, biračke preferencije i omjere snaga političkih aktera. Teško je, ipak, u njima ne primijetiti određenu dozu cinizma. Čini se da to proizlazi iz činjenice da je doista gotovo nemoguće pronaći "Festival demokracije" za većinu je građana tek naporni TV-program u kojem umjesto svoje omiljene serije moraju gledati samoprozvano dubokoumne "analize" jednako tako samoprozvano dubokoumnih (ali poprilično lijepo zaokruženih) "analitičara" smisao cijelom tom "festivalu". Već je mnogo puta istaknuta suvišna predsjednička uloga u okviru postojećih povjerenih mu ovlasti te iracionalnost izbornog troška povezana s time. Mislim, ipak, da takav smjer diskusije promašuje bit stvari.
Ako bolje razmislimo, doista je svejedno raspravljamo li o svrsishodnosti izbora u okviru postojećih predsjedničkih ovlasti ili o svrsishodnosti izbora gdje nijedna ponuđena opcija zaista ne namjerava ništa učiniti, makar i imala odgovarajuće ovlasti da stvari promijeni. Cinični ton koji smo spomenuli ne proizlazi iz činjenice da se radi pompa oko izbora funkcije koja po svojoj samoj formi ne znači gotovo ništa. On proizlazi iz stava samih kandidata koji su na način mučan za gledanje pokušavali izbjeći tu bolnu činjenicu. Bilo da se radi o Josipovićevim i Kitarovićinim finim retoričkim zavrzlamama (a upravo je fascinantno do koje mjere netko može govoriti, a da doista ne kaže ništa) ili Kujundžićevim i Sinčićevim mesijanskim deluzijama (a zaista se radi o istom sindromu, samo različitog pojavnog oblika), nijedan se kandidat nije suvislo mogao suočiti s činjenicom da za svojim debatnim pultom najviše nalikuje na Don Quijotea, bili to oni svjesno – kao u slučaju Josipovića i Grabar Kitarović - ili nesvjesno, kao što se čini da je slučaj kod ostalih.
Ipak, ta farsa, koliko se god možda tako činila, nije sasvim benigna. Ona ipak upućuje na neke kronične simptome te naveliko spominjane "hrvatske demokracije". Prije svega, ona nas ostavlja s gorkim okusom posvemašnjeg nedostatka artikulirane političke pozicije koja bi mogla Posebno je alarmatno to da na idućim parlamentarnim izborima možemo očekivati svojevrsnu poplavu opcija s antisistemskom retorikom koje će biti ili puko politički oportunitetne kao u slučaju ORAH-a, ili nesuvisle i potencijalno opasne za daljni razvoj društveno-progresivnog krila, kao što je Živi zid. utrti put ka toliko potrebnoj društvenoj promjeni. Na sva zvona hvaljen Sinčićev izborni rezultat nije samo pokazatelj nezadovoljstva tzv. "lijevih" birača Milanovićevom vladom. Nezadovoljstvo Milanovićevom vladom sasvim je razvidno i bez te banalne opservacije. Taj je rezultat prije svega pokazatelj da postoji određen korpus ljudi koji su spremni institucionalno podržati opciju koja nije direktno vezana uz etabliranu političku elitu. No, on je ujedno pokazatelj da ta opcija ne mora uopće biti suvislo politički artikulirana, a kamoli "lijeva". Upravo je fascinantna razina neartikuliranosti i nerealnosti Sinčićeve kampanje, političke nedosljednosti i opskurnosti, koja je takva ipak ostvarila značajan izborni rezultat. Zbog njene prilično prazne forme možemo tu vrlo lako zamisliti bilo kojeg demagoškog kandidata koji nema institicionalnu i kriminalnu prošlost, i rezultat bi vjerojatno bio jednak.
Ne radi se, dakle, ni o kakvim otetim "lijevim" biračima. Sasvim je nejasno zašto je Sinčićev rezultat toliko zapanjujuć; treće je izborno mjesto oduvijek bilo osigurano za takve opcije. Umjesto toga, trebali bismo naglašavati kako usprkos svim promašajima politike SDP-a i HDZ-a i dalje ostajemo s polaritetom njihovih kandidata. To govori jasnije i glasnije od svega ostalog: koliko god bili nezadovoljni, i koliko god bili svjesni svog nezadovoljstva, i dalje HDZ i SDP te njihovi sateliti jedini figuriraju kao ozbiljne i relevantne političke opcije. Tu treba smjestiti i ORAH, koji je na ovim izborima pokazao gdje mu ipak naposljetku leže političke lojalnosti. Pritom ne mislimo na SDP. Njihovu podršku Josipoviću treba sagledati kroz simboličku prizmu onoga što Josipović kao politička figura predstavlja. Holyjino paradiranje s aktualnim predsjednikom u električnom automobilu zorni je i eklatantni prikaz prave intencije tog političkog projekta te dosega radikalnosti te navodno "zeleno-lijeve" opHolyjino paradiranje s aktualnim predsjednikom u električnom automobilu zorni je i eklatantni prikaz prave intencije tog političkog projekta te dosega radikalnosti te navodno "zeleno-lijeve" opcijecije, koja je takva samo možda u svojim stranačkim simbolima.
Posebno je alarmatno to da na idućim parlamentarnim izborima, a koji će doista nositi neku težinu u realnom smislu, možemo očekivati svojevrsnu poplavu opcija s antisistemskom retorikom koje će biti ili puko politički oportunitetne kao u slučaju ORAH-a, ili nesuvisle i potencijalno opasne za daljni razvoj društveno-progresivnog krila, kao što je Živi zid. Takva disperzija mogla bi ponovno dovesti do spontane uspostave političkog dualiteta te u startu osakatiti uspjeh neke realno postavljene i jasno artikulirane lijeve progresivne opcije.
Cinizam je, dakle, donekle opravdan. On proizlazi iz bolne perspektive nastavka propadanja koje je započelo prije više od dvadeset godina i koje u kontinuitetu, što god tko mislio, traje do današnjeg dana. On također proizlazi iz spoznaje, koja ipak sve više i više postaje prisutna u javnosti, da se to propadanje ne može i neće popraviti jednim izborima i da su njegovi uzroci mnogo dublji od puke pogrešno odabrane politike. To uostalom pokazuju i brojke izbornih izlaznosti. "Festival demokracije" za većinu je građana tek naporni TV-program u kojem umjesto svoje omiljene serije moraju gledati samoprozvano dubokoumne "analize" jednako tako samoprozvano dubokoumnih (ali poprilično lijepo zaokruženih) "analitičara". Za manjinu je to, pak, sasvim običan radni dan, zbog čega bi, kažu im, trebali biti naročito sretni.
