Nejedinstvena ideja jedinstva, nije samo jedina definicija Europske unije koja se s ozbiljnošću može dati već se čini i dobrim opisom svega što se dešava u Hrvatskoj ususret drugom referendumu u njezinoj mladoj suvremenoj povijesti. Međutim, izgleda kako ključno pitanje nije jesmo li spremni ući u EU nego jesmo li spremni pozdraviti se s Balkanom. Naime formalno-pravno ulaskom u Europsku uniju ukidaju se članstva u drugim organizacijama kao što je primjerice CEFTA, a puno važnije i interesantnije je da se konceptualno, ulaskom u EU izlazi iz Zapadnog Balkana. Taj pojam, izmišljen od strane EU-a promicanjem Jugoistočne Europe u Zapadni Balkan, nikada neće biti zamijenjen Europskim Balkanom. Europa i Balkan su naime dva pojma koja su u puno dužem i kompliciranijem odnosu od Europske unije i Hrvatske. Prema tome, dok Grčka sve više pada natrag u Balkan, Hrvatska leprša slabašnim još slijepljenim krilima i sprema se na (prvu?) seobu u toplije krajeve Zapada.
Europa jučer, danas, sutra
Jučer
Europska unija se uspješno izborila da bude ozbiljno shvaćena, postaje prva transnacionalna regionalna demokracija, priznata i prihvaćena kao vrlo relevantan politički faktor, toliko relevantan da sjedi u UN-u
Naime, nije Balkan jedini nomadski pojam koji napušta i ponovno osvaja različite teritorije. Europa je koncept koji se selio po Euro-Azijskom kontinentu, od sjevera Grčke, koju je napustila i ostavila na Balkanu, sve do krajnjeg zapada polukontinenta kako bi snubila SAD-e u stvaranje novog pojma, pojma - Zapada. Taj put čini se nije bio uzaludan, na njemu Europa stasa u takvu silu da za sebe dobiva i nepostojeći kontinent (Europu) a i novu političku zajednicu i identitet, te kao i druga velika svjetska sila (SAD), utjelovljena u novom političkom poretku EU-u koji sam sebi tepa imenom cijelog (pod)kontinenta - Europa. Taj je put Europe, od Grčke do Bruxellesa bio predmetom mnogih pripovijesti i mnogih povijesti. Sva nasljeđa tog puta, ona dobra kao što su inovacija, blagostanje, suradnja kao i ona loša imperijalizam, nacionalizam i sukobi reciklirana su u njezino novo utjelovljenje - Europsku uniju. Tijekom godina ona se vraća po zapostavljene komadiće prošlosti, pa tako uzima Grčku i dovodi je u novu Europu. Grčka time više nije na Balkanu već je kolijevka Europe, prenesena u samo njezino središte. Ipak, kao i uvijek, postavlja se pitanje koliko je bezuvjetan ta ljubav. Hoće li se po prvi puta dogoditi proces sužavanja, a ne proširivanja Europske unije? Hoće li Grčka biti vraćena natrag na Balkan koji Hrvatska nevoljko, poput pravog balkanskog djeteta koji se prekasno osamostalilo, napušta i seli u Europu baš u trenutku kada je ona zastarila s one strane Schengena, a s ove strane još nije oživila.
Danas
Sutra
Ciklus integracije Europske unije do sad je uvijek nalazio načina da krizu pretvori u konstruktivan prostor za novi korak integracije, bilo da je to Lisabonski ugovor ili fiksalni federalizam. Međutim svaki od tih mučno ispregovaranih koraka posrtao je na jednoj, uvijek istoj prepreci - europskom identitetu i stvaranju europske političke zajednice. Bez ta dva elementa ovaj je, novi regionalni okvir, prazan i svako malo se urušava, a potraga za identifikacijom se nastavlja u tri glavna pitanja:
Moramo izaći na referendum! Moramo pokazati da želimo i možemo donositi odluke, moramo pokazati da je naše društvo onoliko demokratsko koliko mi to želimo i trebamo
Potraga za europskom dušom - to je potraga za sličnošću, potraga za zajedničkom poviješću, religijom, mitovima, kulturom. Svime onime što nam dokazuje da imamo nešto zajedničko. Dvije temeljne značajke tog procesa su sličnost i povijest. Kritika ovog procesa uključuje (kao i svake takve potrage) selektivnost, elitizam u smislu usmjerenosti na visoku kulturu (Mozart), isključivost prema drugima (začudo Romi se ne tematiziraju kao primjer europskog zajedničkog identiteta) te se vrlo često govori o "Kršćanskom klubu" sažimajući u tom pojmu nasljeđa stare kršćanske Europe.
Potraga za europskim umom - drugi je quest na koji se EU otisnuo. To je potraga za onime što nas čini različitim od drugih. Pa je tako Europa važan faktor moći u svijetu ili je socijalna Europa, ili je Europa nacionalnih država. Ona je inovator, predvodnik ali i (neo)kolonizator. Ova potraga okarakterizirana je različitošću i budućnošću a kritizira se u smislu reciklirane staroeuropske prepotencije.
Potraga za europskim tijelom je potraga za fizičkim, potraga za prostorom, prevedeno u dnevnopolitičke pojmove definiranje odnosa s Mediteranskim prostorom, Rusijom, Atlantskim prostorom i posebno, granicama na istoku. To je identifikacijski proces u kojem je sadašnjost ona koja prevladava, proces koji se naslanja na stari mit o Europskom kontinentu i koji je također okarakteriziran mnogim kritikama od kojih je možda najpoznatija - pogrdni izraz - "Tvrđava Europa".
"Otrovna kiflica pred vratim Europe"
Hrvatska se otresa zadnjih mrvica Balkana i 22.1. 2112. njezini građani će odlučiti pakiraju li se koferi za Zapad
S druge strane, na periferiji ovog procesa dešava se jedna sličan proces identifikacije, reciklaže i dinamičnog odnosa s teritorijem. Hrvatska se otresa zadnjih mrvica Balkana i 22. 1. 2012. njezini građani će odlučiti pakiraju li se koferi za Zapad. Građani su frustrirani nalazeći se pod velikim zahtjevom izlaska na birališta dva puta u dva mjeseca ali i, pod okriljem nove vlade koja se ponaša poput mladića koji je nedavno naslijedio firmu od tate pa je pun ideja a ne zna što bi prvo počeo, povlači nesigurne i nepromišljene poteze ali pritom mu nedostaje skromnosti i iskustva. Istovremeno, proces odlaska na birališta pati pod teretom zaraćene mitologije i nespretnosti kampanje za ulazak u EU koja je u potpunosti promašila temu, dosađujući građanima s beskonačnim nizom argumenata za i protiv te prepucavanja intelektualaca, neoliberala, desničara i čini se pri tom da nitko nije svjestan koliko je irelevantno imali li više bodova na strani za ili na strani protiv za ovu vrstu odluke. Ovo je odluka o referentnom političkom okviru za svakog od nas a ne o njegovim dobrim ili lošim stranama, jer da danas odlučujemo pripadamo li Hrvatskoj (a odlučujemo svaki dan) ne bi analizirali argumente za i protiv već gdje (u potpunosti nesvjesno pogođen slogan ondašnjeg MVPEI-a) pripadamo! I jednako kao što Hrvatska ne bi pala na referendumu kod većine građana, iako bi se vrlo vjerojatno našlo izuzetno puno "racionalnih" razloga protiv, tako to ne bi trebala niti Europska unija. Čak i ako ulazak u EU nije dobitak na lotu već je sličnije dobivanju diplome - možeš završiti na burzi a možeš i na dobrom poslu - u svakom slučaju imaš kvalifikaciju i mogućnost pokušati.
Promašen pristup kampanji
Ulazak u Europsku uniju je očito pitanje političkog referentnog okvira
Postoji nekoliko načina, nekoliko procesa da se s građanima odradi ovaj posao. Može ih se informirati, može zagovarati, možete educirati i može raditi političku propagandu. Informiranje koje je puko prenošenje činjenica s time da se prenositelj minimalno upušta u odnos ("Europska unija ima 27 zemalja članica") je u potpunosti bespredmetno bez da građani poznaju kontekst i glavne koncepte (ono čemu služi edukacija) jer bez takvih kompetencija građana, gomila informacija pada poput sjemena u pustinju. Druga je mogućnost zagovaranje ( npr. "Europska unija će uskoro imati 28 članica, jer je to za Hrvatsku jedino ekonomsko rješenje") međutim zagovaranje mora počivati na autoritetu i povjerenju u onoga tko zagovara, tko nam govori da je po njegovom sudu bolje da nešto učinimo, a čini se jasnim da su građani odavno izgubili (ili nikada stekli) povjerenje u ove koji ih vode. Treća je mogućnost politička propaganda ("Hrvatska će uskoro ostvariti svoj tisućljetni san i postati dio velike civilizirane obitelji nacija, obitelji koju je branila od Turaka, obitelji kojoj odavna pripada" itd.) naime politička propaganda počiva na političkoj mitologiji kao kontekstu i u ovom slučaju pada na plodno tlo. Međutim, ono što izaziva velike probleme je da je politička propaganda za u sukobu sa dva vrlo stara i vrlo važna mita. S jedne strane sukobljava se s mitom o samostalnoj, najboljoj, neovisnoj Hrvatskoj (mit koji je jako star ali u novoj interpretaciji izuzetno snažan, propagiran i podučavan 90ih) koji paralizira ideju ujedinjavanja i ideju podijeljenog ili zajedničkog suvereniteta. S druge strane izravno je u skobu s idejom o "Zlatnom zapadu" mjestu iz kojega se donose Barbike i kinder-jaja, mjestu gdje je uvijek bolje. Taj je mit uslijed krize eurozone u potpunosti neiskoristiv. Na kraju dolazi potpuno zanemarena edukacija (npr. "Europska unija ima i 27 i 500 miliona interpretacija članstva"), koja je, u ovo doba prezasićenosti informacijama i cvjetanju blogova (potragom za smislom i analizom, provarivanjem tog golemog korpusa podataka), nužna, hitna, i jedino što može biti podloga informiranju.
Promašeno tematiziranje pristupanja
O nama se donose odluke na lokalnoj, nacionalnoj i europskoj razini i to su razine na kojima onda treba i sudjelovati ma koliko teško to bilo
Ulazak u Europsku uniju je očito pitanje političkog referentnog okvira. Naime kada se odjednom dižu građani da bi glasno tražili zaštitu pitke vode, vode koja se onečišćava i koji je problem zapostavljan godinama, vode u koju se godinama u ogromnim količinama bacaju neekološki deterdženti, veliki otpad, cigarete i drugi oblici krajnjeg nepoštovanja, kada to odjednom postaje prioritet građanima, njihovo veliko bogatstvo, jasno je da se ovdje radi o nečem drugom. Zemlja koja se može prodavati već godinama, o kojoj isti ti Hrvati odlučuju žele li prodavati, i zemlja koja u krajnjoj instanci potpuno arbitrarno i vrlo kratkoročno i neopravdano pripada samo tim građanima, to jest ljudima, odjednom postaje glavna tema. Sve je to toliko neuvjerljivo da je jasno da je glavna tema, ista kao što je bila na referendumu 1991. (za koji, kao što je rekao jedna kolega sociolog nije bilo potrebno nikakvo informiranje), a to naravno nije PRO et CONTRA ekonomskih, pravnih, vanjskopolitičkih i inih razloga ulaska u EU, nego je upravo pitanje kojem političkom okviru želimo pripadati. Dok je u interpretaciji većine građana to pitanje apstraktno i emotivno (gdje pripadam u smislu etničkog identiteta) ono je definirano onime gdje možemo pripadati (u smislu građanskog identiteta) i na kojoj razini se o nama donose odluke. Odgovor na to je jasan: možemo sudjelovati i o nama se donose odluke na lokalnoj, nacionalnoj i europskoj razini i to su razine na kojima onda treba i sudjelovati ma koliko teško to bilo, uslijed stvari koje se dešavaju na tim razinama i koje ih definiraju.
