Autentična vrata na ulasku u glavni logorski kompleks - "Jedem das seine" ("Svakome prema zaslugama")Autentična vrata na ulasku u glavni logorski kompleks - "Jedem das seine" ("Svakome prema zaslugama")"Svakome prema zaslugama", natpis je koji sve do današnjih dana stoji na ulazu u glavni kompleks nekadašnjeg koncentracijskog logora Buchenwald. Na okrutan motiv idejnih kreatora tog natpisa podsjeća željezna ploča na kojoj su ispisani nazivi više od pedeset nacija čiji su pripadnici na ovom mjestu preživjeli strahovite torture.

Osim učenika iz osnovnih i srednjih škola, Gaede osam puta godišnje kroz bivši  logor provodi grupe mladih neonacista koji su završili u zatvoru

"Osamdesetih godina posjetio sam kraj iz kojeg dolazite. U Dubrovniku sam sudjelovao na seminaru na temu održivog mira. Domaćini su nas uvjeravali kako ne postoji nikakva šanse da se u vašem kraju ponove strahote iz Drugog svjetskog rata. A onda su došle devedesete. Upravo zato nam mjesta sjećanja poput Buchenwalda trebaju služiti kao podsjetnik na sve što se dogodilo, ali i na ono što se, nažalost, diljem svijeta događa i dan danas." Riječi su to Daniela Gaedea, koji je prije odlaska na studij političkih znanosti kao mirovni aktivist 1977. godine zajedno sa svojim mlađim bratom otputovao u Izrael. Slijedeće godine u Nablusu, gradu na Zapadnoj obali, u kojem živi palestinsko stanovništvo, Gaede je bio žrtva bombaškog napada u kojem mu je poginuo brat, a on je ostao bez vida. Zahvaljujući operaciji, vid mu je ponovno vraćen, a spomenuti događaj bio mu je snažan motiv da se nastavi baviti mirovnim radom. Gaede je danas voditelj pedagoškog odijela u Buchenwald memorijalu. Pred njim je odgovoran posao jer, kako kaže, osim učenika iz osnovnih i srednjih škola, osam puta godišnje kroz bivši nacistički koncentracijski logor provodi grupe mladih neonacista koji su završili u zatvoru. Posjet Buchenwaldu jedna je od posljednjih etapa do koje dogura tek dio njih u radu sa socijalnim radnicima.

"Dio njih iskreno se kaje zbog svega što su počinili, pa su čak voljni sudjelovati u restauraciji predmeta koje smo pronašli na teritoriju nekadašnjeg logora", objašnjava Gaede dok stoji iznad stola u restauracijskoj sobi na kojem se nalazi hrpa različitih predmeta. Tu su bodljikava žica, cipele, pribor za jelo, ostatci češljeva i boca Coca Cole. "Sigurno se čudite odakle češljevi, kada je opće poznato da su svim zatočenicima po dolasku u logor prisilno obrijane glave. Budući da je kompleks logora Buchenwald sadržavao i tvornicu oružja u kojoj su radili i logoraši, dijelu njih dopušteno je da puštaju kosu. Ista je praksa bila i s političkim zatvorenicima za koje su SS-ovci vjerovali da od njih jednog dana mogu imati koristi. A boca Coca Cole? Nju je sa sobom donijela američka vojska prilikom oslobođenja logora", objašnjava vodič.

Uz tvornicu oružja koje su izrađivali logoraši, a zahvaljujući kojem su neki od njih  usmrćeni, i niz drugih objekata koji su nekad postojali na području koncentracijskog logora kod prosječnog posjetitelja izazivaju čuđenje. Budući da su neke od 136 jedinica logora bile namjenski sagrađene za obitelji visoko rangiranih SS-ovaca koji su upravljali logorom, objekt je sadržavao zoološki vrt i bazene za njihovu djecu, te životinjsku farmu kako bi upravitelji na dnevnoj bazi mogli konzumirati meso, najčešće svinjsko. Iste te životinje udisale su dim koji je svakodnevno sukljao iz krematorija u kojem su se spaljivala tijela ubijenih logoraša. No, od svih tih objekata danas nije ostalo mnogo toga.

Neke od 136 jedinica bile su namjenski sagrađene za obitelji visoko rangiranih SS-ovaca koji su upravljali logorom, pa je objekt sadržavao zoološki vrt i bazene za njihovu djecu

Koncentracijski logor Buchenwald sagrađen je 1937. u neposrednoj blizini Weimara, mjesta rođenja njemačkog klasicizma. Neposredno prije i tijekom Drugog svjetskog rata, u logor su dovođeni politički protivnici nacističkog režima, tkz. asocijalne osobe i kriminalci, homoseksualne osobe, Jehovini svjedoci, Židovi i Romi. Između 1937. i 1945. u logoru je bilo zatočeno više od 250 000 osoba iz više od pedeset zemalja. Više od 56 000 njih nisu dočekali dan oslobođenja logora - izgladnjivani su do smrti, umrli su od bolesti ili kao žrtve medicinskih eksperimenata, a oko 8 000 njih, većinom sovjetski vojni zatvorenici, strijeljani su odmah po dolasku u logor. Kada su počeli naslućivati kraj rata, SS-ovici su se odlučili evakuirati logor, odnosno 28 000 zatvorenika poslali su  u "marš smrti". Na dan oslobođenja, 11. travnja 1945, kada su američke trupe umarširale u Buchenwald, u logoru je bilo oko 21 000 zatvorenika, od čega više od 900 djece. U znak sjećanja na taj dan, kazaljke sata koji se nalazi na ulaznim vratim u glavni logorski kompleks i danas su zaustavljene na 3 sata i 15 minuta, vrijeme oslobođenja logora.

Ostala su sačuvana i autentična vrata na kojima stoji natpis Jedem das seine ("Svakome prema zaslugama"). "Zanimljivo je da natpis nije napisan goticom, omiljenim fontom nacista. Ulaz u glavni logorski kompleks projektirao je arhitekt koji je i sam bio zatočen u logoru, pa postoji mit da se drugačijim fontom poslužio kao činom otpora. No, ne postoje dokazi kojim bi se ispostavila istinitost te pretpostavke", objašnjava Gaede. Na zidovima glavnog logorskog kompleksa nalazilo se još natpisa kojima su počinitelji opravdavali svoja zlodjela, no oni, baš kao ni većina logorskih objekata, nisu obnovljeni. Danas na mjestima nekadašnjih logorskih baraka stoje nakupine kamenja koje predstavljaju mjesta sjećanja na različite grupe ubijenih logoraša. Zbog takvog pristupa izgradnji spomen područja, njegovi posjetitelji suočavaju se s kamenom prazninom koja prestaje ulaskom u šumu, mjestu na kojem se nekad nalazio  takozvani Mali logor.

U logor su dovođeni politički protivnici nacističkog režima, takozvane asocijalne osobe i kriminalci, homoseksualne osobe, Jehovini svjedoci, Židovi i Romi

"Dio posjetitelja se razočara kada vidi da je rekonstruirana samo jedna baraka. Bilo je i onih koji su nam sugerirali sulude prijedloge, odnosno da obnovimo čitav logorski kompleks te da unajmimo glumce koji bi glumili logoraše i SS čuvare. Smatram da smo iznašli najbolje moguće rješenje. Ljudi, a pogotovo djeca, imaju snažnu moć imaginacije, pa im i mali ostaci mogu pomoći da u glavi rekonstruiraju čitavu sliku. Što se pak ispisanih parola po zidovima kompleksa tiče, mislim da je bolje da ih nema. Postoji vjerojatnost da bi oni osnažili neonaciste koji nam dolaze u posjet", objašnjava mirovni aktivist te dodaje da je među posjetiteljima memorijala bilo i onih simpatizera nacističke ideje, koji su na čitav kompleks gledali s nevjericom. Smetalo im je što su u Buchenwaldu "prisiljeni" gledati samo spomen područje posvećeno žrtvama nacističke ideje iako je na istom mjestu između 1945. i 1950. ubijeno više od 7 100 osoba, mahom pripadnika i simpatizera Nacional-socijalističke partije Njemačke. Naime, u srpnju 1945, kada su američke trupe napustile područje Buchenwalda, logorski kompleks je zaposjela Crvena armija. Sovjetska tajna policija je uskoro na mjestu nekadašnjeg nacističkog logora uspostavila vlastiti Specijalni logor broj dva. Bez ikakvog suđenja tamo je u pet godina postojanja logora boravilo oko 28 500 zatvorenika, od čega 1 000 žena.

Sovjetska tajna policija je uskoro nakon rata na mjestu nekadašnjeg nacističkog logora uspostavila vlastiti Specijalni logor broj dva

"Uz pripadnike nacističke partije, te njihove simpatizere koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata obnašali vlast na lokalnom nivou, među zatvorenicima je bilo i nevinih žrtava. Navodno se među njima našla i nepismena Njemica čiji je jedini grijeh bio što je sovjetskim vojnicima prodala meso zamotano u novine na kojima je bila otisnuta nacistička propaganda", objašnjava Gaede dok stoji ispred velikog drvenog križa na samom ulasku u šumu, gdje se nekad nalazio manji logorski kompleks. Na tom mjestu danas se nalazi mjesto sjećanja na sve ubijene od strane Sovjeta u Buchenwaldu. Kako bi izbjegli bilo kakve političke konotacije ili veličanje nacizma, autori memorijala odlučili su izbjeći bilo kakve suvišne pridjeve. "Umrlima za vrijeme sovjetskog upravljanja logorom 1945-1950", piše na ulazu u kompleks. Ulaskom u šumu posjetitelju su vidljivi veliki srebrni stupovi koji se nalaze na mjestima masovnih grobnica. Na čistini se nalazi i na desetke spomenika, mahom križeva, koje je postavila rodbina ubijenih. Na njima su većinom ispisana samo imena, te godina rođenja i smrti ubijenih, jer uprava spomen područja ima stroga pravila. "Prije postavljanja spomenika, rodbina se dužna javiti upravi koja potom procjenjuje natpis na spomeniku. Unatoč strogim pravilima, bilo je i onih koji su različitim diverzijama htjeli poslati neprihvatljive poruke. Takvi spomenici uskoro su uklonjeni. A ima i onih kojima smetaju bilo kakvi spomenici ubijenim nacistima. Skupina antifašista upitala me zašto metalni stupovi postavljeni na mjestima masovnih grobnica moraju biti tako visoki. Političkim protivnicima spomenici nikad ne mogu biti dovoljno mali pa pretpostavljam da bi im smetali i stupovi visoki svega desetak centimetara", govori Gaede zalazeći dublje u šumu.

Na mjestu nekadašnje granice završetka Malog logora i danas se nalazi visoka žičana ograda. Za razliku od vremena Drugog svjetskog rata, kada su s druge strane ograde bile kuće lokalnog stanovništva, danas se na tom prostoru također prostire šuma. Dio stanovnika Njemačke nakon završetka rata tvrdio je kako nije bio svjestan razmjera okrutnosti nacističkog režima. No Gaede tvrdi kako oni koji su živjeli s druge strane ograde logora nisu mogli koristiti to opravdanje. "Ili su bili slijepi ili su lagali. Lokalno stanovništvo moralo je vidjeti logoraše koji su se prešetavali s druge strane žičane ograde. Uostalom, morali su osjetiti nesnosan smrad spaljenih leševa koji je izlazio iz dimnjaka krematorija."

Za razliku od ostalih objekata glavnog logorskog kompleksa, koji su većinom bili sagrađeni od drva, sve do današnjih dana ostala je sačuvana zgrada krematorija. Za gradnju krematorija bila je zadužena lokalna tvornica Topf und Söhne, smještena u obližnjem Erfurtu. Kako se ispostavilo istraživanjem, uprava tvornice krematorije nije gradila zbog zarade budući da su joj oni donosili svega dva posto ukupnih godišnjih sredstava. Vodstvo tvornice je i samo podupiralo realizaciju "konačnog rješenja", čemu svjedoče i sačuvani dokumenti u kojima je jasno vidljivo da je Topf und Söhne samoinicijativno provodio istraživanja kako u što kraćem roku spaliti što više ljudskih leševa. Morbidnost takve prakse dodatno pojačava činjenica da su njihovi arhitekti s prozora tvornice čitavo vrijeme u daljini mogli vidjeti Buchenwald. "Uvijek vam stojimo na usluzi. Hail Hitler!", potpisivala se uprava tvornice na pismima upućenima na adresu tadašnje vlasti.

Daniel Gaede: "Lokalno stanovništvo moralo je vidjeti logoraše koji su se prešetavali s druge strane žičane ograde. Uostalom, morali su osjetiti nesnosan smrad spaljenih leševa koji je izlazio iz dimnjaka krematorija."

Visoki dimnjak sagrađen od cigle i danas na prvu upada u oko. Zgrada krematorija otvorena je za razgledavanje, no prije ulaska u nju, vodiči posjetitelje upozoravaju na moguće posljedice. "Ako se želite odmoriti uz kavu, savjetujem vam da to napravite prije ulaska u krematorij jer se bojim da bi vam u suprotnom unutrašnjost tog objekta mogla izazvati mučninu", upozorava Gaede. Neposredno prije ulaska u krematorij ponavlja istu rutinu. "Prije ulaska imam običaj posjetiteljima najaviti što će ih dočekati unutra. U prvoj prostoriji su dva keramička stola na kojima su vršeni okrutni medicinski eksperimenti i vitrina s medicinskim alatom, a u drugoj se nalazi fotografija leševa koji su pronađeni po oslobođenju logora. U zadnjoj prostoriji su peći." Ulaskom u sobu za spaljivanje pred očima posjetitelja pojavljuju se dobro poznate slike konstrukcije od opeke. Sva vratašca na dvije peći zauvijek su ostavljena otvorena u znak sjećanja na one koji su tu skončali svoje živote. S istim ciljem u stražnjem dvorištu krematorija smještena je i spomen ploča Ernestu Thälmannu, "velikom sinu njemačkog naroda, vođi njemačke radničke klase", koji je ubijen u Buchenwaldu na izričitu zapovijed Adolfa Hitlera.

"Svakome prema zaslugama", ukazuje se još jednom natpis koji po izlasku iz spomen područja posjetitelju dodatno pojačava osjećaj mučnine. Na okrutan motiv idejnih kreatora tog natpisa podsjeća željezna ploča na kojoj je ispisano više od pedeset naziva nacija čiji su pripadnici na ovom mjestu preživjeli strahovite torture. Da se njihova patnja nikad ne zaboravi, temperatura spomen ploče cijelu godinu iznosi približno 37 stupnjeva. Onoliko stupnjeva koliko ima zdravo, živo ljudsko tijelo.

<
Vezane vijesti