Bauk kruži Balkanom, bauk podizanja spomenika pop-kulturnim ikonama Zapada.
Lavinu je sredinom prošle godine zakotrljao mostarski happening globalne vidljivosti: dizanje spomenika celulodinoj vedeti borilačkih sportova, osamljenom borcu za pravdu, kung fu majstoru Bruce Leeu. Dignut je nakon trogodišnjih priprema.
Slučaj prvi: Bruce Lee
Da se spomenik Bruce Leeju gradi u bilo kojem drugom gradu na svijetu, obrazložio je motive dizanja Nino Raspudić, jedan od inicijatora akcije, stvar bi se mogla okarakterizirati kao odavanje počasti jednom čovjeku i glumcu. Mogao bi biti protumačen i kao nekakva bizarnost provincijalnih kung fu fanatika. No, Bruce Lee u podijeljenom Mostaru je puno složenija i značenjski bogatija priča, i drago nam je da je većina medija odmah prepoznala tu vijest ne kao bizarnost, već kao nešto mnogo ozbiljnije i promišljenije.
Mostar je, objašanjava Raspudić, grad koji je u ratovima na području bivše Jugoslavije doživio možda najgoru sudbinu. Taj povijesni grad u kojem su bila zastupljena sva tri bosanska i hercegovačka naroda proživio je dva rata. U oba su se borbe vodile na području samoga središta grada, a završetak rata dočekao je podijeljen između dvije većinske zajednice (hrvatske i bošnjačke). Mukotrpan proces obnove i ujedinjenja grada još uvijek traje - premda je grad formalno ujedinjen u jednu općinu, zbog preseljavanja stanovništva u stvarnosti još uvijek funkcionira kao labavi okvir za dvije etnički homogene cjeline. U takvoj situaciji urbanizam se javlja kao “nastavak rata drugim sredstvima” – svaka od dvije polovine grada nastoji “svom“ prostoru dati “svoje” obilježje, učiniti prostor putem izgradnje vjerskih i kulturnih objekata i simbola više “svojim”...
Bruce Lee, Mostar
Bruce Lee, to je odmah očito, nije posvojiv na taj način - štoviše, on je izraz posve suprotnog svjetnozora. On je i naš i njihov i svjetski, on pripada svima i tu su dimenziju prvenstveno imali na umu oni koji su mu poželjeli dići spomenik.
Bruce Leeja jednako su, u predratnom Mostaru, voljeli i Bošnjaci muslimani, i Hrvati katolici, i Srbi pravoslavci.
Ta je univerzalnost, međutim, bila baš ono protiv čega su vođeni balkanski ratovi. U Hrvatskoj je, u ratu od 1991. do 1995. srušeno oko 2200 spomenika NOB-u, antifašističkoj borbi koja je - kakve god joj se zamjerke mogle staviti na dušu - u osnovi imala univerzalističku platformu; svjetsku revoluciju i zamisao emancipacije čovjeka kao čovjeka, uzdignutog iznad nacionalističkih partikularnosti. Ti su spomenici, u zasad još nepoznatom broju, srušeni i u Bosni i Hercegovini.
Ni žuta koža ni kose oči nisu, ipak, spasile ovoga majstora kung fua: u svojoj posljednjoj ovosvjetskoj borbi, Bruce Lee je, u Mostaru, doživio dramatičan poraz.
To da je njegov spomenik u podijeljenom gradu puno složenija i značenjski bogatija priča, prepoznali su, osim bjelosvjetskih medija, i lokalni kabadahije. I odlučili tome stati na kraj na vrijeme.
U kratkom novinskom izvještaju objavljenom svega par dana nakon dizanja spomenika, opisana je Leeva sudbina: Spomenik je tijekom ove godine više puta bio oštećen. Privremeno je sklonjen i još uvijek nije vraćen na svoje mjesto.
Počinitelji su, dakako, nepoznati.
Bruce Lee, Mostar
Slučaj drugi: Rocky
Ako su Mostarci podizanjem spomenika svjetskoj zvijezdi htjeli bar malo nadići ovozemaljske probleme, prokletstvo šovinizma u podijeljenom gradu, stanovnici malog srpskog sela Žitišta kod Zrenjanina sličnim su ritualom samo htjeli skinuti prokletstvo sa svog naselja. U selu koje je do sada, prema njihovu mišljenju, pratila loša sreća, oni su nakanili podići veliku statuu izmišljenom filmskom liku Rockyju Balboi, kojega je u nekoliko filmova utjelovio glumac Sylvester Stallone.
Na zamisao o kipu Rockyja Balboe došao je jedan od stanovnika sela, Bojan Marčeta, nakon što je pogledao zadnji, šesti dio priče o Rockyju.
Do prije dva dana ovo je bila neka vrsta šale, no shvatili smo, s obzirom da se već godinama uz našu općinu vežu negativne priče i događaji, poput životinjskih zaraza, monstruoznih ubojstava, elementarnih nepogoda, poplava, da bi ovo možda bio dobar trenutak da s pozitivnom slikom izađemo u javnost i da se Žitište predstavi u nekom drugom, boljem svjetlu, rekao je za beogradski radio B92 Zoran Babić, potpredsjednik Općine Žitišta.
Do sada je selo bilo nekoliko puta poplavljeno, a klizišta su napravila veliku štetu, zbog čega stanovništvo vjeruje da je ukleto, pa su ga mnogi seljani napustili u potrazi za boljim životom...
Spomenik Rockyju Balboi imat će, po svemu sudeći, bolju sreću od spomenika Bruce Leeju. Malo srpsko selo je, naime, etnički čisto i u njemu samim tim nema podjela pa spomenik neće intervenirati u ovozemljanske odnose; a ako i ne skine prokletstvo sa sela, privući će pokojeg turista. Povrh toga, za selo će se čuti u svijetu: od jednog spomenika malo tko razuman ima pravo više očekivati...
Rocky
Spomenik će - uzgred rečeno - raditi kipar Boris Staparac, Hrvat, dakle predstavnik nacije koja je sa Srbima još do jučer stajala u neprijateljskom odnosu, pa će ona Bruce Leeva, mostarska, pomiriteljska uloga, ipak iscuriti negdje sa strane, kao kolateralna korist. Plus, dakako, onaj poneki turist...
Slučaj treći: Winnetou
Turisti su, pak, prva zamisao inicijatora podizanja spomenika indijanskom poglavici Winnetou, legendarnom indijanskom poglavici iz romana Karla Maya. Winetou neće dobiti jedan spomenik, nego dva: na mjestu snimanja filma, u Nacionalnom parku Plitvice, gdje je upoznao Old Shutterhanda, te na mjestu gdje je poginuo. Kako je Winetoua producirala njemačka filmska kuća Rialto, i njemačka je država odlučila pomoći razminiravanje dijela planine Velebit, gdje će - u selu Jasenice - biti izgrađen zabavni park.
Winnetou također ima političku misiju, ali u drugom planu. Indijanski poglavica Winnetou je jedini lik kojega su jednako voljeli i poštovali ovdašnji Srbi i ovdašnji Hrvati i on je, zato, jedini oko kojega se i danas mogu složiti, kaže Vinko Grubišić, predsjednik uprave Jadran filma, najvećeg filmskog poduzeća u Hrvatskoj. Osim spomenika, radit ćemo i dječju seriju u 12 nastavaka o Winetou, a napravit ćemo i cijelo jedno spomen područje Winetou, na kojega će dolaziti turisti.
Grubišićeve zamisli imaju znatno veće šanse za uspjeh od mostarskih. Mostar je, naime, grad u kojemu su dvije zajednice, Hrvati i Bošnjaci, još jako brojne i tuku se za životni prostor. U pustarama Velebita, gdje će biti nacionalni park posvećen Winnetou, Srbi i Hrvati su bili malobrojni i prije prošlog rata a sukob ih je odveo ravno u demografsku propast. Osim toga, iza spomenika Winnetou stoje žilave institucije - kapitalizam, filmska industrija..
Slučaj četvrti: Tarzan
Jedva se tinta na vijesti o Winnetou osušila, a već smo u medijima mogli pročitati i slijedeću vijest: Dvadesetak kilometara od sela Žitišta, uz granicu s Rumunjskom, nalazi se selo Međa u kojemu se planira podići spomenik Tarzanu, odnosno glumcu Johnyju Weismulleru. Johan po njemačkom, Janoš po mađarskom, a Johnny Weismiller po engleskom, rođen je u Međi, 1903. godine, a njegova obitelj već je 1907. godine otišla u Ameriku. Njegova rodna kuća još se nalazi u selu, a nju ponekad obiđe Teresa Weismiller, Johnnyjeva sestra od strica. Tarzana će graditi vajar iz Beograda, a nadaju se da će do kraja ove godine i Tarzan postati još jedan od simbola Banata...
Slučaj peti: Samantha Fox
U cijeli cirkus vezan uz spomenike hrabrim borcima za pravdu, likovima s filmskog platna, bijelim karakterima u crno bijeloj kategorizaciji, herojima univerzalizma, građani srpskog gradića Čačka upleli su se shvativši stvar na pomalo krivi način.
Oni su, naime, odlučili dići spomenik - Samanthi Fox, prsatoj heroini treće stranice The Suna iz osamdesetih, pjevačici jedne jedine pjesme, Touch me, ženi koja je postala poznata po grudima a onda ih, operativnim zahvatom, smanjila...
Zaslužila je, žena, boga mi! Kad su mogli Bruce Leeju u Mostaru i Rockyju u Žitištu podići spomenike, zašto i mi u Čačku ne bismo odali počast autentičnom seks simbolu osamdesetih?, izjavio je lokalnim medijima Obrad Banović, jedan od inicijatora ideje.
Ipak, grudi Samanthe Fox na spomeniku u Čačku bit će izrađene u nekadašnjoj - prema sadašnjim mjerilima, natprirodnoj - veličini. Taman posla da Samanthu zakinemo za njezine bogom dane obline! Ako treba, i dvostruku količinu mramora ćemo naručiti, samo da sve bude urađeno kvalitetno i vjerodostojno njezinoj figuri iz 80-ih, kada je dostigla najveću slavu!, tvrde inicijatori.
Ukratko, na Balkanu je rođen novi trend: transformacija filmskih pozitivaca u spomeničku plastiku, petrifikacija iluzije, pokušaj kupovine ulaznice za bolji svijet zapada, navlačanje maske univerzalne dopadljivosti.
Zaključak: Cijena pobjede
No, sve to ipak ne vodi prema ružičastom zaključku. Iskustvo pokazuje da multi-kulti spomenici na prostoru bivše Jugoslavije imaju šanse preživjeti samo tamo gdje je multi-kulti matrica temeljito uništena. Tamo gdje ona pokazuje još kakve-takve znakove života, treba uništiti sve simboličke katalizatore njene obnove, u prvom redu spomenike. Njihovo ubijanje dovoljno je jasan signal živim ljudima. Spomenici ikonama suživota mogući su samo tamo gdje je suživot - definitivno mrtav.