kokakola_srbija.jpgU kolikoj je mjeri hrvatskom mandataru i srpskom premijeru brokerski jezik materinji?

Ne znam kako se na različitim fakultetima studentima objašnjava koncept kulturnih specifičnosti, ali znam koji bi primeri bili idealni. Globalni se proizvodi, da bi bili klizaviji za prodaju u lokalnim sredinama i nacionalnim državama, moraju lubricirati lokalnom mašćurom: kokakolu pisati ćirilicom, Mekdonaldsu dodavati ukuse i mirise bakine kuhinje - sve u naizgled paradoksalnom pokušaju da se ukus koji na univerzalnosti gradi svoj Zaplitanje lokalnoga jezika i dodavanje patine kolonijalne uprave sopstvenoj vlasti, strahovladi će dodati izvesnu količinu legitimnostibrend/identitet, prilagodi lokalnom nepcu. No, tenzije između “globalnoga” i “lokalnoga” svakako su daleko kompleksnije od kulinarskog brendiranja. I ostali “svetski trendovi”, a posebno tu treba imati u vidu one političke, kao brendovi najbolje dolaze do izražaja i prolaze kada se prikažu kao lokalna roba i obratno - lokalni se krš najbolje prodaje ispod glazure “svetskog”. Sinergija lokalnog i globalnog, tako, postaje primarna marketinška strategija svakog (post)političkog i (post)industrijskog proizvoda.

Kroz razgradnju granica i regulativa za kapital i sticanje profita savremeni se kapitalizam uspešno kvalifikuje za transcendiranje granica i lokalnih ograničenja - tržišnih na prvom mestu, svakako - ali ova razgradnja mu ne ide uvek na ruku, prvenstveno zbog toga što bi ta razradnja značila i opasnu razgradnju distinkcije između centra i margine i njihovog hijerarhijskog odnosa. Stoga se on u isto vreme dao i u održavanja lokalizovanosti tamo gde mu to politički odgovara, dakakako zarad blokiranja mogućnosti Tek se kroz dodavanje prizvuka kolonijalnog upravnika sopstvenom jeziku politička ličnost uspostavlja kao legitimni premijer/kraljizlaska iz lokalnih političkih konteksta i okova i ne bi li prihvatanje međunarodnih političkih brendova bilo olakšano. Primeri lokalizacije globalnih paradigmi na Balkanu su obilni i evo i najnovijeg: Hrvatska je izabrala premijera koji hrvatski jezik jedva natuca.

Konstantni i manje ili više eksplicitni rat za prestiž između Srbije i Hrvatske se vodi već najmanje dve i po decenije - nekad uzimajući oblike raznih nijansi balkanizama, orijentalizama i rasizama, nekad trke za ispraznom pozicijom lidera u regionu, nekada trke u naoružavanju maketama. I moglo bi se ustvrditi da Srbija predvodi u ovoj trci za inovativnim političkim strategijama i brendovima - političarima koji lokalni jezik govore sa međunarodnim prizvukom i patinom “zapadnoga”: svog smo prvog zaplitača jezikom imali još pre dvadeset pet godina kada se nekakva parapolitička ličnost u vidu “prestolonaslednika” nepostojećeg prestola pojavila na Beogradskom aerodromu davne 1991. godine. Dati se građanin ove estetike i dan danas tvrdoglavo drži: pored toga što još uvek pretenduje na nepostojeći presto, jezik krklja gore čak i od sopstvene supruge koja je, inače, Grkinja.

No, da se ne bi ispostavilo da je ključna razlika u tome da je u Srbiji kralj ono što je u Hrvatskoj premijer, što bi otvorilo eventualne prostore za Sinergija lokalnog i globalnog postaje primarna marketinška strategija svakog (post)političkog i (post)industrijskog proizvodaponovnu reprodukciju nadgovaranja sa balkanističkim prizvucima, u Srbiji kralj nije jedini koji se bacio u ovo jezičko eksperimentisanje. Jer i mi u Srbiji i premijera za trku imamo: kao i hrvatskom, i premijeru Srbije maternji se jezik iz usta izvlači kleštima. Doduše iz potpuno drugog rakursa, jer srpski je premijer uradio upravo suprotno: nakon što je govorio “čisti” srpski jezik - i gradio sopstvenu političku karijeru na čišćenju što jezika što države od tuđica i tuđina - u poslednjih je par meseci navalio na komoditije, ibitde, surplase i džidipijeve. No, lokalne specifičnosti reflektuju se i u redosledu slaganja ove jezičke estetike: dok je za Hrvatsku potreban premijer kojem je hrvatski na razini ukrasa i efektna nadgradnja maternjeg brokerskog jezika, za to vreme premijer Srbije brokerski jezik pokušava načiniti maternjijim jezikom. Posve različite strategije koje uprkos razlikama završavaju istim proizvodom - mešavinom vuka sa Vol Strita i premijera - ukazuju da u pitanju nije samo koincidencija, već duboka strukturna potreba vladajućih elita za mehanizmima reprodukcije sopstvene moći.

Tu su locirane kulturne specifičnosti Balkana: tek se kroz dodavanje prizvuka kolonijalnog upravnika sopstvenom jeziku politička ličnost uspostavlja kao legitimni premijer/kralj.

Primeri lokalizacije globalnih paradigmi na Balkanu su obilni i evo i 
najnovijeg: Hrvatska je izabrala premijera koji hrvatski jezik jedva 
natuca. (Foto: Damir Senčar, Hina)<br> Primeri lokalizacije globalnih paradigmi na Balkanu su obilni i evo i najnovijeg: Hrvatska je izabrala premijera koji hrvatski jezik jedva natuca. (Foto: Damir Senčar, Hina)

Iza dve-tri komične figure krije se opasni globalni trend. Kao što se srpski premijer pokušava iz političara prekvalifikovati u brokera i kao što se hrvatski kani iz korporativne ajkule transformirati u političara - obojica grebući se o estetiku koja targetira rasističke diskurse duboko urasle u savremeni kapitalizam - tako je i na globalnom nivou: pokušaj da se ekonomija pretvori u politiku i obratno. Da se kapital akumulira posredstvom političke manipulacije te da se društva političkom manipulacijom klasno pacifikuju kako ne bi bila opasna za protok kapitala sa jedne strane; i sa druge strane da se politika vodi kao da je društvo ništa više do proračunu i profitu podređena korporacija.

Nije, dakle, baš najjasnije da li u Srbiji kralja kanimo unaprediti u premijera, premijera u kralja (pre će biti ovo drugo) ili kolonijalnog upravnika, niti da li u Hrvatskoj postoji nekakav sličan plan, ali jedno je sigurno: zaplitanje lokalnoga jezika i dodavanje patine kolonijalne uprave sopstvenoj vlasti, strahovladi će dodati izvesnu količinu legitimnosti.

Ključne riječi: MMF, transnacionalne korporacije, jezik
<
Vezane vijesti