Ništa se spriječenom bombašu nije pričinilo, a ako nekome treba medicinska pomoć, on sigurno nije jedini. Hrvatsko-slovenski odnosi već se dugo vrte u krugu jednog iracionalnog graničnog spora, koji bi i prema tvrdnjama nekih od pregovarača mogao biti riješen za sat-dva samo kada bi bilo političke volje
Kada 59-godišnji Hrvat iz Vukovara krene prema Ljubljani s pet ručnih bombi, od kojih je jednu prilikom hapšenja pokušao aktivirati, da bi ubio slovenskog premijera Boruta Pahora ili koga već, i kada se zatim objavi da je riječ o ratnom veteranu s PTSP-om, to sliči, pogotovo ovaj zadnji dio, na ruganje zdravoj pameti. Jer tko normalan može prihvatiti uvjeravanje kako je, eto, čovjek proživio jedan strašan rat, plus proveo neko vrijeme u ratnom zarobljeništvu i onda, puf, poslije skoro dva desetljeća iznenada poludio! Ah, što ćete, događa se, uvjeravaju nas, čovjeku se pričinilo da mu je domovina opet ugrožena, ali uz dobru medicinsku skrb s njim će opet brzo sve biti u redu.
Ništa se spriječenom bombašu nije pričinilo, a ako nekome treba medicinska pomoć, on sigurno nije jedini. Hrvatsko-slovenski odnosi već se dugo vrte u krugu jednog iracionalnog graničnog spora, koji bi i prema tvrdnjama nekih od pregovarača mogao biti riješen za sat-dva samo kada bi bilo političke volje. A to ne znači ništa drugo nego da su dva državna vodstva svih ovih godina samo glumila da traže rješenje, a zapravo su ga prije skrivala, da ga slučajno netko ne vidi.
Dogovorno zatezanje struna
Drugim riječima, spor se umjetno održavao, očito zato da posluži kao paravan za unutarpolitička raskusuravanja, čak se dosta precizno može reći i koja. Ali, kako su opozicija i mediji u obje zemlje na manje-više istoj jadnoj razini, to javnost nikada nije saznala, a i da jeste, ne bi se bogzna što promijenilo. Jer, na određenoj točki ovog velikog pseudopatriotskog performansa više nije ni važno što je zapravo na stvari i tko je tu kriv, a tko prav. Prošle godine čak je izbila na vidjelo sasvim uvjerljiva tvrdnja da su Sanader i Janša dogovarali zatezanje struna oko neriješenih graničnih pitanja, što bi u sređenijim zemljama diglo javnost na noge i njih dvojica to jednostavno ne bi mogli politički preživjeti. Ali, ovdje se nije dogodilo baš ništa.
Bijeda ovakve političke situacije u dvjema zemljama, koje dijeli omanja rijeka Sutla, je dvostruka. Prije svega, sve ovo neodoljivo podsjeća na rane devedesete kada je ovakvo prebacivanje krivice jednih na druge na kraju završilo u krvavom amoku s desetinama tisuća mrtvih
Došlo je to u trenutku kada je proces kolektivnog zaglupljivanja već bio dovršen, a to je onaj trenutak kada se, kako netko reče, sva pamet nacije preseli u trubu i treba samo puhnuti da se regrutirani narodi pokrenu. U ovom slučaju, zov trube prvi je čuo vukovarski bombaš, a u nju je puhnuo bivši premijer Sanader, dakle onaj koji je u ovom besmislenom sporu puno toga i zakuhao. Da bi zatim u ionako kukavičkom bijegu s premijerskog položaja za taj bijeg još kukavičkije optužio Slovence i "suludi teatar" koji su oni priredili Hrvatskoj u Bruxellesu.
Istina je, naravno, drukčija. Bankrotirala je cijela Sanaderova politika, ne zna se da li više unutrašnja ili vanjska, pa je tako bankrotirala i njegova politika prema Sloveniji. Ali, koliko god da ga se sa svih strana optužuje da napušta "brod koji tone", ovaj mu je spin sa Slovencima ipak upalio. Upalio je bjelodano kod ovog vukovarskog nesretnika, a premda se radi o prvom teroristu kojeg je iznjedrio slovensko-hrvatski spor i premda se htio obračunati s Pahorom, vjerojatno se i slovenski premijer divi savršenstvu tog zamorca hrvatskih promidžbenih opsjenara. I on je, naime, u velikim problemima, od urušavanja umjetno napuhanih tajkunskih carstava i korupcije koja seže do vrhova vlasti do nezadovoljnih sindikata itd., pa nije isključeno da i sam prije vremena završi mandat. A kako bi bilo lijepo kada bi za sve mogao optužiti te nesnosne Hrvate, koji su ga izludili s tom svojom Savudrijskom valom i nije se stigao baviti drugim problemima!
Polovni političari
Bijeda ovakve političke situacije u dvjema zemljama, koje dijeli omanja rijeka Sutla, je dvostruka. Prije svega, sve ovo neodoljivo podsjeća na rane devedesete kada je ovakvo prebacivanje krivice jednih na druge na kraju završilo u krvavom amoku s desetinama tisuća mrtvih. Još je, međutim, jadnije da hrvatsko-slovensko hvatanje za gušu funkcionira kao naknadni alibi za dvojicu glavnih sukreatora tog mraka iz devedesetih, Miloševića i Tuđmana, jer ispada da ni njihovim odlaskom s ovog svijeta stanje u regiji nije bitnije uljuđeno. Za taj strašan alibi objašnjenje je u tome da ovaj prostor kao na tekućoj vrpci izbacuje polovne političare koji ne idu ispred nego iza naroda koji navodno vode.
Iz te šeme uspjeli su se izvući, ne računajći kratkotrajne izletnike Ivu Sanadera i Borisa Tadića, samo Zoran Đinđić i Stipe Mesić, ali i oni uz određene ograde. Đinđićevo ubojstvo onemogućilo je da se dalje prati što će biti s populizmom koji je i on, u stalnom hrvanju s Koštunicom, povremeno iskazivao. A Mesića u posljednje vrijeme ubrzano ostavlja dar da u regiji odigra ulogu dobrog duha popuštanja i vraćanja barem dijela razorenog povjerenja među ovdašnjim narodima.
Od svega toga ostalo je samo pretenciozno arbitriranje o svemu i svačemu, tako da je posljednjih mjeseci on podupirao Sanaderovu nepopustljivost prema Sloveniji još većom nepopustljivošću, a prema Srbiji i BiH pao i ispod razine donedavnog premijera. Njegove furiozne svađe s Miloradom Dodikom i Vukom Jeremićem često su rezultat vrlo slabog poznavanja tamošnjih prilika, ili poznavanja u okviru sužene optike u kojoj se nepotrebno svrstava na jednu stranu.
Primjer s Dodikom tu posebno strši. Mesić se gotovo okamenio u pozicijama iz devedesetih kada je bošnjačka strana s pravom inzistirala na cjelovitosti BiH jer je bilo jasno da je u pitanju njen goli opstanak. No, u međuvremenu to je ipak otklonjeno, a centralna vlast u Sarajevu postupno je ali nezanemarivo ojačala - zajednička vojska, vanjska politika, carine, uz dosta peripetija i policija - što bošnjačka strana prešućuje jer je u njoj snažan refleks unitarne "sto posto BiH", a ne decentralizirane, što je danas jedino realno.
Sistem spojenih posuda
Mesić pothranjuje ekstremiste sa srbijanske strane, naročito Vuka Jeremića, kojeg i u Beogradu mnogi smatraju svadljivom prznicom, a ovaj dobiva priliku da po stoti put ponovi svoju mantru o "etničkom čišćenju Srba u Hrvatskoj"
S druge strane, Dodik očito bjesni zbog jačanja centralnih državnih tijela, među ostalim i zato što se to veže uz neprekidne zahtjeve za ukidanjem Republike Srpske, čemu se on suprotstavlja na ivici retorike Radovana Karadžića. I sada se tu pojavljuje Mesić i jedva znajući o čemu se radi ide niz dlaku bošnjačkoj strani, odužujući joj se valjda za oduševljenje s kojim je uvijek dočekivan u Sarajevu. No, time zapravo skreće vodu na mlin Dodika, koji samo na jednom jedinom govoru može dignuti Banja Luku na noge u ime obrane Daytona (koji se danas žilavo brani kao što ga se devedesetih odbacivalo).
To se, uostalom, već događa u beogradskoj štampi, istina one najbesprizornije razine, gdje se optužuje Mesića za "reustašizaciju" jer je nedavno u Strasbourgu uvrijedio Srbiju savjetujući joj da se "dekosovizira", dakle odustane od Kosova. Da malo produbljenije poznaje situaciju vidio bi da to Beograd praktički već radi, ne računajući sjeverni kosovski prostor oko Mitrovice, plus enklave i srpske manastire. Ali to radi potiho i frustrira ga da Mesić zove na otvorenu amputaciju cijele jedne pokrajine, dok Hrvatska u sporu sa Slovenijom ne želi odstupiti ni od "stope svoje zemlje".
Na ovaj način, slično kao i u Dodikovom slučaju, Mesić pothranjuje ekstremiste sa srbijanske strane, naročito Vuka Jeremića, kojeg i u Beogradu mnogi smatraju svadljivom prznicom, a ovaj dobiva priliku da po stoti put ponovi svoju mantru o "etničkom čišćenju Srba u Hrvatskoj". Nije da u tome nema barem polovica istine, ali nije nimalo pametno da to govori šef diplomacije, naročito ne dok se čeka što će o tome reći Haaški sud pred kojim trojica hrvatskih generala upravo odgovaraju za te inkriminacije.
Tako vidiš da postmiloševićevsko-postuđmanovska ex-yu regija funkcionira po sistemu spojenih posuda, ali strogo selektivno. Sve najlošije, od kriminala do kriminalno loše politike, s lakoćom prelazi međudržavne granice, ali zato dobre inicijative jedva ili nikako. I onda jednoga dana tu jednosmjernu granicu pređe čovjek naoružan s pet ručnih granata, za kojeg se tvrdi da je poludio u davno prošlom ratu, samo da se ne bi priznalo da je drilan za neke buduće. Koji dlakavom šapom već kucaju na vrata.
