Bolonjski proces, društvene znanosti i socijalna pozicija sveučilišta u vremenu neoliberalnog kapitalizma; objavljujemo prvi dio skice za kritičku refleksiju našeg suradnika Hajrudina Hromadžića: "Sveučilište postaje tek jedan od subjekata korporativnog kapitalizma. To bitno utiče na promjene u samom karakteru sveučilišne institucije.

Bolonjski proces je kompleksan, višedesetljećni projekt od najveće važnosti u hijerarhiji šireg procesa europske integracije, koji ima težinu značenja ne samo u edukacijskom, već i u općem socijalno-kulturnom, političkom, ali i ekonomskom kontekstu, kako na globalnoj europskoj, tako i na razini pojedinačnih nacionalnih država. Shodno tome, kritički osvrt o ovoj problematici se naprosto nameće.

 

Ciljevi Bolonjskog procesa

 

Službeni dokumenti svjedoče da su ministri za visoko školstvo iz dvadeset i devet europskih zemalja potpisali tzv. Bolonjsku deklaraciju u mjesecu lipnju 1999. godine u Bologni, kojom su zacrtane organizacijske i strukturne promjene, kao i smjernice razvoja europskog visokog školstva do 2010. godine. U najkraćem, postavljen je opći zajednički cilj: uz istovremeno puno uvažavanje različitosti u nacionalnim sistemima obrazovanja i sveučilišne autonomije, zajedničkim sudjelovanjem izgraditi otvoren i konkurentan europski visokoškolski prostor do 2010. godine, što bi europskim studentima i diplomantima omogućilo nesmetano slobodno kretanje, sudjelovanje i zapošljavanje unutar tako uspostavljene, otvorene europske sveučilišne strukture, a koja bi kao takva istovremeno bila privlačna i zanimljiva i za neeuropske studente.

 

  • Konkretnije, naznačeno je nekoliko ključnih, tzv. bolonjskih ciljeva:
  • uspostavljanje sistema lako prepoznatljivih i za poređenje mogućih diplomskih razina;
  • organizacija studija na principu dva, odnosno tri nivoa: dodiplomskom, koji bi uključivao i dosadašnji magistarski studij po principu 4+1 ili 3+2, već ovisno o odluci pojedinačnih fakulteta, te postdiplomskom (doktorski studij, tri godine);
  • uvođenje kreditnog sistema (ECTS) prilikom vrednovanja studijskih obaveza;
  • podticanje mobilnosti studenata, akademskog i administrativnog osoblja;
  • unaprjeđenje europskog sudjelovanja u osiguravanju kvalitete visokog školstva;
  • unaprjeđenje europske dimenzije u visokom školstvu.

 

Kasnijim Berlinskim komunikeom iz 2003 godine, ovim su ishodišnim bolonjskim ciljevima pridodani i neki novi: aktivno učešće visokoškolskih zavoda, učitelja i studenata u bolonjskom procesu, kao i sudjelovanje studenata u upravljanju, određivanju razvojnih smjernica i unaprjeđenju visokog školstva, potom promocija koncepta tzv. učenja kroz cijeli život, te izgradnja dvaju temeljnih preduvjeta za realizaciju društva znanja: europski visokoškolski prostor i europski istraživački prostor. Nešto kasnije ćemo većinu ovih ciljeva, na razini njihove sadržajne, ali i diskurzivne manifestnosti, kritički osvijetliti.

education.jpg

 

Bolonjski proces, naravno, predstavlja realizaciju projekta sa jednim dužim povijesnim kontinuitetom. Tako su njegove osnove zapisane već u Magna Charta Universitatum, potpisanoj u Bologni 18. rujna 1988., u čast jubileja devetstogodišnjice najstarijeg europskog sveučilišta. U njoj su postavljena neka temeljna načela poslanstva sveučilišta, prije svega njegova autonomnost. Drugi značajan moment na putu realizacije Bolonjskog procesa bila je tzv. Lisabonska konvencija iz 1997. godine – konvencija o priznavanju visokoškolskih kvalifikacija u Europskoj regiji. Njoj je uslijedila tzv. Sorbonska deklaracija, realizirana u Parizu godinu dana nakon Lisabona, koja je označila kao prioritet harmonizaciju europskog visokoškolskog sistema. U godinama nakon konačnog potpisa Bolonjske deklaracije 19. lipnja 1999, uslijedio je cijeli niz događaja koji su na različite načine predstavljali djelomičnu reviziju i nadopunu deklaracije: Konvencija europskih visokoškolskih zavoda u Salamanci 29. i 30. ožujka 2001., Studentska deklaracija iz Göteborga 25. ožujka iste godine, Pariški komunike 19. svibnja 2001., Graška deklaracija srpnja 2003., već spomenuti Berlinski komunike, te kao posljednji do sada, Bergenski komunike iz svibnja 2005.

 

Promjena paradigme univerziteta

 

Kao glavni principi i načela na kojima je zasnovana Bolonjska deklaracija najčešće se navode neki od već spomenutih, uglavnom kvalitativnih kriterija kao što su mobilnost svih akademskih kadrova bez dodatnih administrativnih procedura i zapleta, jedinstven kreditno-akreditacijski sistem ocjenjivanja koji potom omogućava direktnu certifikaciju i priznavanje diploma bez dosadašnjeg principa nostrifikacije, lakši pristup tržištu rada, podizanje kvalitete studija, akademska konkurentnost, itd. No, ako za sada pustimo po strani svu problematičnost ovakve apriorne i nekritičke glorifikacije najnovije i u posljednja tri, četiri desetljeća zasigurno najznačajnije i najkrupnije promjene u ustroju sistema visokoškolskog obrazovanja i transformacije institucije sveučilišta u Europi, izvjesni su i neki povijesni faktori unutar ovog konteksta. Prije svega, činjenica je da se sa Bolonjskim procesom mijenja sama paradigma sveučilišta koja je zadnje značajne i temeljne promjene doživjela početkom 19. stoljeća sa Humboltovim konceptom, često imenovanim i kao model elitnog sveučilišta. To bi u najkraćem označavalo udaljavanje od principa klasične europske tradicionalne akademske kulture koja je u Europi, naravno kroz različite manifestne forme, prisutna već duže od devetsto godina, te preuzimanje svojevrsnog američkog modela u organizaciji sistema studijskih programa, simboliziranog i preko uvođenja spomenutog principa kreditnog bodovanja (ECTS) prilikom valorizacije studijskih obaveza.

 

Alexander von Humboldt Alexander von Humboldt

Ne treba posebice naglašavati kako ova dimenzija amerikanizacije europskog sveučilišta upravo odgovara i ide u prilog američkim sveučilištima koji se u posljednje vrijeme susreću sa ozbiljnim problemom smanjenja broja upisa stranih studenata, što je vjerojatno djelomična posljedica američke vanjske politike u zadnjih nekoliko godina i sve negativnijeg imidža kojeg ta država uživa u ostatku svijeta. Model valorizacije studentskih obaveza preko principa bodovanja, kao i opća tržišna orijentacija u novoj organizaciji europske sveučilišne institucije, svakako idu na ruku američkim sveučilištima koji će na taj način moći lakše pridobivati poslijediplomske studente iz Europe. Znamo da je uvoz mozgova iz inozemstva, znači i iz Europe, već desetljećima jedan od ključnih elemenata za napredak američkog društva i države.

 

Protiv autonomije

 

Zagovornici teza o nužnosti sprovođenja nabrojanih promjena unutar novog ustroja europske sveučilišne institucije najčešće naglašavaju argumente poput neophodnosti direktnog uključivanja sveučilišta kao aktivnog subjekta u širu društveno-ekonomsku strukturu, neminovnost njegovog povezivanja sa ekonomsko-tržišnim čimbenicima, agresivnije poslanstvo sveučilišta u službi općeg društvenog razvoja, odnosno jača interakcija sa njegovom širom okolinom… Ukratko, zagovaranje intencije silaska sveučilišta sa povlaštenog i distanciranog pijedestala znanja – akademske kule slonovače, te njegovo aktivno uključivanje u rješavanja problema u domenu živuće društvene problematike. Lako je uočiti neizrečenu, ali vidljivu činjenicu da ovakva recepcija sveučlišne institucije istovremeno jasno aludira i na određeni oblik kapitalizacije sveučilišta, njegove promjene u smjeru transformacije ka još jednom, značajnom subjektu u polju tržišne ekonomije. Već na toj elementarnoj razini razumijevanja ove problematike postane očito da je takav naglasak u direktnoj suprotnosti s, istina tradicionalnim, ali dokazano nužnim i temeljnim principom funkcioniranja sveučilišta – njegovom autonomnošću. Jer, autonomnost fakulteta je uistinu označavala primarno, makar koliko to nerealno i utopijski zvučalo, političku autonomnost, što je sve u osnovici uključivalo i onu temeljnu i ključnu dimenziju – ekonomsku autonomnost, autonomnost u odnosu spram tržišno-kapitalističkih, znači gospodarstveno-funkcionalnih zakonitosti u ustroju društva. Takav oblik tradicionalne autonomnosti sveučilišta je bio moguć kroz minimum funkcioniranja stabilne socijalne države, koja je izgrađena u nizu zapadnoeuropskih država u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata.

 

Tržišni kontekst

 

Prethodnim rečenicama smo već zacrtali rubni okvir kritičkog pristupa ovoj problematici. Aktualan proces odumiranja socijalne države, odnosno njena transformacija u tek administrativno-birokratski agens neoliberalnog kapitalističkog tržišta i multinacionalnih korporacija kao primarnih subjekata tog istog tržišta po američkom modelu, a sve u svrhu održanja ekonomske kompetentnosti Europske unije u globalnoj tržišnoj utrci sa SAD-om, Japanom i sve prisutnijima Kinom i Indijom, posljedično vodi transformaciji svih društvenih aktera, pa i sveučilišta. Institucija usveučilišta postaje time tek jedan od subjekata korporativnog kapitalizma, njegov aktivan član na društvenoj strukturi organiziranoj na načelima i normama djelovanja tržišnih mehanizama. Sve to bitno utječe i na promjene u samom karakteru sveučilišnog obrazovanja i sveučilišne institucije, čineći sveučilište mjestom produkcije kontroliranog, određenog broja stručnih kadrova jasno definiranog profila, ovisno o potrebama i zahtjevima tržišta. Pritom tako hvaljen i naglašavan argument o iznova omogućenoj fleksibilnosti i akademskoj mobilnosti njenih kadrova, simptomatično i simbolički podsjeća na ekonomske, neoliberalno-kapitalističke ambicije o permanentno pospješenom i nezaustavljivom akceleracijskom protoku investicijskog kapitala velikih multinacionalnih tvrtki…

 

No, prije nastavka refleksije učinaka Bolonjskog procesa, još jedan kratak osvrt na njegov povijesni kontekst koji se na kritiku nadovezuje. Naime, često se od zagovornika načela Bolonjske deklaracije može čuti mišljenje po kojem će ovaj tranzicijski proces najmanje jednako, ako ne i više, odrediti karakter sveučilišne zajednice kao što su to učinili studentski pokreti svibanj '68. Međutim, razlike između svibnja '68 i Bolonjskog procesa su vrlo lako uočljive. Dok su studentski pokreti iz 1968. godine zaista predstavljali određeni oblik globalne revolucije (SAD + Europa), koja je nastala iz revolta spram tadašnjeg opće društvenog i političkog stanja, te je kao takav svibanj '68 zaista izborio određene značajne promjene, među drugim i u ustroju do tada poprilično konzervativne instutucije sveučilišta, uspjevši mu dodijeliti autonomniju poziciju u društvenoj strukturi, promjene koje nastaju Bolonjskom deklaracijom potpuno su drukčijeg tipa. U tom je kontekstu Bolonjski proces, u nekom temeljnijem smislu, zapravo prije kontrarevolucionaran i nikako ne revolucionaran, upravo iz razloga jer instituciju sveučilišta prilagođava zakonitostima tržišnog, korporativnog kapitalizma i njegove funkcionalne logike, čime je sveučilištu oduzeto njegovo temeljno poslanstvo – autonomnost na osnovama znanstveno-argumentacijski utemeljene kritičke misli društva. Ali, nije li akademska institucija sveučilišta, između ostalog, nastala upravo iz potrebe i želje da bi kvalificirani pojedinci, znanstvenici mogli bezbjedno zauzeti kritičke stavove iz kojih bi, na kraju krajeva, mogla profitirati čitava zajednica kroz refleksivan prikaz njenog aktualnog stanja?

 

studenti_paris.jpg

Umjesto toga se danas, a Bolonjski proces je svojevrsna dosadašnja kruna tog trenda, naglašavaju neki drugi prioritetni ciljevi koji su uokvireni i vođeni logikom ustroja znanosti kao tržišno-aplikativne vrijednosti. Pritom je, kao što je to prethodno već rečeno, sveučilište tek primjer institucije tvorničkog tipa: u precizno određenim vremenskim razmacima producirati točno ograničen broj specijalista jasno definiranog profila. No, stvari nikako ne mogu biti tek na taj način simplificirane. Ukoliko je, gledano kroz prizmu tržišne računice, potpuno logično da industrija može najviše profitirati iz svježih znanja i originalnih ideja mladog, 26-godišnjeg doktora biomedicine ili informatike, potom je nešto takvo teže, odnosno potpuno nerealno, očekivati od intelektualca/intelektualke iz domena društvenih znanosti, humanistike ili filozofije, čiji obrazovni profil neminovno uključuje, ma koliko to moglo zvučati anahronistički, odnosno tradicionalistički, i određenu iskustvenu dob.

Dr. Hajrudin Hromadžić, autor ovoga mini-feljtona, asistent je na smjeru Medijski studiji na Institutum Studiorum Humanitatis (Fakultet za postdiplomski studij humanistike) u Ljubljani, op. ur

<
Vezane vijesti