Osloboditi sveučilište kolonizacije neoliberalne logike Prva teza koju nam Kurasawa nudi glasi: moramo osloboditi sveučilište kolonizacije neoliberalne logike, što zapravo podrazumijeva tržišnu kolonizaciju sjevernoameričkih sveučilišta, čemu je autor već posvetio jedan svoj raniji tekst (Kurasawa, 2002). Pritom Kurasawa uvodi spomenuti koncept kognitivnog kapitalizma, kojeg iščitava preko Moulier-Boutangove studije (Le Capitalisme cognitif: La Nouvelle Grande Transformation, 2007) kao stadij akumulacije kapitala strukturiran oko produkcije i komodifikacije znanja. U tu svrhu, pred akademske institucije postavljena su tri tipa zahtjeva. Prvi je zahtjev ono što Kurasawa imenuje akademske institucije kao tvornice patenata, koji reprezentira očekivanja da sveučilišta i instituti budu inkubatori tržišno iskoristivih ideja i generatori patentnih licenci unutar sveprisutnog režima zaštite intelektualnog vlasništva. Drugi se zahtjev odnosi na akademsku instituciju kao mjesto produkcije think-tanks specijalista koji su potrebni za legitimaciju ideologije u smislu osmišljanja i provođenja zakonske regulative partikularnih vlada. Treći je tip zahtjeva najviše konkretan što se tiče obrazovne politike: podrška specijalistički orijentiranim studijskim programima usko određenih polja, koju najčešće prati argumentacija realnih društvenih i životnih potreba koje su definirane trenutačnim tržišnim okolnostima. Ovaj treći tip zahtjeva lako možemo prepoznati u redovnim godišnjim, brižno-savjetodavnim apelima, upućenim budućim studentima od strane odgovornih institucija prilikom odabira fakulteta (primjerice, upućivanje na tehničke znanosti zbog dugoročnih potreba tržišta).
Jasno je da nabrojane tendencije u znanstveno-obrazovnoj politici između redaka ciljaju na postojanje onih znanja koja su beskorisna, neproduktivna i neprofitna. Mjerena kriterijima ekonomskog racionalizma, beskorisnim, neproduktivnim i neprofitnim postaju sva ona znanja koja su teško tržišno primjenjiva i neprofitna. Takva su mahom upravo znanja društveno-humanističkih znanosti, usmjerena prema stjecanju općeg, tradicionalnog znanja i kulture kritičkog mišljenja, posebice oni pristupi koji su orijentirani upravo ka dekonstrukciji prethodno opisanog neoliberalnog sustava vrijednosti. U današnjem neoliberalnom ideološkom poretku, moguće je naletjeti na komentare kojima se takvi pristupi i poimanja Znanja - znanja kao javnog dobra - etiketiraju zastarjelim, proelitističkim, salonsko-ljevičarskim naklapanjima bez ikakve svrsishodnosti, u kojima nema ničeg osim kreacije samodopadljive intelektualne vizure. Akademski rad kao intelektualni zanat, ne profesionalna karijera Upravo se na prethodne opaske nadovezuju druga (moramo potaći Spori pokret znanstvenika, jer akademski rad je više intelektualni zanat nego profesionalna karijera) i treća teza (moramo inzistirati na našem pozivu javnih intelektualaca). U njima Kurasawa ispostavlja jednu od akutnih boljki suvremenog sjevernoameričkog (ali, ustvrdio bih, i šireg) akademskog svijeta, usku profesionalizaciju i hijerarhijski karijerizam, tendencije koje ugrožavaju i potiskuju stvarno (danas gotovo utopijsko) znanstveno poslanstvo - akademski angažman vođen pukim istraživačkim erosom, željom za spoznajom, saznanjem kao golim znanjem oslobođenim interesnih kalkulacija. U tom smislu autor sugerira da kao nova, tzv. X akademska generacija, ponovnim vrednovanjem javnog intelektualnog rada moramo de-centrirati sveučilište kao privilegirano mjesto naših aktivnosti (Kurasawa, 2007:22). Okolnost koja se pojavljuje kao učinkovit oblik pritiska u smjeru kreacije prethodno skiciranog akademskog sustava svakako je i precizno definiran kvantitativni model procjene rada pojedinačnog znanstvenika/ce. Sustav evaluacije akademskog rada poznat pod krilaticom objavljuj ili nestani (publish or perish; neophodan broj objavljenih knjiga, poglavlja u monografijama i znanstvenih članaka u točno određenom periodu, tzv. elekcijski period, kao uvjet izbora u zvanje, promocije u više zvanje ili održanje postojećeg zvanja) sve je nemilosrdniji1. Pritom su znanstvene revije i časopisi koji se referiraju u međunarodnim bazama podataka, a samim time i tekstovi objavljeni u njima, striktno određeni, pri čemu se ne izbjegavaju niti matematičke kvantitativne procjene vrijednosti pojedinačnih časopisa. Sve nas to zapravo približava kriterijima koji su svojevrstan derivat spoja tehnokratske logike i pozitivističko-empirijskih metoda koje smo, barem u domeni društveno-humanističkih znanosti, već desetljećima smatrali epistemološki zastarjelim.
Foto: Fuyuki KurasawaProblemski postavljena treća teza nalazi odgovor u četvrtoj: moramo uvesti novi intelektualni model: situiranog generalista; koji nije usmjeren samo na definiranje parcijalnih problema svoga vremena, već je, naprotiv, sposoban sagledati i reintegrirati znanja u holističku perspektivu, te kao takav predstavlja opoziciju modelu usko profesionaliziranog stručnjaka, fah-idiota. Takav tip akademskih tehnokrata, vičnih uporabi analitičkog oruđa za usko definirane probleme i bez sposobnosti njihove šire kontekstualizacije, naročito su bolna točka društvenih i humanističkih znanosti. Da bi bilo moguće izgraditi intelektualnu figuru situiranog generalista, moramo, reći će Kurasawa u petoj tezi, pozdraviti bujnost transdisciplinarnosti, ali se pritom i čuvati površnosti eklekticizma. Doista, s novim obrazovnim trendovima naširoko hvaljena metoda interdisciplinarnosti, koja kao takva prelazi usko definirane granice pojedinačnih društveno-humanističkih disciplina, često se u praksi pokazuje tek kao površan i fragmentaran kolaž nasumice sklopljen iz različitih polja. Pravi i kvalitetan transdisciplinarni pristup ne samo da seže onkraj pojedinačnih disciplinarnih doktrina, već i zadržava kritički-afirmativan stav spram svih znanstvenih polja, te komparativno vrednuje različite humanističko-znanstvene discipline identificirajući njihove točke povezivanja, ali i slabosti. Korisnici dinamita, a ne obožavatelji idola Šesta (moramo biti humanistični u našim senzibilitetima i znanstveni u našoj sistematičnosti) i sedma (moramo biti korisnici dinamita2, a ne obožavatelji idola) su teze kojima Kurasawa apelira na svoju akademsku generaciju naglašavajući potrebu za empirijskim istraživanjima, tekstualnim i vizualnim interpretacijama i uporabom logičkih i retoričkih faktora, kao i na odbacivanje nekritičkog idolopoklonstva spram proteklih ili živućih velikih umova, neprikosnovenih intelektualnih autoriteta. Argumentaciju ove posljednje teze možemo prepoznati i u akademskoj praksi naših prostora, u često nekritičkom, obožavateljskim duhom prožetom, odnosu spram velikih svjetskih intelektualnih imena. No, pritom se smisleno upitati kako se oduprijeti tradicionalnoj tendenciji pozivanja na intelektualne autoritete i njihove ideje koje smatramo ne samo produktivnim, već i poticajnim za konceptualizaciju naših vlastitih misli i teza? Kurasawa nudi tek djelomičan odgovor na ovu dilemu. Njegov je prijedlog: težiti otkrivanju marginalnih mislilaca koji su zaboravljeni, a koji mogu biti interesantniji od svetih intelektualnih figura (kao što je meni, primjerice, marginalac Kurasawa itekako inspirativan za moja vlastita promišljanja karaktera visokoškolske reforme na našim prostorima).
Šesta i sedma su zapravo kratki uvod u posljednju, osmu tezu: moramo konvertirati sveučilište u mjesto kritičkog, a ne neoliberalnog, kozmopolitizma. Neoliberalni kozmopolitizam, smatra Kurasawa, prožet je etnocentričnim predrasudama o partikularnim društvima i civilizacijskim krugovima, pri čemu su Europljani i Sjevernoamerikanci uvijek već kozmopoliti, dok se provincijalci globalnog Juga tek moraju, kroz adaptaciju laissez faire kapitalizmu i kulturnoj vesternalizaciji, kozmopolizirati. Tendencije ovog tipa moguće je detektirati i u sferi obrazovnih politika koje neposredno živimo, primjerice otvaranje sve većeg broja fakultetskih franšiza velikih, priznatih sveučilišta u tranzicijskim ili zemljama trećeg svijeta, koje bi trebale obrazovati buduće regionalne lidere sposobne za uključivanja u globalne tokove. U smislu realizacije kritičkog kozmopolitizma i zaustavljanja trenda odljeva mozgova s planetarnog Juga na planetarni Sjever, Kurasawa, pomalo utopijski, vidi mogućnost stvaranja kognitivnog reciprociteta, u kojem će biti ostvarivo ono što se danas čini nemogućim, da Sjevernoamerikanci i Europljani započnu studirati na zapadnoafričkim ili južnoazijskim sveučilištima, kao što to danas čine njihovi vršnjaci iz tzv. Trećeg svijeta koji studiraju na sjevernoameričkim i zapadnoeuropskim sveučilištima. Zaključak: preživljavanje utopijskog imaginarija Kurasawa završava tekst dodatnim pojašnjenjem da je formu i stil manifesta smatrao prigodnim za interpelacijske provokacije i signale preživljavanja utopijskog imaginarija (Kurasawa, 2007:37). Doista, jedan od ugroženijih aspekata našeg intelektualnog opstanka u času dominacije ideologije neoliberalnog globalnog kapitalizma jest mogućnost misliti utopijski, misliti onkraj postojećih realiteta (kapitalističke) zbilje. To je realnost simbolički koncipirana kroz spoj međusobno suprotstavljenih pristupa, Fukuyaminog kraja povijesti nastalog prevagom kapitalizma nad socijalizmom i Jamesonove često citirane fraze, ljudima je danas lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Premda se može činiti pomalo deprimirajući, kao još jedan u nizu spisa koji dobro definiraju, ali na postavljene dijagnoze ne nude adekvatne odgovore, Kurasawin tekst ipak valja iščitavati drukčije. Apelirajući na akademsku generaciju X, kako na sjevernoameričku, tako i na globalnu, pa i na našu ovdašnju, da prostor akademskog života nikada nije bez otvorenog horizonta mišljenja, a samim tim i kritičko-progresivne tendencije promjene - kojeg čak niti tehnokratska mašinerija Bolonje ne može suziti, ako joj mi to ne dopustimo - zaključimo s Kurasawinim riječima, ako ne mi, tko? Ako ne sada, kada? (Kurasawa, 2007: 38).
1Nedavno sam, na jednom međunarodnom seminaru, imao priliku dobiti recentne informacije u vezi sa spomenutom problematikom iz prve ruke, od nekolicine kolega iz Kanade. Tako je od prošle akademske godine kriterij izbora u znanstveno-nastavno zvanje u Kanadi pooštren, na način da je sada potrebno objaviti najmanje dvije knjige kod priznatog nakladnika u periodu od šest godina, naravno uz obavezu objavljivanja određenog broja znanstvenih tekstova u referiranim znanstvenim časopisima, plus redoviti pedagoški rad, to jest predavanja, seminari i vježbe. 2Terminom korisnici dinamita Kurasawa se referira na Nietzscheovu poznatu izreku: Ja nisam čovjek već dinamit!, kojom Nietzsche slavi subverzivnu snagu svojih ideja i dionizijski duh kreativnosti i vitalnosti. Literatura: Hromadžić, H. (2007a), Bolonjski konj I, H-alter Hromadžić, H. (2007b), Bolonjski konj II, H-alter Hromadžić, H. (2008a), Društvo znanja, o čemu je zapravo riječ I, H-alter Hromadžić, H. (2008b), Društvo znanja, o čemu je zapravo riječ II, H-alter Kurasawa, F. (2002), Which Barbarians at the Gate? From the Culture Wars to Market Ortodoxy in the North American Academy, Canadian Review of Sociology and Anthropology 39, 323-347. Kurasawa, F. (2007), The State of Intellectual Play: A Generational Manifesto for Neoliberal Times, Topia 18, 11-42. Readings, B. (1996), The University in Ruins, Harvard University Press, Cambridge. Autor: Dr. sc. Hajrudin Hromadžić je docent za predmetno područje Medijskih studija. Suradnik je Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za sociologiju, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Odsjek za kulturalne studije i Institutum Studiorum Humanitatisa (ISH), Fakulteta za poslijediplomski studij humanistike u Ljubljani, smjer Medijski studiji. Kampanja Pravo na obrazovanje: Ovaj tekst je objavljen u sklopu Kolumne Pravo na obrazovanje. Kolumna je jedna od aktivnosti projekta Kampanja Pravo na obrazovanje koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. Cilj projekta je promicanje ljudskog prava na visoko obrazovanje u Hrvatskoj. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. Prethodno objavljeno u sklopu ovoga ciklusa: Prethodno objavljeno u sklopu ovoga ciklusa: Hajrudin Hromadžić: 'BOLONJA' NA SJEVERNOAMERIČKI NAČIN - 1. dio Karin Doolan i Teo Matković: KOGA NEMA? Teo Matković: ČEMU SLUŽI DIPLOMA? Vesna Kovač: KAKO POVEĆATI PRISTUP VISOKOM OBRAZOVANJU Danijela Dolenec: Snimka Lisabonskog procesa; IZVORI NEJEDNAKOSTI U OBRAZOVANJU Thomas Farnell: PRAVO NA VISOKO OBRAZOVANJE U HRVATSKOJ
