Henry Kissinger je svojevremeno rekao da Washington nema vanjske politike, već da nju diktiraju razmimoilaženja u unutrašnjoj američkoj politici. Sada se čini da su se prioriteti izokrenuli. U svojim predizbornim konfrontacijama Obama i Romney su puno raspravljali o vanjskopolitičkim temama. Tomu su doprinijeli, između ostaloga, napadi na američke ambasade, afera s islamofobskim videom i mahanje s iranskim nuklearnim strašilom.
Netanyahu - Obama - Romney
Istoga dana kada su napadnuta američka diplomatska predstavništva u Kairu i Bengaziju, izraelski je premijer Benjamin Netanyahu verbalno ošinuo po Obami - zbog Irana i njegova nuklearnoga programa. Prema njemu, Teheranu je preostalo svega sedam, osam mjeseci do proizvodnje dovoljno fisionog materijala za izradu atomske bombe. Optužio je Obaminu administraciju da je odbijajući povući "crvenu liniju" do koje će Iranu biti dozvoljeno nastaviti sa svojim nuklearnim istraživanjima izgubila "moralno pravo" sprečavati Izrael krenuti samostalno u preventivnu vojnu akciju. Time se Bibi direktno uključio u američku predsjedničku kampanju. i svrstao na stranu Obamina republikanskog rivala. Govoreći o moralu, dakle o moralnoj dužnosti zaustavljanja iranskoga nuklearnoga programa, Netanyahu je zapravo apelirao na vjerske osjećaje američkog židovskog i Izraelu-sklonog dijela kršćanskog elektorata. Tih se dana u Tampi, na Floridi, održavala konvencija Republikanske stranke. Grad je bio oblijepljen republikanskim posterima s likovima Netanyhua i Mitta Romneya. Naknadno se na internetu pojavio tajni video-snimak Romneyjeva govora na sastanku s njegovim bogatim donatorima (platili su po 50.000 dolara da bi sjedili na tom ručku). Apostrofirao je "zadrte iranske fanatike" kojima bi moglo pasti na pamet nešto od toga fisionoga materijala staviti na raspolaganje libanonskom Hizbulahu, koji bi ga pak mogao dopremiti do Chicaga, pa ako Amerika krene u akciju, prljava bi bomba mogla detonirati.
Obama, poput njegovih prethodnika u Bijeloj kući, nije postavljao pitanje o svrsi postojećega izraelskoga nuklearnog oružja, već se svim silama trudio da se ono ne pokreće na međunarodnim forumima.
Obama, poput njegovih prethodnika u Bijeloj kući, nije postavljao pitanje o svrsi postojećega izraelskoga nuklearnog oružja, već se svim silama trudio da se ono ne pokreće na međunarodnim forumima. U Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAAE), zajedno sa svojim zapadnim saveznicima, uspijevao je minirati arapske inicijative za uspostavljanje zone bez nuklearnoga oružja na Bliskom istoku. Obama, koji je ranije tvrdio da su "sve opcije na stolu" (dakle i opcija zajedničkoga napada na iranske nuklearne pogone), sada je odšutio jer bi ga pokretanje novoga rata moglo koštati drugoga predsjedničkog mandata. Američki su židovi naime sa svojim glasovima i kapitalom tradicionalno podržavali Demokrate, pa ih ne želi izgubiti.
Obamina administracija je ipak odlučila pokazati Teheranu svoje mišiće. U Hormuzu, na ulazu u Perzijski zaljev, pokrenuta je 20. rujna kombinirana "defanzivna međunarodna pomorska vježba", kažu najveća što je ikada upriličena u ovim vodama, s ciljem "zaštite slobodne plovidbe" ovim strateškim moreuzom. Vježbu zapravo izvodi američka V. Flota inače stacionirana u Bahreinu uz uglavnom simbolično sudjelovanje "25. saveznika". Washinghton je nekako istovremeno skinuo sa svoga spiska terorističkih organizacija iranske Mudžahedine e-Kalk, nekadašnju opozicijsku "marksističko-lenjinističku" grupu koju je Sadam Husein koristio protiv Irana. Logore što su ovi imali u Iraku Malikijeva je vlada raspustila, pa ne znam koliko bi mogli biti korisni u mogućem ratu sa teheranskim klericima.
Kritike Obamine bliskoistočne politike
Na gorespomenutom donatorskom sastanku, Romney je takoder tvrdio da "Palestinci nisu zainteresirani za mir s Izraelom", nego da im je cilj "uništiti ga i eliminirati". Zbog toga je po njemu put ka miru sada "skoro nezamisliv" . Odmah poslije objavljivanja video-snimke, reagirao glavni palestinski pregovarač Saeb Erakat izjavivši da su Romejeve deklaracije "apsolutno neprihvatljive, jer da nitko nije toliko zainteresiran za mir kao što su Palestinci".
Na neizdrživ položaj Palestinaca ukazao je egipatski predsjednik Mohamed Mursi u intervjuu New York Timesu 24. listopada. Pozvao je američku administraciju da promijeni pristup arapskome svijetu kako bi "popravila odnose sa zemljama regije i revitalizirala suradnju s Egiptom". Podsjetio je da su SAD 1978. godine u Camp Davidu sponzorirale potpisivanje egipatsko-izraelskog sporazuma i time preuzele posebnu odgovornost za sudbinu Palestinaca. Bilo je predviđeno da će se Izrael povući sa Zapadne Obale i Gaze i tamo biti uspostavljena puna palestinska samouprava. Međutim, Izrael se do današnjega dana nije povukao, a Palestinci još uvijek nemaju svoju državu
Odnos Washingtona prema palestinskom pitanju i njegova jednostrana podrška Izraelu inače su glavni uzroci duboko ukorijenjenoga antiamerikanizma u arapskome i muslimanskom svijetu. U svim ratovima što ih je Izrael vodio sa arapskim susjedima SAD su bile više manje otvoreno na njegovoj strani.
Pitanja američke politike prema arapskome svijetu i Bliskom istoku bila su u središtu neizravne debate Obame i republikanskoga predsjedničkog kandidata Romneya (njihovi odvojeni intervjui CBS-ovoj TV mreži spojeni su u jednosatnu emisiju). Romney je kritizirao Obamu zbog nedovoljne podrške Izraelu u njegovu suprotstavljanju Iranu. Pozvao se na "crvenu liniju" o kojoj je ranije govorio izraelski premijer i koju Iran sa svojim nuklearnim programom ne bi smio prijeći. Obaminu odluku da se za vrijeme zasijedanja Generalne skupštine UN-a u New Yorku ne sretne sa Netanyahuom ocijenio je lošom, jer se po njemu tako "šalje pogrešna poruka" Arapima da se Amerika distancira od svoga izraelskoga saveznika. Optužio je takodjer američkoga predsjednika za nedovoljnu podršku borbi pritiv režima Bašara Al-Asada u Siriji, kao i za neodlučnu politiku prema široj regiji što je između ostaloga dovelo do nereda u kojima je ubijen američki ambasador u Libiji zajedno sa jos trojicom sugrađana.
Poslije katastrofalnih američkih ratova u Afganistanu i Iraku, a evo sada i s događajima u Libiji, američka bi javnost teško progutala nove ratne avanture.
Obama je replicirao da ako republikanski kandidat želi pokrenuti novi rat na Bliskome istoku onda bi to trebao jasno reći. Kada je riječ o Izraelu, njegova administracija održava s njim stalne bilateralne konzultacije o svim temama. Pri donošenju odluka o pitanjima nacionalne sigurnosti on će kao predsjednik isključivo voditi računa o interesima američkoga naroda, a ne postupati po onomu što mu se nameće. Ako sam dobro razumio ovu formulaciju ona se prvenstveno odnosi na izraelske pritiske da u zajednici sa SAD krene u preventivni rat protiv Irana, te da Washington sa svojim regionalnim saveznicima - Turskom na čijem je teritoriju oformljena tzv. Sirijska slobodna vojska, Saudijskom Arabijom i Katarom koji je financiraju - vojno intervnira u Siriji. Poslije katastrofalnih američkih ratova u Afganistanu i Iraku, a evo sada i s događajima u Libiji, američka bi javnost teško progutala nove ratne avanture.
U prizbornom govoru održanom 9. listopada u Vojnoj školi u Virginiji, Romney je detaljnije elaborirao svoje viđenje svih slabosti i propusta politike Obamine administracije na širem prostoru Bliskoga istoka, regije koja je po njemu u središtu najvećih turbulencija ovoga stoljeća. Tu se, tvrdio je, "vodi borba za slobodu i dostojanstvo, protiv ugnjetavanja i tiranije i istih onih ekstremističkih snaga koje su 11. rujna 2001. napale Ameriku". Umjesto da prevodi tu borbu, predsjednik SAD se povukao. Nije podržao Izrael, najbližega američkoga saveznika u regiji. Iznenadno povlačenje američkih snaga iz Iraka je otvorilo tu zemlju Iranu i Al-Kaedi. Iako je eliminacija Osame bin Ladena nanijela težak udarac Al-Kaedi ova je još uvijek aktivna u Afganistanu i Pakistanu, a njezini ogranci operiraju u Jemenu, Somaliji i Sjevernoj Africi. U Siriji je Obama propustio direktno podržati borbu protiv režima odgovornoga za masakre preko 30.000 ljudi, žena i djece. Napadi na američka diplomatska predstavništva su posljedica američkoga oklijevanja i nečinjenja. Obaveza je američkoga predsjednika koristiti se snagom sa kojom zemlja raspolaže.
U prvoj izravnoj TV debati dvojice predsjedničkih kandidata raspravljalo se isključivo o unutrašnjoj politici. Romney je tu elokventno napadao, a Obama se dosta suzdržano branio. Republikanski protukandidat je između ostaloga zamjerio svome suparniku neracionalno trošenje federalnih sredstava na razne socijalne programe i tražio kresanje federalnoga budžeta. Nešto kasnije je međutim u istoj emisiji napao Obamu zbog neprimjerenog smanjenja izdataka za nacionalnu obranu i sigurnost. Za američki TV auditorijum manje je važno što su suparnici rekli nego kakav su dojam ostavili. Prema općem mišljenju Romney je iz ovoga duela izašao kao "pobjednik".
Bivši američki predsjednik Jimmy Carter koji je krajem listopada s grupom "Starijih državnika" posjetio Izrael i Zapadnu obalu, te razgovarao s Netanyahuom i Abasom, kasnije se požalio da se Washington koji je posredovao u izraelsko-palestinskim pregovorima prije dvije, tri godine iz njih povukao te da "više nema nikakvoga utjecaja na rješavanje palestinskoga problema". Osnovna je prepreka pokretanju pregovora nastavljanje širenja izraelskih kolonističkih naselja na Zapadnoj obali i Istočnom Jeruzalemu. dok je izraelski premijer, tvrdio je Carter, odustao od formule "dvije države".
Doputovavši u Kairo, poslije susreta s predsjednikom Mursijem, Carter je izjavio da je dobio uvjeravanja da će Egipat poštovati mirovni ugovor s Izraelom. Mursi doduše ima sugestije za neke izmjene, ali "razumije da se ugovorne klauzule mogu mijenjati samo dogovorom obje strane".
Izraelske igre
Iako priča o islamofobnim provokacijama, te o antiameričkim i antizapadnim nasilnim reakcijama na njih, nije još završena, može se postaviti pitanje komu je sve to koristilo?
Rekao bih najviše ratoborom izraelskom kabinetu: (1) upirući prstom u iranskoga "lopova", koji navodno pokušava proizvesti atomsku bombu, skrenuli su pažnju s vlastitoga nuklearnoga arsenala s kojim prijete "nepodobnim" susjedima; (2) tu su našli zajednički jezik sa saudijskom monarhijom koja najveću opasnost vlastitom opstanku vidi u šijitskom Iranu; (3) možda najvažnije, palestinsko pitanje je marginalizirano, što izraelskim vlastodršcima omogućava nesmetano nastaviti s amputiranjem palestinskoga teritorija na Zapadnoj obali i s izgladnjivanjem stanovnika Gaze; (4) konačno, igraju na kartu Romneya, pa i ako im to ne upali imaju dovoljno utjecaja u SAD vezati ruke reizabranom Obami.
Avigdor Lieberman
aavigdor_lieberman.jpg
Prema posljednjim ispitivanjima izraelskoga javnoga mnijenja Netanyahuova politike prema Palestincima i Irancima uživa podršku ogromne većine elektorata. Siguran u pobjedu, zakazao je prijevremene parlamentarne izbore za 22. siječanj, kada će se već znati tko će biti sljedeći američki predsjednik. Najavio je ujedinjenje svoga desničarskog Likuda sa ultranacionalističkim Israel Beiteinu (Izrael je naš dom) strankom ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana. Lieberman, imigrant iz bivše sovjetske Moldove, ostao je po zlu zapamćen u Egiptu po svojevremnom prijedlogu da se bombardira Asuanska brana i zemlja potopi. Ljuti je protivnik Sporazuma iz Osla kojim je omogućeno Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO-u) uspostavljanje Palestinske uprave.
Kako bi umirio strahove Tel Aviva, Washington je najavio održavanje zajedničke vojne viježbe sa izraelskim snagama. Američka prethodnica te vježbe nazvane "Uzdržani izazov 2012". počela je pristizati u Izrael 10. listopada. U trotjednim manevrima na kopnu, moru i zraku isprobati će se balistički antiraketni i radarski sustavi ranije isporučeni i plačeni od Amerikanaca. Trebali bi braniti Izrael od mogućih balističkih napada iz Irana i Hizbulahovih raketa iz Libanona, ali i odvraćati i napade iz pravca Gaze.
Izraelce brine razvoj političkih prilika u Egiptu čije novo vodstvo s Mursijem na čelu šalje kontradiktorne signale, ne samo njima već i SAD, Palestincima, Iranu i arapskim petrodolarskim monarhijama. Kairo se ne bi htio lišiti američke vojne pomoći (u vrijednosti od 1,3 milijarde dolara godišnje) za čiji su priljev vitalno zainteresirani egipatski generali. Htio bi istovremeno mijenjati neke odrednice mirovnoga ugovora s Izraelom, u prvom redu steći puni suverenitet nad Sinajom koji je tim ugovorom ograničen. Htio bi se također osloboditi nametnute mu obaveze blokade Gaze, što znači i promijeniti svoj odnos prema palestinskom Hamasu kojega Izrael smatra "terorističkom" organizacijom. Islamistički Hamas je ideološki blizak egipatskom MB-eu, kao što mu je blizak i sirijski MB. Izraelski se vođe boje da bi poslije rušenja Asadova režima vlast u Damasku mogao prigrabiti sirijski MB sa svojim saveznicima. Tada bi se Izraelci, barem toga su uvjerenja, našli u "neprijateljskom islamističkom okruženju" (toj koaliciji još pridodaju libanonski Hizbulah).
U Washingtonu su ponovo počeli hvaliti turski model "demokratskog islamizma", slobodnoga (kapitalističkog) tržišta i premijera Erdogana. Međutim, Obaminoj
administraciji nije uspjelo ponovo povezati Turke i Izraelce.
Ni odnosi s Turskom, a kojom su Izraelci usko surađivali prije nego što je Stranka pravde i razvoja (AKP) islamističke provenijencije došla na vlast u Ankari, nisu dobri. Doduše bili su puno lošiji 2010. i kasnije kada su turski humanitarci sa svojim brodskim konvojem solidarnosti s Gazom pokušali probiti izraelsku blokadu toga teritorija i bili zaustavljeni u međunarodnim vodama od izraelskih komandosa (devet turskih građana je tada ubijeno). Nekako su u isto vrijeme odnosi Ankare i Washingtona također zahladili. No s dozvolom datom američkom savezniku instalirati balistički proturaketni štit na svome teritoriju i sa ulogom koju je Ankara preuzela u organiziranju sirijske vojne opozicije Asadovu režimu sve se je popravilo. U Washingtonu su ponovo počeli hvaliti turski model "demokratskog islamizma", slobodnoga (kapitalističkog) tržišta i premijera Erdogana. Međutim Obaminoj administraciji nije uspjelo ponovo povezati Turke i Izraelce.
Izraelci također budno prate ponašanje drugih država regije. Možda je, kako tvrde sudanski dužnosnici, eksplozija što je u utorak 23. listopada uništila dobar dio kartumske tvornice municije doista njihovo djelo. Neki tvrde da je napad izvršen s četiri vojna bombardera, a drugi da su bombe ispustile bespilotne letjelice. Radarski sustav na kartumskom aerodromu je sat prije napada bio neutraliziran. Kao i prilikom ranijih sličnih napada, Tel Aviv je odbio potvrditi ili demantirati optužbr Kartuma. No Amos Gilad, visoki funkcionar ministarstva obrane je izjavio da je Sudan "opasna teroristička država" koja koristi "egipatski teritorij za dostavljanje iranskog oružja Hamasovim i Džihadovim teroristima" na Sinaju i u Gazi. Jedan je izraelski komentator podsjetio da je Kartum udaljen od Izraela 1.900 kilometara, približno kolika je i razdaljina do iranskih nuklearnih pogona, pa pretpostavlja da je ovo možda bila samo "pripremna vježba" za napad na Iran. Potpredsjednik izraelske vlade Moshe Yaalon se kasnije žalio da "Egipat ne čini dovoljno kako bi spriječio islamske militante da sa teritorija Sinaja napadaju Izrael" .
Sudanski predstavnik u UN-u je najavio da će se obratiti Vijeću sigurnosti jer su ove godine izraelski avioni već tri puta izvršili napade protiv njegove zemlje i povrijedili njezin zrnačni prostor.
Oglasilo se i egipatsko ministarstvo inozemnih poslova i osudilo "teroristički napad" (ne imenujući krivca), te ponudilo Kartumu "suradnju u utvrđivanju fakata". Hamasov premijer Ismail Hanijeh je izjavio kako "ovaj napad još jednom potvrđuje da je Izrael teroristička država". Istom je izjavom tražio od sirijskoga režima "prestati s represijom nad palestinskim izbjeglicama i Sirijcima koji ne traže ništa drugo do slobode i dostojanstva".
Sankcije protiv Irana
Sankcije što su ih SAD i EU nametnule Iranu teško pogađaju iransku privredu i žvotni standard stanovništva.
Sankcije što su ih SAD i EU nametnule Iranu su izgleda počele "djelovati". Teško pogađaju iransku privredu i žvotni standard stanovništva. Izvoz nafte, koji je državi osiguravao glavninu prihoda, više je nego prepolovljen - s ranijih 3,2 milijuna barela nafte dnevno sveden je na 860.000 bnp. Nacionalna valuta, rial, izgubila je posljednjih mjeseci oko osamdeset posto svoje vrijednosti - umjesto ranijih 12.000 riala za jedan dolar, danas se na slobodnom tržištu taj dolar kupuje za 32.000 riala. Iranski dužnosnici su te sankcije ocijenili "barbarskim", jer najviše pogađaju civilno stanovništvo. Cijene osnovnih prehrambenih proizvoda, dizela i benzina su drastično porasle. Iako nisu obuhvaćeni sankcijama pogođen je i uvoz lijekova. Vlasti su se sukobljavaju sa sve češćim socijalnim prosvjedima. Pokušavajući obuzdati cijene na domaćem tržištu, vlada je zabranila izvoz žita, brašna, šećera i mesa, kao i aluminijskih i čeličnih proizvoda. Zabranila je i uvoz pedesetak skupih inozemnih proizvoda kako bi se smanjio odljev deviza.
Predsjedavajući iranske parlamentarne Komisije za vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost Ferejdom Abasi je početkom prosinca objavio kako je Iran navodno "obustavio program obogaćivanja uranijuma (deklarirani mu je cilj obogatiti ga do dvadeset posto kako bi se mogao koristiti kao pogonsko gorivo u energetici i u medicinske svrhe) kao znak dobre volje". Navodno je obustavljen rad centrifuge u istraživačkom centru Fordov. Iranci se nadaju da bi bi Zapad sada mogao suspendirati sankcije. Nije spomenuo da će ovi sada sigurno inzistirati, kao što su to činili u prošlosti, na verfikciji ovih tvrdnji.
U Washingtonu trljaju ruke jer sankcije eto "grizu". Možda ipak neće biti potrebno vojno intervenirati. Neočekivano se oglasio izraelski ministar obrane Ehud Barak s tvrdnjom da je Teheran još početkom ove godine odlučio iskoristiti jednu trećinu srednje obogaćenoga uranijuma s kojim raspolaže za civilne potrebe. "To nam omogućava - prenosi britanski Daily Telegraph - odložiti trenutak istine za osam do deset mjeseci".
Kuda Egipat?
Mursijev Egipat zadaje brige i Washingtonu. S padom Mubaraka, Amerikanci su izgubili svoga najvažnijega saveznika među arapskim zemljama. U zadnji čas su digli ruke od njegova autokratskoga režima i verbalno podržali tzv. Arapsko proljeće i unutrašnje demokratske promjene pokušavajući zadržati Egipta u svojoj orbiti.
mursi.jpg
Iako je Mursi već na početku svoga mandata izjavio kako će Egipat poštovati sve međunarodne ugovore koje je potpisao, dakle i mirovni ugovor s Izraelom, mnogi egipatski političari, uključujući i najbliži Mursijevi suradnici, zahtijevaju njegovu reviziju. Taj je ugovor, kojim je Izraelu osigurana granica sa egipatskim susjedom, jedan od kamena temeljaca američke politike prema Bliskome istoku. Iako bi mnogi, kako s egipatske islamističke desnice tako i s nacionalističke ljevice, najviše voljeli da se on otkaže, realnost nalaže kompromise. Niti je vojska spremna krenuti u novi rat, niti bi žitelji ove zemlje bili spremni ponovo se suočiti sa ratnim iskušenjima. No ovdašnje javno mišljenje je jednoglasno - neke stavke toga neravnopravnog ugovora i bilateralnih odnosa s Izraelom, bi se trebali revidirati.
U listopadu, govoreći u povodu predstojećeg islamskog parznika Eid Al-Adha (Velikoga Bajrama), Mursi je izjavio da Egipat podržava borbu Palestinaca protiv okupacije (nije poimenično spomenuo Izrael), ali da to ne podrazumjeva "objavu rata bilo komu" "Mi nikada nećemo pristati na napade ili opsadu palestinskoga naroda (aluzija na blokadu Gaze)", jer je "palestinska krv naša krv, njihovi životi su naši životi, i njihove patnje su naše patnje".
Mursi je iskoristio ranije svečanosti proslave 39-godišnjice "egipatske pobjede" u Listopadskom ratu 1973. (iako i Izraelci tvrde kako su oni pobijedili) kako bi Washingtonu poslao umirujuću poruku - posmrtno je odlikovao predsjednika Sadata, potpisnika Camp Davidskih sporazuma, kojega je opisao kao "arhitektu egipatske pobjede", s najvišim državnim odličjem. Predao ga je njegovoj udovici Džihan, koja se toplo zahvalila. Sadata je poslije potpisivanja mira s Izraelom ubila 1981. grupa džihadista (čiji preobraćeni nasljednici sada imaju svoju legaliziranu Stranku izgradnje i razvoja, koja je na izborima za Zastupnički dom osvojila trinaest mandata, a za Gornji dom dvanaest). Tada je donijet zakon kojim je uvedeno izvanredno stanje na osnovu kojega je pohapšeno nekoliko tisuća protivnika mirovnoga ugovora, uključujući čitavo vodstvo Muslimanskoga bratstva. Simbolično polaganja vijenca na Sadatov grob i svečana predaje odlikovanja njegovoj udovici bili su dakle i geste pomirenja.
Istovremeno sa Sadatom, Mursi je s istim odličjem posmrtno nagradio njegova tadašnjega načelnika Združenoga generalštaba Saad Edina Al-Šazlija, koji se protivio primirju s Izraelom i zbog toga kasnije bio osuđen na tri godine zatvora. Mlađe vojne starješine koji su se 1973. borili pod njegovim operativnim vodstvom su ga uvijek smatrali herojem i pravim predvodnikom forsiranja Sueskoga kanala. Oficire iz te generacije je Mursi uzdigao na čelne položaje u vojsci. Očito s njihovim pristankom, iskoristio je priliku listopadskih svečanosti kako bi inaugurirao Vijeće oružanih snaga u novome sastavu. Predsjedavao mu je kao vrhovni komandant, dok mu je ministar obrane Al-Sisi, kojega je on uzdigao na taj položaj, sjedio sa desne strane. Rekao bih da je dogovor o suradnji civilnoga islamističkoga predsjedinka i vojnoga establishmenta sada zapečaćen. Ostaje ugraditi ga u budući ustav.
U stočlanoj Ustavotvornoj komisiji koja priprema prijedlog teksta budućega Ustava islamisti iz MB-a i drugih boja su u većini. Ono što je u toj Komisiji do sada usuglašeno izazvalo je kritike kako liberala-sekularista-ljevičara tako i tvrdokornih salafista i džihadista. Prvi su k tomu bili antagonizirani Mursijevim imenovanjima predsjedničkoga tima saavjetnika i provincijskih guvernera, te kadrovskim promijenama u medijima i sudstvu, i optužili ga za "islamizaciju države". Mursi osim toga nije ispunio olako dato obećanje da će u prvih stotinu dana svoga mandata očistiti gradove od smeća kojim su zatrpani, riješti probleme zagušenog kairskoga prometa, osigurati dovoljno kruha svima kojima je potrebno i građanima garantirati osobnu sigurnost. Dva tjedna prije isteka toga roka, nekih tridesetak stranaka i organizacija civilnoga društva zakazalo je za petak 12. listopada proteste na kairskom trgu Tahrir (Oslobođenja) kojim će se Mursi pozvati na "odgovornost". Poduži spisak pritužbi i zahtijeva te heterogene i prigodne koalicije uključivao je izmešu ostaloga - raspuštanje Ustavotvorne komisije i izbor nove i reprezentativnije; oslobađanje svih političkih zatvorenika i temeljitu reformu policije; krivičnu odgovornost pripadnika snaga sigurnosti i vojske i njihovih naredbodavaca za ubojstva demonstranata; slobodu sindikalnoga organiziranja; određivanje minimalnih i maksimalnih plaća; uvođenje progresivnog oporezivanja dobiti i prihoda građana.
Trg Tahrir
tahrir_12_525_525.jpg
Dva dana prije toga petka jedan je kairski sud oslobodio odgovornosti 25 osumnjičenih za organiziranje napada na mirne prosvjednike na Tahriru u veljači prošle godine (!) Tada je u napadu navodno "nepoznatih" jahača na devama i konjima, te pod kišom kamenja i molotovljevih koktela, izginulo nekih dvadesetak demonstranta dok ih je više stotina izranjavano. Mnogi su bili pripadnici Muslimanskoga bratstva. Farsičan je proces pokrenut poslije rušenja Mubaraka odonda odugovlačio sve do 10. listopada kada su visoki dužnosnici bivšega režima, naredbodavci toga napada, oslobođeni uslijed "nedostatka dokaza". Revoltirano vodstvo MB-ea/Stranke slobode i pravde pozvalo je tada slijedbenike na proteste protiv odluke suda istoga fatalnoga petka kada i Mursijevi protivnici. Bila je to neoprostiva politička greška jer je na Tahriru pred večer 12. listopada došlo do sukoba između suprotstavljenih grupa demonstranata. Pripadnici MB-ea su srušli unaprijed podignutu platformu naserističkog prvaka Hamdina Sabahija, poslije čega je izbila kaotična tučnjava u kojoj su se suparnici gađali kamenjem, ciglama i bocama. Vodstvo MB-ea je shvatilo grešku te preko twitera i mobilnih telefona panično pozivalo pristalice da se povuku s trga. No sukobi su nastavljeni sve negdje do 23 sata. kada su poslednji MB-eovci konačno napustili Tahrir. Bilo je nekih stotinu ozlijeđenih ali nitko nije poginuo. Vršilac dužnosti predsjedavajućeg Stranke slobode i pravde Esam Al-Erian je sutradan tvrdio da su za napade odgovorni "huligani" koji su za tu priliku odijenuli majce MB-ea ("anonimni huligani" ili "nepoznati napadači", u stvari pomoćne milicije snaga sigurnosti ove su koristile sve do izbora Mursija). Kasnije je čak tvrdio da pristalica MB i njegove stranke nije uopće bilo na trgu (!), ali su to njegove kolege demantirale, navodeći u svoju obranu da je bilo više povređenih u redovima njihovih pristalica nego na suprotnoj strani. Četiri dana kasnije, Erian je izgubio trku za predsjednika stranke koja je na svojoj izbornoj skupštini sa 76. posto glasova poklonila povjerenje Mohamedu Saadu Al-Katatniju.
Znakovito, snage sigurnosti nisu intervenirale kako bi razdvojile protivnike. Najgore je što su se s ovim sukobom egipatske političke snage oštro podijelile na dva suparnička tabora - islamiste svih boja sa jedne strane i sekulariste svih političkih profila s druge strane. Vojska, snage sigurnosti i policija su ostale izvan toga sukoba. Mursi se nije oglasio, ali je pokušao iskoristiti priliku kako bi smijenio glavnog državnog tužioca, najodgovornijeg za "nedostatak dokaza" u procesu organizatorima onog napada u "Bitci kamila". Ovaj mu se usprotivio uz podršku svojih pravničkih kolega, pa je predsjednik reterirao.
Novo egipatsko vodstvo, koje još uvijek nije definiralo svoje mjesto u vanjskoj politici, vuče neke poteze koji zabrinjavaju Obaminu administraciju. S posjetom Pekingu, gdje je vodio privrednu delegaciju, zatim boravkom u Teheranu gdje se grlio s Ahmedinedžadom i Iranu predao palicu predsjedavajućega Pokreta nesvrstanih zemalja, te razgovorima s brazilskom predsjednicom Rousseff u New Yorku, Mursi šalje signale kako bi se u vanjskoj politici mogao osamostaliti. Washington je najviše bio iritiran njegovom inicijativom uspostavljanja posredničke "islamske kontakt grupe" za Siriju u koju je pored Egipta, Saudijske Arabije i Turske uključen i Iran. Saudijski se predstavnik nije pojavio na prvom sastanku u Kairu, a drugi je "odložen" jer se navodno nije uklapao u raspored turskoga ministra vanjskih poslova. Treći je ipak održan na marigini Generalne skupštine UN-a ali opet bez prisustva Saudijaca. Mursi je već u Teheranu osudio Asadov režim i rekao da sirijski predsjednik mora odstupiti, što je naišlo na odobravanje Washingtona. To je ponovio i u govoru UN-u u New Yorku, ali je istovremeno naglasio kako se protivi inozemnom miješanju u unutrašnje stvari drugih zemalja (dakle i Irana?) i vojnoj intervenciji protiv Sirije. No Mursi mora voditi računa o statusnim i ekonomskim interesima svojih generala te ih ne može lišiti američke vojne pomoći. Dodatno, njegovoj su civilnoj vladi kako bi uopće preživjela neophodne injekcije inozemnih kredita, a tu joj Washington sa svojim utjecajem na odluke međunarodnih financijskih institucija i na bogate arapske petromonarhije može puno pomoći.
Egipatska privreda je na koljenima. Mnoge su tvornice prestale sa radom. Turizam koji je bio glavni donosilac deviza u dubokoj je krizi. Nema inozemnih ulaganja. Vlada nema para za uvoz osnovnih ljekova, neophodnih životnih namirnica, pa ni za plaće državnih činovnika, nastavnoga i medicinskoga osoblja. Situacija nije bolja ni u privatnom sektoru. Štrajkovi se množe na sve strane. Problemi s uvozom dizela i benzina poremetili su unutrašnji promet, otežali snabdijevanje i vodoopskrbu. Vladi treba gotov novac kako bi pokrila najurgentnije potrebe. Do sada se jedino Katar isprsio s donacijom od 500 milijuna dolara koji su odmah pretvoreni u egipatske funte za isplatu zaostalih plaća. Dodatnih milijaradu i pol još nije stiglo. Turska, koja i sama još nije otplatila ostatak duga Međunarodnom monetarnom fondu (MMF), obećala je dvije milijarde dolara, od kojih jednu milijardu za turske kompanije što posluju u Egiptu (taj sporazum je Mursi potpisao u Ankari), dok će druga milijarda biti isplaćena tek kada Egipat zaključi ugovor sa MMF-om. Pregovori o dobijanju kredita od 4,8 milijardi dolara od te institucije su se otegli i vjerojatno neće biti zaključeni do kraja godine. Isporuka ugovorenih 300 tisuća tona žita iz Francuske i Rumunjske odložena je za kraj tih pregovora. Washington je obećao brisati 500 milijuna dolara staroga egipatskog duga i dati drugih 500 milijuna direktnih zajmova privatnim firmama, ali obje su tranše zaustavljene poslije napada na američku ambasadu. U financijskoj stisci u kojoj se nalaze, Mursi i vlada će morati praviti neke koncesije kako u vanjskoj tako i unutrašnjoj politici.
Zbog širih interesa u arapskome svijetu zahvaćenom socijalnim i političkim nemirima, Washingtonu je neophodno obnoviti partnerske odnose s Egiptom.
Zbog širih interesa u arapskome svijetu zahvaćenom socijalnim i političkim nemirima, Washingtonu je neophodno obnoviti partnerske odnose s Egiptom. Zato bi se ovdašnja unutrašnja situacija trebala stabilizirati konačnim sporazumom o kohabitaciji između Mursija i njegovih islamista iz MB-ea, i egipatskih generala i njihova establishmenta vezanih za Pentagon. Gledano iz perspektive Washingtona, najsvrsishodnije bi rješenje bilo kada bi se budućim ustavom definirala povlašćena uloga postojećega Vrhovnog vijeća oružanih snaga koja je još uvijek nejasna, nešto slično turskom Nacionalnom vijeću sigurnosti uspostavljenom daleke 1982. godine s tzv. "vojnim ustavom". To Vijeće, kojim predsjedava turski predsjednik republike, sastavljeno je od jednakoga broja civilnih i vojnih članova i sve odluke koje se tiču pitanja nacionalne obrane i sigurnosti, kao i promocije i umirovljenja vojnih starješina, donosi konsenzusom (što znači da jedan glas protiv može blokirati svaku odluku) mimo parlamentarne većine. Vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) već godinama pokušava ukinuti tu instituciju ali do sada nije uspjela vojsku podvrgnuti demokratskoj kontroli.
Upoznavanje s načinima na koje AKP-eova vlada uspijeva funkcionirati uprkos stalnim tenzijama sa vlastitim vojnim establishmentom (u Istanbulu je grupa bivših vojnih glavešina nedavno nepravomoćno osuđena na 20-godišnju robiju zbog vojne zavjere protiv AKP-ea) bilo bi korisno Egipćanima. Ne znam je li Mursi za vrijeme svoje nedavne 24-satne posjete Ankari o tomu razgovarao sa svojim domaćinima. No već je ranije izražavao želju upoznati se s turskim političkim iskustvima. "Naše nas povijesti, nadanja i ciljevi povezuju" - izjavio je u govoru održanom delegatima AKP-eva kongresa kojem je prisutvovao kao gost - "arapskom svijetu i Arapskome proljeću potrebna je vaša podrška". Naglasivši da Turska igra "važnu ulogu u rješavanju regionalnih problema", rekao je da i Egipat "podržava zahtijeve sirijskoga i palestinskoga naroda osloboditi se opresije i okupacije". Optužio je Asadov režim za "krvoproliće nametnuto sirijskom narodu" i rekao da taj narod ima "pravo birati svoje lidere". Izrazio je talođer nadu da će Palestinci konačno "uspostaviti svoju državu s glavnim gradom u Al-Kudsu (Jeruzalemu)". Na kraju je obavijestio delegate da će granični prijelaz između Egipta i Gaze od sada biti otvoren. Njegov je govor bio popraćen ovacijama. Više komentatora ove posjete misli kako je učinjen prvi korak ka uspostavljanju saveznjezničke osovine između dvije "umjerene islamističke vlade".
Više:
