Bitka za Egipat - 3. dio

Ja se pak pitam - nije li to Osamnaesti brumaire egipatske građanske revolucije?  Ovdje je, naime, izveden vojni udar.

Muke s tranzicijom

06/02/2011 - Nedjelja je, radni dan u Egiptu, ali se mirni protesti na Tahriru nastavljaju. Potpredsjednik Suleiman je danas otpočeo najavljeni "nacionalni dijalog" sa snagama oporbe. Jedina prisutna državna RTV ga je prikazala kako sjedi ispod velikog Mubarakova portreta, na čelu ovalnog stola i predsjedava sastankom. Ubrzo se ispostavilo da su prijelazne vlasti same odredile svoje sugovornike. Pored predstavnika legalnih i diskreditiranih stranaka kao što su Tagamu i Wafd, za tim stolom su se našli i članovi samoproglašene "Grupe mudraca" - Amr Musa, generalni sekretar Arapske lige, koji je ranije objavio kako bi se mogao kandidirati za budućeg predsjednika republike, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju Dr. Ahmed Zevail, te najbogatiji čovjek Egipta Nagib Saviris. Bili su prisutni i po jedan predstavnik Nacionalne alijanse za promjene, (ali ne i Dr. Mohamed El-Baradei, koji nije bio pozvan) i omladinskog pokreta "6. travnja", dvije organizacije što su pokrenule ovaj val protesta. Ostali su bili meni nepoznati pojedinci za koje nije jasno po kojem su se kriteriju tu našli. Još dok je sastanak trajao iz redova prosvjednika s Trgu su počela stizati upozorenja kako su ljudi koji su okupljeni za tim stolom tamo individualno, a ne njihovi opunomoćenici. "Koncesije" koje im je ponudio Suleiman - sloboda tiska, ograničavanje ovlasti policije, oslobađanje pritvorenih prosvjednika i političkih zatvorenika, legalizacija nepriznatih političkih stranaka - su ocijenjene kao nedovoljne. No prisustvo predstavnika Muslimanskog bratstva (MB), zvanično nepriznate, ali najozbiljnije oporbene organizacije u zemlji, smatra se značajnim. To je prvi puta od osnivanja MB-ea 1928 godine, da su predstavnici države formalno i javno s njima razgovarali. Prosvjednici i dalje zahtijevaju odlazak Mubaraka, ukidanje Zakona o izvanrednom stanju, donošenje novog ustava i raspisivanje izbora.

U "koncesije" što ih je nudio Suleiman, vjerojatno spada i oslobađanje Ajmana Mohijedina, američkog državljana egipatsko-palestinskog porijekla i poznatog komentatora Al-Jazeere, iz vojnog pritvora, gdje je bio zadržan devet sati. To mu je bilo drugo hapšenje. Prethodno, kada je ministarstvo informacija otkazalo licencu njegovoj TV stanici, policija ga je uhapsila s petoricom njegovih kolega. Tek što otpušten, vojska ga je na prilazu Tahriru ponovo lišila slobode.    

Jako neugodno za Suleimana, baš je ovih dana preko Wikileaksa objavljen paket diplomatskih depeša iz kojega je razvidno da su ga Izraelci, kojima je bio glavni sugovornik u Egiptu, još prije par godina smatrali najpoželjnijim Mubarakovim naslijednikom. Bio je njihov contact man u Kairu za sve što se ticalo Palestinaca, a posebno za koordiniranu blokadu Gaze i suzbijanje utjecaja Hamasa.      

"Dan žrtava"

07-08/02/2011 - Ponedjeljak su prosvjednici proglasili "Danom žrtava", nacionalnom komemoracijom onima što su poginuli ili bili ranjeni mirno demonstrirajući protiv represivnog režima. Glavno kairsko zborno mjesto je ponovo bio Trg oslobođenja. Kamere Al-Jazeere i BBC-ea su neprekidno pratile tamošnja događanja. Bilježim tri upečatljiva momenta -  muslimansku kolektivnu molitvu za stradale, gdje su vjernike svojim tijelima simbolično štitili kopti, te odvojenu koptsku molitvu na otvorenom, koju su isto tako štitili muslimani. Bila je to demonstracija njihova jedinstva protiv režima koji ih je pokušavao podijeliti.

Drugi moment je simboličan pogreb Ahmeda Mahmuda, novinara, književnika i nezavisnog izdavača, koji je, snimajući sa prozora svoje kancelarije sukobe pro-demokratskih prosvjednika i policije, bio pogođen policijskim metkom i kasnije preminuo u bolnici. Kolona s njegovim (praznim) lijesom, zamotanom u nacionalnu zastavu, prvo je protestirala pred sjedištem Sindikata novinara protiv njegova predsjednika, koji se smatra režimskim plaćenikom. Onda je iz te pokrajnje ulice polako krenula prema Tahriru. Vojnici su je propustili i masa ju je dočekala sa skandiranjem anti-režimskih parola. Međutim sve je proteklo mirno i bez sukoba.       

Treći moment, također na Trgu, bile su ovacije s kojima je dočekan Wael Gonim, koji je proveo jedanaest dana u vojnom pritvoru. Operater Google kompanije za Bliski istok i aktivist ljudskih prava, on je prije ovih događaja otvorio Facebook stranicu "Svi smo mi Kaled Said" (aleksandrijski blogger kojega su ubili policajci), koju su za koordinaciju svojih akcija koristili mladi iz Grupe "6. travnja". 

Uz to bilježim i demonstrativnu ostavku Šahire Amin, zamjenice glavnog urednika Nile International, protestirajući tako protiv iskrivljenog načina izvještavanja vlastite RTV kuće. Slijedeći istu uređivačku politiku, kairski dnevnici na francuskom (to je onaj gluplji) i engleskom (sve korektniji), koje pratim, puni su priča pojedinaca koji se žale na besparicu (sve su banke i dalje zatovorene), nemogućnost odlaska na posao, zatvorenih trgovina i probleme s nabavkom hrane, lijekova, ili na dostupnost doktora. Majke navodno zahtijevaju ponovo otvaranje škola. Tvrdi se da vojska i policija hapse odbjegle zatvorenike-kriminalce. Svi navodno traže povratak mira i stabilnosti. Pro-režimski komentatori sugeriraju da je ostanak Mubaraka na vlasti garancija da će red i zakon biti uspostavljeni, provedene reforme i mirna tranzicija. Nevidljivi režimski štab, koji dirigira gorenavedenim postupcima, očito ne odustaje od scenarija prema kojem bi vojska bila pozvana "stati na kraj bezakonju i uvesti red". 

Novimenovani kabinet s Ahmedom Šafikom na čelu održao je danas svoj prvi sastanak. Pored dogovora o načinu rada u plenumu i u pojedinim resorima,  najvažnija odluka je bila odluka o 15 postotnom linearnom povećanju plaća svim državnim djelatnicima. Njih ima ukupno oko šest milijuna. Za pokrivanje tog izdatka biti će potrebno dodatnih dvije milijarde dolara godišnje. Pokušaj je ove tranzicijske ekipe nekako otupjeti rastuće nezadovoljstvo u redovima predimenzioniranog državnog aparata.

Još prije neki dan je javljeno kako je smijenjenom ministru unutrašnjih poslova Habibu El-Adliju, bivšim ministrima vanjske trgovine, turizma i stanogradnje, te Ahmedu Ezu, bliskom suradniku Gamala Mubaraka u bivšem vodstvu NDP-ea, javni tužilac zabranio putovanja u inozemstvo i dao zamrznuti bankarske račune. Osumnjičeni su za nezakonito prisvajanje državnih dobara i korupciju. Također je puštena vijest kako su uhapšena četvorica neimenovanih bivših Adlijevih pomoćnika, dakle policajaca, vjerojatno sukrivcima za krvavi obračun s pro-demokratskim prosvjednicima. Ove bi mjere trebale poslužiti kao dokaz javnosti da je tranzicijska ekipa Suleiman-Šafik raskinula sa prošlošću.        

Kairo, Izrael i Palestinci

Prošle je subote došlo do eksplozije na cjevovodu kojim se šalje egipatski prirodni plin preko Sinaja prema Izraelu i Jordanu. Prvo je javljeno kako je izvršena teroristička diverzija na kraku koji vodi prema Izraelu. U nedjelju je rečeno da je stradao samo jordanski odvojak. Danas se pak saznalo da su isporuke plina prema obje zemlje "privremeno prekinute".

Brzo napredovanje anti-Mubarakove pobune u Egiptom se sa strepnjom prati u Tel-Avivu. Izrael je uz američko posredovanje potpisao mirovni sporazum s Egiptom (isto tako s Jordanom), kojim je Sinaj vraćen Kairu, ali demilitariziran. Prema tom sporazumu, Egipat na Sinaju ima samo brojčano ograničene policijske i pogranične snage bez teškog naoružanja, bez vojne avijacije i helikoptera. Međutim, kada su prije nekoliko dana egipatski tenkovi prešli na sinajsku stranu Sueskog kanala i pojavili se u Šarm El-Šeiku, Izaelci nisu protestirali (kasnije se ispostavilo da su odobrili). Ti tenkovi nisu bili prijetnja Izraelu, već pobunjenim sinajskim beduinskim plemenima.

Izraelski premijer Netanyahu je s nekoliko izjava podrške Mubaraku više naštetio svom egipatskom partneru nego što mu je pomogao. Naša kairska prijateljica je te izjave protumačila kao "namjerno potkopavanje Raisova ugleda".          

U glavnom gradu Gaze, Hamas, koji kontrolira taj palestinski terirorij izložen udruženoj izraelsko-egipatskoj blokadi, organizirao je miting solidarnosti sa egipatskim narodom. Abasova uprava u Ramalahu na Zapadnoj obali je isti takav miting zabranila. Ponižavajuća za Kairo je bila vijest da je ovih dana Hamas počeo snabdijevati egipatske graničare sa hranom i vodom, jer su zbog beduinske pobune ostali odsiječeni od svoje intendanture u El-Arišu. Ti isti graničari su inače bili zaduženi za kontrolu egipatskog dijela zajedničke granice s Gazom i za provođenje embarga nad tim teritorijem.     

Dileme Washingtona

Dok su ova dva dana Suleiman i Šafik odvojeno sastančili, mirni prosvjedi su nastavljeni širom Egipta. Odstupanje Mubaraka s položaja predsjednika republike je i dalje jedinstveni zahtjev. 

Predsjednik SAD Obama je još prošloga petka javno poručio Mubaraku da razmisli o ostavci. Sada je poručio kako "tranzicija mora početi odmah" (the transition must begin now!). Javlja se da je državna tajnica Clinton telefonom razgovarala sa Šafikom i naglasila mu kako se legitimne aspiracije egipatskog naroda "moraju poštovati". Pošto su tih dana učestali napadi i hapšenja novinarima, rekla mu je kako ovi "trebaju prestati". Takav diskurs američkih dužnosnika je prvenstveno namijenjen javnosti SAD-a, koju se pokušava uvjeriti kako Washingtona, ne samo kontrolira, već i usmjerava razvoj događaja u Egiptu. Za mnoge iz antirežimskih redova u Kairu takva su imperijalna uputstva potvrda njihove teze da ova Mubarakova tranzicijska ekipa nastavlja služiti američkim interesima. Naređivački ton kojim se koristi američka administracija iritira i ovdašnje režimlije. Novi-stari ministar vanjskih poslova Abul Geit je poručio gđi Clinton da njezine primjedbe nisu dobrodošle. Pretpostavljam da ni Šafik nije zaboravio javne ukore državne tajnice, kada je prije nekoliko mjeseci kao tadašnji ministar civilne administracije odobrio otvaranje direktne komercijalne aviolinije Kairo-Teheran.  

A samo prije tri dana je Kairom protrčao Frank Wisner, koji je bio najavljen kao specijalni Obamin izaslanik. Svojevremeno je bio ambasador SAD u ovoj zemlji i smatra se egipatskim prijateljem. Poslije povlačenja iz diplomacije jedno je vrijeme bio zaposlen u pravničkoj firmi koja se registrirala kao savjetnica egipatske vlade (lobbistička grupa) u poslovima transfera američke vojne pomoći Egiptu. Wisner je uvijek imao otvoren pristup Mubaraku, koji ga je i ovoga puta primio. Vrativši se u Washington, izjavio je kako je Mubarak mnogo učinio za svoju zemlju i kako je zaslužan za uspješnu suradnju SAD i Egipta. Njegov je ostanak na položaju neophodan za pokretanje procesa reformi i uredne tranzicije. To je videolinkom ponovio ministrima vanjskih poslova EU okupljenim u Munchenu. Ta je poruka međutim bila prvenstveno namijenjena Kairu, gdje su je zvaničnici dočekali sa olakšanjem. Njihovo raspoloženje nije pokvario ni demanti State Departmenta, u kojem se tvrdilo da je Wisner boravio u Egiptu kao "privatni građanin". Na prvi pogled Wisner je doista odstupio od Obamina zahtijeva da tranzicija treba "odmah" početi, no takvi retorički raskoraci su postali redovitom praksom njegove administracije. Amerikanci istovremeno rade na više paralelnih kolosijeka.    

09/02/2011 - Zanimljivo je da je Baradei izjavio, pretpostavljam poslije razgovora s Wisnerom, da Mubarak mora otići, ali mu se treba omogućiti "dostojanstveno povlačenje". Još je dodao kako bi zbog stabilnosti države želio početi razgovore s vojskom. Ovo neočekivano spominjanje stabilnosti i vojske je iznenadilo aktiviste njegove Nacionalne alijanse za promijene i mnoge prosvjednike. Ozbiljno su se zabrinuli kada im je potpredsjednik Suleiman preko državne RTV poručio kako razgovori o njihovom opravdanim zahtjevima za promjene ne mogu početi sve dok oni protestiraju, te da "strpljenje vojnika ima granica".  Mnogi su to shvatili kao prijetnju vojnim udarom.

U ovih nekoliko dana stalnih demonstracija na Tahriru, na trgu je niklo veliko šatorsko naselje. Tu prosvjednici ordiniraju dan i noć. Po noći, koje su sada hladnije, ih tu ostane po par tisuća. Danju ih se tu okupi više od sto tisuća. Jučer ih je prema nekim procjenama bilo blizu milijun. Otvorenih sukoba s vojnicima koji tu dežuraju nema.

Ovih su se dana namnožili i štrajkovi državnih zaposlenika, radnički prosvjedi, novinarski prosvjedi protiv urednika državnih medija i prosvjedi članova raznih profesionalnih udruženja protiv državnog tutorstva nad njihovim organizacijama.      

Teorije zavjere, napadi na aktiviste i  novinare  

U međuvremenu su u promet puštene glasine o inozemnim agentima što su se navodno infiltrirali među prosvjednike i zloupotrebljavaju njihov protestni pokret za ostvarenje svojih mračnih ciljeva. Mnogi Egipćani su inače skloni vjerovati u priče o urotama iz kuhinja inozemnih obavještajnih službi, kojima ove pokušavaju naštetiti njihovoj domovini, njezinom ugledu, nezavisnosti i teritorijalnom integritetu. Ti se štabovi koriste operativcima ubačenim iz inozemstva ili regrutiranim među domaćim. Strani se agenti se navodno najčešće predstavljaju kao novinari, koji među domaćim aktivistima nevladinih organizacija što se financiraju iz inozemstva pronalaze dobrovoljne suradnike. Tako je još prošlog tjedna pokrenuta kampanja protiv inozemnih masmedija i njihovih brojnih izvjestitelja okupiljenih u Kairu. Novinari, koji su do nedavno bili dobrodošli, su odjednom postali sumnjivi. Fizički su napadani i hapšeni na kairskim ulicama, pa i samom Tahriru. Njihova foto i videooprema razbijana ili plijenjena. Stradali su i novinari domaćih oporbenih listova. Specijalni timovi razbijača su dovođeni do studija odakle su operirale strane medijske kuće i do hotela u kojima su se registrirali inozemni izvijestitelji. Jedna takva grupa je upala u Ramses Intercontinental i direktno krenula do soba na gornjim katovima odakle su Al-Jazeera i druge TV stanice pratile razvoj događaja na Tahriru. Bili su snabdjeveni brojevima ciljanih soba, ali nisu imali pojma čiju su opremu razbijali i čije novinare tukli. U Ramsesu su podmetnuli požar, koji je savladan kada su se ekipe batinaša ukrcale u kombije koji su ih čekali pri izlazu i krenule prema slijedećem cilju.

Vlasnica pansionu nedaleko našeg stana na Zamaleku, je od kolega iz tako "posjećenih" hotela, unaprijed obaviještena o mogućem dolasku jedne takve ekipe. Sklonila je sedam novinara što su tu bili prijavljeni, među njima i dopisnika beogradske Politike Boška Jakšića, u jedan privatan stan. 

Na jednom elektronskom portalu, stranac koji je na 24 sata sklonjen u policijsku stanicu radi njegove "zaštite", piše o vlastitom iskustvu. Tvrdi da su se čitave noći iz susjedne sobe čuli krici mučenih lokalaca, koje su policajci optuživali za "izdaju", jer su ih uhvatili u razgovoru sa stranim izjestiteljima. Iz privatnih izvora saznajem da je jednom švedskom novinaru udarcem cigle razvaljena vilica. Državna novinska agencija MENA javlja kako je vojska s Tahrira "evakuirala grupu od 20 talijanskih novinara", ali se ne kaže zašto. Također se javlja da su svi finski novinari, poimenično se nabrajaju medijske kuće kojima pripadaju, stigli na kairski aerodrom kako bi se mogli vratiti u Finsku.

U toj hajci na novinare, koja još uvijek traje, stradali su i drugi anonimni stranci ili havage kako nas ovdje nazivaju. I to ne od gorespomenutih specijalaca, očito preobučemih policajaca, već od običnih građana kojima su se zbog nečega učinili sumnjivim. Povod je mogao biti slučajan razgovor s nekim prosvjednikom ili neskrivena džepna fotokamera. Znam za slučaj jednog havage, koji se poslije policijskog sata vraćao doma i bio zaustavljen od uličnih stražara. Nije se sa njima mogao sporazumjeti na engleskom i nije imao dokumente kojima bi dokazao da živi u tom kvartu. "Uhapsili" su ga i predali vojnicima u susjednoj ulici. Ovi su ga otpremili u nekakav sabirni centar, gdje su od njega dva dana pokušavali doznati za koga špijunira. Prijetili su mu, dobio je par šamara i konačno su ga uz izvinjenje otpustili. No mnogi domaći aktivisti ljudskih prava, ili obični prosvjednici, završivši u sličnim armijskim istražnim centrima, prošli su puno gore. Jedan takav centar je bio improviziran u zgradi Nacionalnog muzeja, na ivici Tahrira. Pretpostavljam da je još uvijek u funkciji. Tu su vojni istražitelji batinama, vješanjem naglavce, uranjanjem u vodu i elektrošokovima pokušavali saznati za koju inozemnu obavještajnu službu dotični osumnjičenici rade. Dakle, i vojska se koristi istim metodama iznuđivanja priznanja kao što je to ranije činila policija. Nije to naravno egipatski specijalitet. I Amerikanci su u Abu Ghraibu u Iraku, u Guantanamou na Kubi i Bagramu u Afganistanu radili isto, s usavršenim waterboarding tretmanom, koji je, tvrdili su Cheney i Rumsfeld, davao "odlične rezultate".     

I taktika kada pravi lopovi odvraćaju pažnju od sebe, vičući "drž'te lopova!", ima izvjesnog uspjeha. Zapravo, riječ je o istom scenariju, kojim su odjednom povučeni svi policajci s kairskih ulica, istovremeno kriminalci pušteni iz zatvora, i planirane pljačke i paljevine. Sve su te akcije predvodile ekipe specijalaca, kojima su se veselo priključivali lumpen-elementi različitih kategorija.

Od početnog upiranja prstom na udružene snage domaćih i stranih islamista, kao isključivih vinovnika nereda i kaosa, spisak "neprijatelja" je proširen s izraelskim Mossadom i američkom CIA-om (u jednom je trenutku spomenut i Vatikan). Poturale su se i tutti frutti kombinacije, poput one da je urotu pripremio Mossad, regrutirajući i obučavajući pripadnike palestinskog Hamasa, kojega financiraju Iranci. Naša nam je ovdašnja prijateljica neki dan najozbiljnije objašnjavala kako Amerikanci i Izraelci, koji su upravo amputirali Sudan od njegova južnog dijela, te prethodno međusobno posvađali iračke sunite, šijte i Kurde, sada planiraju podijeliti Egipat u tri entiteta. Na Sinaju bi se uspostavio nekakav beduinski kalifat, južni dio zemlje bi bio odvojen za kopte, a centralni bi bio ostavljen egipatskim muslimanima.

Vjerojatno je među prosvjednicima na ulicama i njihovim štabovima, kao i u masi stranaca koji ovdje žive, te pristiglih novinara, bilo i ima agenata raznih inozemnih službi. Ima ih međutim puno više u vrhovima odumirućeg režima, uključujući među pokretačima goreopisanih hajki. A uvijek će među dobronamjernim građanima naći patriotski nabrijane budale koje će im vjerovati.                    

Dopisano kasnije: Prema Međunarodnom komitetu za zaštitu novinara, od 25. siječnja do Mubarakove ostavke 11. veljače u Egiptu su uhapšena 72 novinara provevši u pritvoru duže ili kraće vrijeme. Nisu ih hapsili samo policajci, već i vojnici. Neki su bili danima ispitivani i više ili manje maltretirani; 52 su bila fizički napadnuta na ulici, u svojim kancelarijama ili u hotelima. Ne kaže se koliko je među ovima bilo stranaca, a koliko domaćih. Zna se međutim od ranije da su trojica domaćih novinara poginula. Novinarka američke CBS mreže Lara Logan je međutim napadnuta na Tahriru, dan poslije Mubarakova povlačenja, usred mase koja je slavila svoju pobijedu. Na nju se okomilo nekih stotinjak tipova, brutalno su je premlatili i seksualno maltretirali, dok joj u pomoć nije pritekla grupa žena, a vojnici rastjerali nasilnike. Bila je hospitalizirana i kasnije prebačena u SAD na dalju bolničku njegu.    

Human Rights Watch je za kampanju zastrašivanja uperenu protiv prosvjednika i njihovih pristalica poslije 28. siječnja (kada su vojnici zamijenili policiju na kairskim ulicama) direktno optužio vojsku. Organizacija tvrdi kako raspolaže dokazima o pritvaranju 119 civila, od kojih su najmanje petoro bilo podvrgnuti torturi. 400 drugih, većinom aktivista nevladinih organizacija je "nestalo" u vrijeme demonstracija. 

Ovdje prenosim i izjavu američkog sekretara obrane Roberta Gatesa također datu poslije Mubarakove ostavke. Zgodno se uklapa u prethodnu priču: "Smatram, rekao je, da je egipatska vojska tijekom cijele ove epizode pokazala uzorno držanje. Djelovala je umjereno i obuzdavajuće (...) učinili su sve ono za što smo se mi nadali da će učiniti (...) dali su značajan prilog evoluciji ka demokraciji, procesu koji se sada odvija u Egiptu".

Na Tahriru

10/02/2011 - Danas sam se konačno odlučio otići do Tahrira, epicentra narodne pobune, koji je ovih sedamnaest dana potresala Egipat i odjekivala arapskim svijetom. Volim ovu zemlju, koja mi je pružila gostoprimstvo i gdje su se stranci uvijek mogli skloniti. Zato sam se svih ovih dana uzdržavao od "miješanja u njezine unutrašnje stvari". Simpatiziram s prosvjednicima, ali sam do sada pratio njihovu revoluciju izdaleka, uglavnom na malim ekranima i posredstvom Interneta. No na kraju nisam mogao odoljeti. Morao sam se zbog sebe samoga pojaviti na tom egipatskom Tienanmenu.          

"Strancima je, reče mi mladi oficir kada sam stigao do ulaza u Tahrir, zabranjen pristup".  Prethodno me je, držeći moju putovnicu u ruci, ispitivao zašto sam tu došao, što mi je namjera i što radim u Egiptu. Poslije mojih obrazloženja kako dugo živim Egiptu, kako se staro zdanje mog sveučilišta može odatle vidjeti na drugom kraju trga, kako danima pratim TV prijenose i kako sam eto odlučio doći na lice mjesta, rekao mi je kako mu je jako žao, ali takva su mu naređenja. Dok smo se mi raspravljali, njegovi su vojnici, poslije legitimiranja, propuštali prema trgu neke novinare, očito strance. Moj je oficir tvrdio kako se danas zabrana ne odnosi na njih. Onda sam mu predložio, kada već ne mogu dalje, da se za uspomenu barem zajedno slikamo, s tenkom u pozadini i prosvjednicima nekih 200 metara dalje. Fotografiranje vojnika i njihove opreme, s osmijehom mi je objašnjavao, također je zabranjeno. No onda mi je nenadano sugerirao da se pokušam probiti zaobilaznim putom oko hotela Semiramis Intercontinental.

Obišao sam taj crvenkasti neboder, inače u vlasništvu jednog saudijskog princa, i bio zaustavljen na drugom vojnom kontrolnom punktu, gdje su me, poslije pregleda mojeputovnice, bez riječi propustili. Prošao sam još dvije, ali ovoga puta civilne provjere. Ne znam tko su bili ti kontrolori, da li preobučeni policajci ili straže samih prosvjednika. U prvom redu kontrolora je bilo nekoliko bradonja, koji bi mogli biti aktivisti Muslimanskog bratsva (MB). U drugom redu, nekoliko metara dalje, su dežurali obrijani. I jedni i drugi su me malo zagledali, i propustili bez pitanja. Tako sam se konačno našao na sada već famoznom trgu.  

Tu je ovih dana niklo ogromno šatorsko naselje, improvizirano od svih mogućih materijala - od razapetih plastičnih i platnenih nadstrešnica, kartonskih pokrivala, do beduinskih i kamping šatora. Poneki su unutra rasprostrli tepihe, na kojima se pojedinci ovoga prijepodneva još izležavaju. Drugi uz njih nešto čitaju. Nešto dalje jedna grupa o nečemu živo raspravlja. Još dalje, nekoliko se njih okupilo oko tranzistora. U nekim se šatorima na primusima kuha čaj. Jedan s turbanom na glavi uvlači dim šiše (nargile). Hodajući tako uz to naselje u središtu trga, zapažam kako se njegovim žiteljima odnekuda donose vreće ajša (narodnog kruha što se prodaje po pristupačnim cijenama) i boce pune vode. Oko tog cirkularnog statičnog naselja vrti se pokretna masa muškaraca, žena i djece svih staleža - od siromašaka pristiglih iz predgrađa do grupa dobrostojećih građana, žena u crnom s potpuno pokrivenim licima do mladih cura u zategnutim trapericama i pokoje starije dame. Neki u toj hodajućoj povorci nose tekstove ispisane na komadima papira ili kartona, koje mi jedan student AUC-a što me je prepoznao, prevodi. Ima ih i na engleskom. Neki od tih tekstova su poduže deklaracije, a drugi se svode na kratku parolu. Svi su protiv Mubaraka i njegova režima. Prolaznicima se dijele leci istog sadržaja, kao i "novine", koje su prosvjednici počeli tiskati prije dva dana.

Sam trg i okolne zgrade su okićeni nacionalnim trobojkama. Nisam zapazio ni jednu zastavu  MB-ea što su se tu pojavile prošloga petka. Okolo su izvješeni plakati svih mogućih veličina s fotografijama ubijenih i izranjavanih, Mubarakovim likom s rogovima ili prekriženom facom, višemetarske trake ispisane antirežimskim parolama razapete između uličnih kandelabara. Na svakih desetak ili dvadesetak metara - veće ili manje grupe skandiraju ili pjevaju, okupljaju se kao u londonskom Hyde Parku oko samozvanih govornika koji im se obraćaju stojeći na hrpama cigala. Tu i tamo su sklepane prave pozornice, na kojima se smjenjuju govornici, kantautori i mali orkestri. Za tri sata koliko sam se tu motao izbrojao sam ih jedanaest.

U masi se kreću prodavači svega i svačega - od sjemenki, kikirikija i slanih štapića, kuhanih krumpira, do nacionalnih zastava i drugih insignija. Brojne kavane, restorančići i kiosci uz trg rade punom parom. Atmosfera je festivalska, svojom raznolikošću vašarski simpatična i vesela. Nisu svi što su se tu okupili prosvjednici. Mnogi su tu došli sa svojim prijateljima ili obiteljima u razgledanje kao i ja. Mnogi su pristigli iz provincijskih gradova ili čak inozemstva.

Bez zazora, kao i mnogi domaći, slikam džepnim fotoaparatom sve što mi privlači pažnju. Na izlazu s trga, kada sam se na kontrolnom punktu spremao uslikati pretres nekih u crno zamotanih žena (pretresaju ih isto tako u crno obučene žene, dok muškarce par metara dalje pretresaju muškarci u civilu), jedan me mladić upozorava kako je to zabranjeno. Pitam ga da li mogu slikati tenkove, vojnike i olupine ranije spaljenih vozila što su tu raspoređeni, dobijam odgovor kako je to dozvoljeno, ali žene nikako. Pretpostavljam kako su kontrolori i kontrolorke na ovom punktu aktivisti i aktivistkinje MB-ea. Zato na trgu danas nema njihovih zelenih zastava. Nema više ni onih bradonja, koji su se neki dan šepurili pred TV kamerama kako su se spremni žrtvovati i poginuti (postati šehidi) za svetu stvar islama. Vodstvo MB-ea je očito odlučilo ne ići na ruku vlastima, koje su od prvog dana nemira svu krivicu za njihovo širenje svaljivali na njih.

Osim jednog starca koji je nijemo sjedio na pločniku držeći u ruci drveni križ, i dvojice imama (mi bismo rekli hodža) što su šetali okolo, nisam na današnjem mitingu primijetio ništa što bi mu dalo nekakvo vjersko obilježje. Bio je naglašeno sekularan. I prisutni su pripadali svim kategorijama gradskog stanovništva - od onih najsiromašnijih iz periferijskih slumova, do dobrostojećih žitelja Zamaleka i ostalih buržujskih kvartova.

Posljednji predsjednikov govor 

Ponovo kod kuće, vrtim TV kanale, od Al-Jazeere, BBC-ea i CNN-a koji non-stop prate događaje na trgu, do državne RTV, koja ih i dalje ignorira, ali objavljuje povremeno zvanična priopćenja vlasti. Ova, u neko doba najavljuje da će se predsjednik Hosni Mubarak uskoro obratiti naciji s "važnom porukom". Strani izvjestitelji citiraju riječi Ahmeda Šafika, nedavno imenovanog premijera, koji je na njihov upit što je Mubarak namjerava odgovorio kako će se tijekom poslijepodneva "situacija razjasniti". Hosam Badravi, friški generalni sekretar NDP-ea, okolišno daje do znanja da bi se predsjednik mogao povući.

Nestrpljivo čekamo pred malim ekranima. Tek oko 23 sata se pušta taj snimak. Isti fiksni kadar, isti pult, isti državni grb u pozadini i isti ozbiljni Hosni kao u dva protekla javljanja. djeluje malo nervoznije, namješta kravatu, ispravlja bore na tamnom odijelu, i počinje čitati tekst. Govori literarnim, a ne lokalnim kolokvijalnim arapskim, kojega neobrazovani dio ovdašnje populacije ne razumije, i obraća se direktno mladima na Tahriru. To čini sa puno patetike, "iz srca (...) kao što se otac obraća svojim sinovima i kćerima". Ponosi se njima i razumije njihove pravedne i legitimne zahtjeve. "Oni među vama koji su se žrtvovali nisu uzalud prolili svoju krv".  Obećava da neće posustati dok krivci za to ne budu oštro kažnjeni. "Svi politički sustavi i države čine greške (...) najvažnije ih je priznati i što prije ispraviti te pozvati na odgovornost one koji su ih počinili (...) Najgora je greška prihvaćati inozemne diktate, bez obzira odakle dolazili".  

Slušam simultani prijevod i čudim se. Kao da nije svjestan svoje uloge u svemu što se događalo. Čime se bavio svih ovih dana? Zar je boravio u oblacima?  Zar doista misli da su drugi krivi za sve, a on, što bi se kod nas reklo - "ni luk jeo, ni mirisao?"

U drugom, dužem dijelu svoga izlaganja, objašnjava što je sve poduzeo, koje je komisije odlučio oformiti i što će sve one ispitati i utvrditi. Detaljno obrazlaže koji će se članci ustava i u kojem smislu mijenjati. Zakon o izvanrednom stanju, kojega je on uveo kada je preuzeo predsjedničku palicu, će biti zamijenjen Antiterorističkim zakonom. Ispitati će se legalnost posljednjih parlamentarnih izbora. Usvojiti će se novi Zakon o slobodi tiska.  Vraća se na temu odgovornosti za prošlotjedne događaje, o čemu će se provesti detaljna istraga, i njezini nalazi predati državnom tužitelju na dalji postupak. Ponavlja kako se neće kandidirati na slijedećim izborima. Ostati će na položaju do isteka mandata u rujnu, na što je obavezan po ustavu, kada će odgovornost predati onomu koji tada bude izabran. No odlučio je da odmah "više predsjedničkih ovlasti prenijeti na potpredsjednika Suleimana", ali nije precizirao koje. 

Istog trenutka kada je završio - prebacujemo se na TV prijenos s trga. Tamo masa urliče pogrde. Ponavljaju se scene koje smo već gledali prilikom njegova dva prethodna javljanja. Tisuće i tisuće prosvjednika prijeteći maše vlastitim cipelama. Vojnici sa svojih tenkova i oklopnjaka ih stoički promatraju.         

Nešto kasnije Nile International pušta snimak sjednice Vrhovnog vijeća oružanih snaga, kojoj predsjedava ministar obrane feldmaršal Tantavi, dok s njegove desne strane sjedi šef generalštaba generalpukovnik Enan. Svi za tim stolom, mislim njih petnaestorica, su oficiri. Vijeće je malo poznata institucija, koja se prema onima što pamte, sastala svega dva puta u prošlosti - 1967., pod Naserom, poslije egipatskog poraza u ratu s Izraelom, i 1973., pod Sadatom, u vrijeme Oktobarskog rata. Danas tu nije bilo Mubaraka, ni njegova zamjenika Suleimana. Nije jasno zašto? Iz riječi TV spikera, koje prate taj kratko video-insert, jedino doznajemo da je sjednica održana, potvrđeno da su "zahtjevi prosvjednika legitimni", te da je odlučeno, s obzirom na situaciju i odgovornosti vojske, da Vijeće ostane u permanentnoj sesiji.

Prema naknadnim tvrdnjama, Mubarak je poslije saznanja o održavanju te sjednice konačno prelomio. U to je vrijeme vojska, što je danima držala prosvjednike na pristojnoj udaljenosti od predsjedničke palače u Heliopolisu, otvorila prolaze, dozvolivši im, možda ih je bilo tisuću ili nešto više, da dođu do desetak metara od njezina glavnog ulaza. Isto je tako i u isto vrijeme postupila u gradskom središtu, gdje su demonstranti počeli opsjedati zgradu Nacionalne RTV.

Novinari Associated Pressa su razgovarajući s dužnosnicima što su se nalazili u predsjedničkoj palači u satima što su prethodili snimanju, te drugima koji su upoznati sa funkcioniranjem užeg predsjednikova kruga, također tvrdili kako ga je taj krug potpuno izolirao od onoga što se događalo u zemlji. Glavni mu je savjetnik bio njegov sin Gamal, koji ga je uvijerio kako će prenošenje određenih ovlasti na Suleimana umiriti demonstrante. Suleiman se međutim već prethodno pokazao nesposobnim voditi konstruktivan dijalog s opozicijom. Gamal je navodno nekoliko puta prepravljao govor svoga oca, precrtavajući i ubacujući čitave pasuse, što je dodatno zbunilo Seniora. Postoje indicije, ali nije potvrđeno, da je čitav govor naknadno još jednom premontiran u RTV studiju. Nije razvidno po čijem naređenju, ali se ukazuje da je poslije njegova emitiranja ministar informacija Anas El-Fiki podnio ostavku. Ostavku na položaj generalnog sekretara NDP-ea i na članstvo u stranci podnio je i Hosam Badravi.                   

Osamnaesti dan pobune i Mubarakov odlazak

11/02/2011 - Potpedsjednik Suleiman je u 16 sati, obznanio da je Mubarak podnio ostavku na funkciju predsjednika republike, a Vrhovno vijeće oružanih snaga preuzelo državne poslove. S ovom objavom od 56 riječi, čije čitanje nije trajalo ni cijelu minutu , završila se 30-godišnja predsjednička karijera ovoga avijatičara. Letio je visoko, a pao nisko. Četiri tjedna prije njega istu je sudbinu doživjeo njegov tuniski kolega Ben Ali. Još jučer su neki inozemni mediji izvijestili da je napustio Kairo. Danas je potvrđeno da je s obitelji pristigao u Šarm El-Šeik, jednu od njegovih ljetnih rezidencija.

Na Tahriru, gdje se do tada okupilo možda milijun građana, došlo je do erupcije oduševljenja. Masa je veselo i bučno proslavljala "Petak pobjede". Isti su se prizori, kažu, ponovili u drugim gradovima ove zemlje. Nacija je, rekao bih, pala u trans.      

Na isti je dan prije 32 godine, pošto je iranski šah pobjegao iz zemlje pred narodnom pobunom, i to baš u Egipat, vlast u Teheranu prigrabila teokratska kasta tamošnjih klerika na čelu s ajatolahom Homeinijem. Točno 11. veljače 1990. iz zloglasnog zatvora u Južnoj Africi je otpušten Nelson Mandella, s čime je u zemlji apartheida pokrenuta obećavajuća politička dinamika. Danas je također, javlja mi ovdašnji poznanik, koji nije volio Nasera, niti oficire što su ga naslijedili, rođendan pokojnog kralja Faruka, kojemu je tako pružena posthumna satisfakcija. Mubarak je odstupio poslije 18 dana grčevitog otpora. Ja se pak pitam - nije li to Osamnaesti brumaire egipatske građanske revolucije?  

Ovdje je naime izveden vojni udar.

Ivan Iveković: Faraoni u izbornom bubnju

Ivan Iveković: Bitka za Egipat, 1. dio

Ivan Iveković: Bitka za Egipat, 2. dio