galata.jpgNeka spajaju, a ne razdvajaju! Najbolji dokaz prijateljstva naših dvaju naroda! Više od građevine, simbol napretka! Sve su to stereotipi, koji po definiciji ipak jednom nogom stoje u istini, a koji su mi padali na pamet dok sam u posljednje dvije godine putovao poznatim i manje poznatim dijelovima svijeta i prelazio mostove.

U ovoj kratkoj bilješki ne bih pisao o povijesnoj ili kulturnoj važnosti tih građevina, koliko o vlastitom dojmu, spoju vremena i prostora u mojoj percepciji, neizbježno obojanom trenutnim raspoloženjem. Neka od tih putovanja bila su motivirana klasično turističkim porivima, druga imigracijskim, a treća avanturističkim. Najjednostavnije bi bilo reći da dojam korespondira motivu, ali nije uvijek bilo tako.

Ljeto 2013. Istanbul izgleda kao totalno kaotična mješavina bespravne gradnje i neurotičara za volanom. Valjda postoji neki red, ali on se po prometu sigurno ne vidi. Most Galata povezuje stari centar, gdje se nalazi Trg Taksim, s palačom Topkapi i Aja Sofijom. Grupa klinaca maskirana u "anonimuse" spušta se s trga i blokira ulicu. Odlazim u samoposlugu po vodu, a nakon petnaest minuta više ih nema. Umjesto njih, vidim policajce na konjima. Nakon desetak minuta stižem do mosta, i razmišljam, hoću li kroz nižu etažu gdje su prodavaonice, ili gornju, gdje su automobilske i tramvajske trake. Na zidu su plakati koji pozivaju na oslobađanje zatvorenika povezanih s radikalnom ljevicom. Neopisiva je gužva i 35 stupnjeva. Miris pečenog mesa, žena vrišti, priklještila ju vrata kad je pokušala ući u prenatrpani tramvaj. Na drugoj strani prodaje se šećerna vata, blještavi izlozi nude turske baklave i ratluk po londonskim cijenama. Ni jedno ni drugo nije ni blizu našim, bosanskim. Žao mi je što se autobus nije zaustavio u nekom provincijskom gradiću, na granici s Bugarskom. Na planu grada je naznačena Židovska ulica no u stvarnosti kroz nju se ne može proći. S jedne su strane velika drvena vrata, na drugoj ulaz priječi grupa muškaraca u civilu.

Nekoliko mjeseci kasnije preći ću armensko-gruzijsku granicu redovnom autobusnom linijom. U improviziranom kafiću nedaleko grada Bagratašena pijem kavu s Gruzijcem ruskog porijekla koji radi u St. Peterburgu. Brda su ogoljena, umjesto visokog zelenila, jesenje boje stopile su nisko raslinje i zemlju u neodvojivu masu. Rijetki auti dignu prašinu. Žubor potoka nagriza ruzinu, a ruzina ono nešto drugo, ispod nje. Ne znam stojim li na balkonu, vidikovcu ili mostu. Čak i da se stropoštam, voda bi mi došla do koljena. Nekako nisam zabrinut. U Erevan stižemo kasno poslijepodne. Prelazim Most pobjede ščućuren u maršrutki. S druge strane jedna je od najpoznatijih armenskih tvornica alkoholnih pića, Ararat. Opet ne brinem. U restoranu jedem mljeveno meso u lišću vinove loze. Lanac samoposluga Moskvička otvoren je twenty-four-seven. U nedjelju odlazim u Etchmiadzin, centar armenske apostolske crkve, pola sata udaljen od Erevana. U taksiju kojeg dijelim s trojicom, naletim na Armenku čiji muž i kćerka žive u Njemačkoj i odlaze na ljetovanje u Dalmaciju. Za Istru nikad čuli. Na povratku u Erevan idem redovnom linijom. Autobus nalikuje onima koji su kod nas prometovali 1960-ih godina, ali ponašanje vozača je obrnuto. Čovjek ima barem sedamdeset godina i još uvijek, ili baš sad, vozi savršeno. Oprezno, staloženo, gleda mrtvi kut, brzina nikad ne prelazi 50 km/sat. Vožnju plaćam oko tri kune.

U ožujku 2014. boravim u Sydneyu. O Harbour Bridgeu sve se zna, ali o stotinjak drugih mostova, izgrađenih preko brojnih zaljeva, jezerca i bara - ne toliko. Na svima njima ljudi kao da su suvišni. Zbog zubatog sunca bez auta se ne može, no mostovi ipak imaju prostor za pješake, samo što pješaka nema, a nekad su čak i susjedne zgrade koncipirane kao da tamo nitko ne dolazi na vlastitim nogama. Most koji povezuje predgrađe Mascot i sydneyski aerodrom ima samo jednu poruku: čovjek bez mašine je nitko i ništa, žrtva okrutne prirode. Hodaš i nikad kraja, u daljini vidiš aerodrom, ali ne možeš razaznati ima li ili nema pločnika, pješačkih prijelaza, uopće nekakvih vrata. Sam izlazak na otvoreno praćen je ritualom – dugi rukavi, šešir širokog oboda i svi nepokriveni dijelovi tijeka premazani kremom za sunčanje s faktorom zaštite od najmanje 30. Jata kakadua, koji ovdje slobodno lete, sjate se na kante za smeće i rasturaju vreće, tražeći ostatke hrane. Pečenu piletinu kupovao sam u portugalskom fast-foodu, posluživala me Armenka, a poslije Brazilka iz Rio de Janeira. Sjedim u lokalnoj knjižnici i čujem neko čudno lupetanje. Australski gavran, poznatiji kao magpie uletio je u prostoriju i graciozno kruži tik do stropa. Nakon deset minuta sleti na policu u sekciji audiovizuelnih materijala. Svi van, viče njegovana 50-godišnjakinja – opasni su, moramo zvati komunalnog redara! Inače ne napadaju ali znaju biti teritorijalni. Zabilježeni su slučajevi napada na bicikliste i joggere u parku. U Europu sam se vratio zračnim mostom – avionom, koji je pažljivo izbjegao Gazu i Ukrajinu. Dok završavam ovaj tekst, Jadranka Kosor uživo se javlja iz Berlina, s proslave pada Berlinskog zida. Moramo rušiti zidove i graditi mostove, kaže.  

Ključne riječi: turska, Australija, Armenija, berlinski zid
<
Vezane vijesti