Bijele ruže za Reihl-Kira

Kako kaže, 1. srpanj 1991. je za nju prekretnica. To je datum prema kojem svoj život dijeli na dva dijela, onaj sretni, stari i novi kojeg je posvetila traganju za istinom. Baš kao i prethodnih godina, jučer ujutro otišla je na groblje. No, ova godišnjica smrtni njenog supruga, Josipa Reihl-Kira, po nečemu se ipak razlikuje. Jadranka Reihl-Kir je po prvi puta nakon 1997. godine otišla u Tenju, nekadašnje selo, a današnje predgrađe Osijeka, u kojem je ubijen njen suprug.

Josip Reihl-Kir, načelnik Policijske uprave u Osijeku, tog se ljetnog dana uputio na pregovore s pobunjenim Srbima. I to ne po prvi put. Vjerujući u mirotvorstvo i hodajući nenaoružan po osječkom kraju, kojim je u to vrijeme već harala ratna stihija, Reihl-Kir je uspijevao primiriti svoje sugrađane s obje strane, hrvatske i srpske. Njegovi potezi uskoro su prepoznati kao prijetnja nadolazećem ratu pa se njegov odlazak u Tenju idealno uklapao u zlonamjerni scenarij onih koji su taj isti rat priželjkivali. Na ulazu u ovo selu, u kojem se nalazio punkt hrvatske policije, rafalnom paljbom izrešetan je bijeli stojadin kojim su se na pregovore dovezli Reihl-Kir, Goran Zobundžija, potpredsjednik osječkog Gradskog vijeća, Milan Knežević, gradski vijećnik i Mirko Tubić, predsjednik Mjesne zajednica Tenja.

"Ne volim ovaj grad. Znam, da nije grad kriv, ali mi previše toga budi asocijacije. Tenji više ni ime ne mogu ni ime izgovoriti kako treba", kaže Jadranka Reihl-Kir u vožnji kroz Osijek. "Točno znam što se dogodilo toga dana. Sad mi njihovi glasovi naviru", dodaje. Naime, budući da je isključivo zahvaljujući njenoj upornosti Antun Gudelj, pričuvni pripadnik MUP-a, koji je izvršio ubojstvo, naposljetku osuđen, Jadranka Reihl-Kir zna svaki detalj koji je vezan za ubojstvo njena supruga. "Nedavno sam pročitala knjigu koja me podsjetila na povijesnu ljudsku dilemu - biti razapet zbog istine ili odabrati život. Ja nisam imala dilema, odabrala sam istinu za kojom sam tragala protekle 23 godine. I zbog toga mi je strašno teško biti na ovom mjestu i sve proživljavati iznova", kazala je Jadranka Reihl-Kir na ulazu u Tenju, gdje je organiziran skupu sjećanja kojeg su inicirali aktivisti i aktivistkinje Centra za mirovne studije, Inicijative mladih za ljudska prava i Srpskog narodnog vijeća.

"Vidim gospođu Ratković koja je kroz prozor svoje kuće vidjela ubojstvo moga supruga. Vidim ratnog zločinca Branimira Glavaša koji je petnaestak minuta prije ubojstva sa svojim ljudima došao s plavim kombijem iz smjera Osijeka . 'Idioti, majmuni! Zašto ste se tako rasporedili? Međusobno će te se poubijati', vikao je na njih nakon što su se rasporedili s obje strane ceste. Tada su svi prešli na jednu stranu. Moj suprug i delegacija krenuli su nekoliko minuta ranije od dogovorenog vremena jer je očito nekome proradila savjest. No, Glavaš i njegovi ljudi valjda nisu bili spremni pa je delegaciji javljeno da se nešto sprema kod zgrade obližnjeg Poljoprivrednog fakulteta. Nakon nekog vremena začuli su se glasovi: 'Evo ih! Evo ih, vraćaju se!' Tada iz obližnje ulice izlazi Gudelj koji je punim okvirom izrešetao automobil. Moj suprug ubijen je sa šesnaest metaka i baš kao Goran Zobundžija i Milan Knežević, preminuo je na mjestu. Mirko Tubić se sakrio iza sjedala, ranjen je u ruku i uspio je otvoriti vrata automobila iz kojeg je ispao. Odvukli su ga u susjednu ulicu gdje su ga iscipelarili i izudarali kundacima. Pao je u nesvijest, a oni su mislili da su ga ubili. Naposljetku je ipak preživio i sve mi ovo ispričao", kazala je Jadranka Reihl -Kir, koja je na mjestu ubojstva zajedno s aktivistima odložila bijele ruže.

Unatoč brojnih nagrada i priznanja koja su mu posthumno dodijeljena, Josip Riehl-Kir, baš kao ni njegove kolege, Zobundžija, Milan Knežević i Tubić, odnosno oni koji su s Kirom dijelili donkihotovsko uvjerenje da je moguće spriječiti rat, kako je na skupu sjećanja kazala Aneta Lalić iz SNV-a, još uvijek nisu dobili zasluženo mjesto u hrvatskoj povijesti. "Njihovo djelo neprepoznato je, a patnja njih i njihovih obitelji nepriznata. Sjećanje me može biti rezervirano samo za obitelj, već ono treba biti obaveza svih nas i kao takvo poticano s viših razina", dodala je Lalić.

Neosporno, slučaj Reihl-Kir naposljetku će ostati zapamćen kao dokaz neučinkovitog pravosuđa. Nakon što je u odsutnosti osuđen te primjenom Zakona o općem oprostu aboliran, Antun Gudelj, okrivljenik za ubojstvo, tek je u svibnju 2009. godine, nakon ponovljenog suđenja, pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora. "Hrvatski kazneno-pravni sustav je u tom slučaju prošao mnoge bolesti, od ekstenzivnih i pogrešnih tumačenja nekih pravnih odredaba, pa i manipulacija nekim zakonima na štetu obitelji žrtava, zbog čega je taj zločin gotovo ostao nekažnjen", podsjetio je Miren Špek, pravni savjetnik Inicijative mladih za ljudska prava koja je Odboru za imenovanje ulica i trgova Grada Zagreba nedavno uputila zahtjev za imenovanje Naselja sjećanja. Riječ je o inicijativi kojom se od nadležnog tijela gradske vlasti traži da novoizgrađenim ulicama i zelenoj površini na zagrebačkoj Trešnjevci dodijeli imena obitelji Zec, Milana Levara, Slobodana Budaka, Vladimira Primorca te Josipa Reihl-Kira. Kako je kazao Špek, i u Osijeku bi se uskoro mogla pokrenuti diskusija o dodjeli imena ulice, parka ili trga onima koji su se prije 23 godine nalazili u bijelom stojadinu.

Nakon dugotrajne borbe pred hrvatskim pravosuđem, Jadranka Reihl-Kir još se uvijek nije izborila za pravdu. Naime, iako je direktni izvršitelj zločina naposljetku kažnjen, nalogodavci ubojstva nikada nisu odgovarali za ovaj zločin. Štoviše, njihova lica i danas mora gledati. I to na televizijskom ekranu kada govore sa saborske govornice ili se javljaju video linkom iz zeničkog zatvora. "Da sam mislila na sebe i sama sebi bila bitna, ionako se nikad ne bi upustila u ovaj proces", zaključila je Jadranka Reihl-Kir.