Ovih dana negdje pročitah ili čuh, prije pročitah, izjavu da je Hrvatska spojila najgore strane socijalizma i kapitalizma. Ali tko je to izjavio, ne znam da me ubiješ. Prekopao sam sve novine koje kupujem, prevrtio internetska izdanja ostalih, ali do tog imena ne bi da si bog. No, dobro, ionako mi je bilo važnije što je izjava objavljena vrlo šturo, bez retka prije i poslije nje, a to mi se čini vraški zanimljivim. Jer, izjava je vrlo intrigantna, svašta bi se iz nje dalo iskopiliti (recimo, da u socijalizmu nije sve bilo tako loše, niti je u kapitalizmu sve dobro), ali, eto, takve stvari završe negdje na margini, kao da bi netko htio da ih vidi što manje očiju.
Zapravo je na margini svaka rasprava o tome što je Hrvatska postigla u ovih dvadeset godina samostalnosti, a pogotovo o tome gdje ona stoji u odnosu na svoju komunističku "predhistoriju", kao da postoji neka inhibicija da se napravi najjednostavnije što se može napraviti. Zbrojiti što je učinjeno, i to je to - zbroj je dijagnoza. Čak i sada kada su u povodu okrugle godišnjice pada Berlinskog zida malone svi bacali pogled unatrag, o tome u nas jedva da je bilo govora. A i to onako izokola, više iz globalne nego hrvatske perspektive, a činjenicu što je jedinom takvom raspravom na HRT- kormilarila Hloverka Novak-Srzić ne da se čovjeku ni komentirati. Samo konstatirati da je nekome očito jako stalo da se stvari drže pod kontrolom. Ne, ne radi se o nekakvoj zabrani, barem ne klasičnoj, medijske i šire građanske slobode svakako su, uza sva kljaštrenja, najčišći poen koji je ostvarila Hrvatska nakon pada komunizma.
Jugoslavenski komunizam nije bio zaglupljujući, ili je to bio neusporedivo manje od drugih. A to je onda otvaralo prostore privredne, znanstvene, umjetničke i druge kreativnosti koja je kilometrima nadvisivala ostale komunističke zemlje i zemlje nastale raspadom Jugoslavije, uključujući Hrvatsku
Ali, ako su medijske i šire slobode zbilja najviše gdje se napredovalo, a istodobno se premlaćuje pa i ubija novinare, dok nad medijima stoji šapa svemoćnih oglašivača, ništa manje moćnih od nekadašnjih partijskih komisija, zar to nije prije razlog za duboku zabrinutost i strepnju, nego za zadovoljstvo. Koliko je onda tek loše ondje gdje se nije napredovalo, nego se stagniralo ili i nazadovalo? Pa, rekosmo, toliko da o tome nije preporučljivo govoriti, i zbilja se i ne govori, a ako ta nepreporučljivost i nije ugrađena u zakone, jeste u same temelje sistema. O tim nevidljivim, ali vrlo efikasnim klicama koje iz dubine ograničavaju ostvarene slobode ovih dana je vrlo uvjerljivo progovorio profesor Dejan Jović.
Može li se govoriti o pravoj i punoj slobodi, zapitao je, ako istodobno ideolozi današnje liberalne demokracije tvrde da ona nema alternative (pa se po Fukoyami ta alternativa ne da čak ni zamisliti). Kakva je to sloboda bez alternative, kada je jasno da to u krajnjoj konzekvenci znači i bez pluralizma? Osim toga, Jović daje za pravo marksistima da nema slobode bez jednakosti i bratstva (što su liberali izbacili iz svoje slavne parole rođene u Francuskoj revoluciji "sloboda, bratstvo, jednakost"). Pa, kada se ovo drugo pridoda prvome, logično se postavlja pitanje, veli, je li se poslije 1989. doista uspostavio svijet slobode.
Jesu li slobodni oni, zaključno se pita Jović, koji nemaju ništa, pa moraju prihvatiti uvjete rada i življenja koje im određuju oni koji imaju sve. I eto, s tim Jovićevim zapažanjima rastvorila se do kraja lepeza pitanja koja bi trebalo postaviti dvadeset godina od pada Berlinskog zida. Naravno, uz ono glavno, da li se taj zid srušio na korist Hrvatske ili, naprotiv, na njenu glavu. Na to se pitanje, razumljivo, ne može odgovoriti bez makar najsažetije analize što je bilo prije, tj. kakav je bio hrvatski (jugoslavenski) komunizam. A u tome mi najuvjerljivije izgleda Slavko Goldstein kada kaže da je bio puno uljuđeniji od onoga u sovjetskom lageru, pa za to navodi više razloga - sloboda putovanja, relativna sloboda pisane riječi, djelomično tržišni tip privrede..
Ipak, najuvjerljivije i najpametnije objašnjenje našao sam u knjizi "Ako Hrvatske bude" (Školska knjiga, 2005.) hrvatskog proljećara Josipa Šentije. On veli da se jugoslavenski komunizam razlikovao od onih s druge strane željezne zavjese po tome što je od građana tražio samo da ne budu protiv službene ideologije, ali ne i da budu eksplicitno za nju. To se po meni može shvatiti jedino tako da jugoslavenski komunizam nije bio zaglupljujući, ili je to bio neusporedivo manje od drugih. A to je onda otvaralo prostore privredne, znanstvene, umjetničke i druge kreativnosti koja je kilometrima nadvisivala ne samo ostale komunističke zemlje, nego i zemlje nastale raspadom Jugoslavije, uključujući Hrvatsku.
To, uostalom, potvrđuje činjenica da je bivša Jugoslavija bila koncem osamdesetih tik pred stjecanjem statusa kandidata za članstvo u Evropskoj Uniji, dakle u prosjeku godinama ispred većine današnjih ex-yu zemalja. Naravno, neke od tih zemalja sada su ispred statusa koji je tada imala Jugoslavija, prvenstveno Slovenija i Hrvatska, pa i Makedonija, ali za to je trebalo proći dobrih desetljeće i pol. Što je još gore, za većinu ex-yu zemalja to su bile bačene godine, a što sam u njih uključio i Hrvatsku, nije stvar nikakve polit-gimnastičke egzibicije nego lako provjerljivih činjenica.
Jednostavno, Hrvatska prije 1990. godine je u gotovo svemu, osim u građanskim i drugim slobodama, bila mnogo više sređena, funkcionirajuća država nego što je danas. Naravno da će ovo sablazniti sve one koji i dalje vjeruju u Tuđmanovu tvrdnju da je Hrvatska bila u SFRJ eksploatirana "mnogo više nego bilo koja afrička zemlja". Ali, s tom bedastoćom lakoćom se proljetos obračunao na ovom portalu moj dragi kolega Boris Rašeta, postavljajući nekoliko pučkoškolski logičnih pitanja. Kako to da samostalna Hrvatska ni do danas nije dostigla bruto društveno proizvod te eksploatacijom ižmikane socijalističke Hrvatske?
Bivša Jugoslavija bila je koncem osamdesetih tik pred stjecanjem statusa kandidata za članstvo u Evropskoj Uniji, dakle u prosjeku godinama ispred većine današnjih ex-yu zemalja
Kako, nadalje, to da je uz tu silnu eksploataciju Hrvatska izgradila auto-cestu Zagreb-Lipovac, Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku, nekoliko sveučilišta, gradila i do 30 tisuća stanova godišnje, izgradila Novi Zagreb, i sve to uz četiri milijarde dolara vanjskog duga. Poslije 1990. jeste izgrađena impozantna mreža auto-putova, ali žalibože ništa drugo, barem ne pametno (u što sigurno ne ulaze ove rukometne arene), a vanjski dug danas iznosi - 60 milijardi dolara. Kako to, nastavlja rešetati Rašeta, da je pod starim nenarodnim režimom Hrvatska razvila petu brodogradnju u svijetu, Teslu, Prvomajsku, SAS, Jugoturbinu, Končar, Dionu, a pod sadašnjom narodnom vlašću to su postale obične razvaline. I kako to da smo INU, Telekom, hotele, banke, sve odreda u hrvatskom vlasništvu, smatrali prije 1990. tuđinskim, ali ih takvima ne smatramo danas kada su u vlasništvu Nijemaca, Austrijanaca, Talijana, Mađara..
Zbog toga, zaključuje, imamo "skladišno-trgovačku doktrinu" gradnje stotina supermarketa, koji uglavnom pune džepove stranaca, a nijednu spomena vrijednu tvornicu u kojoj bismo i sami nešto zaradili. Ova Rašetina lucidna analiza zaslužuje da bude prikucana na ulazna vrata Banskih dvora, a ja bih autoru sugerirao da je naslovi kako sam ja stavio naslov jednom tekstu također objavljenom na ovom mjestu - Je li se Hrvatska isplatila?. Provokativno? A zar nije provokativnije i drskije ovo tiho truljenje i umiranje nazivati progresom, i onda pod kojekakvim frazeološkim izlikama tražiti spas u Evropskoj Uniji?
Ona jeste šansa da se država bolje uredi, ali ovako nikakvi, ondje ćemo sjediti u zadnjoj klupi, ako ne i u garderobi, i to kao jednako lak zalogaj stranom kapitalu, i njegovim domaćim potrčkalima, kao što smo i danas. I zato nema smisla dalje izbjegavati i tajiti glavno pitanje koje čeka odgovor. Ponavljam - je li Berlinski zid, koji je rušen zbog drugih, nama pao na glavu?
