Bez ustručavanja se može ustvrditi kako su anarhosindikalisti i anarhosindikalistkinje u samo godinu dana postigli medijsku vidljivost slobodarskih ideja i alternativa koju ovaj pokret nije nikada imao na ovim prostorima, a brojni članci, u formi vijesti, kolumna i intervjua, to potvrđuju. Razlog za to treba prije svega tražiti u njihovoj permanentnoj praksi i prisutnosti u konkretnom javnom prostoru. Prezentacije anarhosindikalizma uvelike su ovisile o konkretnom mediju, ali i o znanju određenih novinara/novinarki o samom pokretu, pa su varirale od korektnih izvještaja do jeftinih psihologizacija koje su te aktivnosti nastojale svesti na već prožvakani i apstraktni „bunt mladih". Bez obzira na to, slobodarske ideje su postale prisutnije, i sama ta činjenica predstavlja određeni pomak.
Međutim, anarhosindikalistička praksa se nije pojavila ni otkuda, već je njoj, kako to obično biva, prethodilo razvijanje ideja. U tom smislu je sasvim logično zapitati se kako je to anarhosindikalizam došao u Hrvatsku, te koji je njegov značaj u hrvatskom kontekstu. U istraživanju prisutnosti anarhosindikalizma na ovim prostorima morat ćemo se udaljiti od pretpostavljenog intelektualnog centra Hrvatske, Zagreba, i otići na jug, u grad u kojem takav razvoj teško da se mogao očekivati. A priča svjesno i nesvjesno počinje u Zadru, gradu koji je u imaginariju „klasičnog" hrvatskog ljevičara obilježen, sa puno opravdanosti, kao fašistički.
Anarhosindikalisti i anarhosindikalistkinje postigli su u samo godinu dana medijsku vidljivost slobodarskih ideja i alternativa koju ovaj pokret nije nikada imao na ovim prostorima
I iako se usvajanje klasnog karaktera moglo pokazati pogubnim unutar konteksta tranzicijskog nacionalizma, tim prije što je većina tih pojmova prisjećala na vremena jugoslavenskog socijalizma, ZAF se jasno pozicionirao nasuprot svih onih interpretacija koje su jednoznačno fiksirale značenje socijalizma/komunizma, a koje su, između ostalog, dolazile i od strane mnogih anarhista / anarhistica. Takvo pozicioniranje značilo je i upućivanje na činjenicu da su povijest i teorije socijalizma ustvari povijest sukoba i prijepora oko njegovog značenja. U tom je smislu negiranje socijalističke tradicije anarhizma moglo prije predstavljati podilaženje dominantnom diskursu nacionalizma, nego neko strategijski promišljeno djelovanje. Biti otvoren spram socijalističke tradicije anarhizma značilo je između ostaloga izučavati i druge socijalističke tradicije od kojih su neke, poput samih radova Karla Marxa, komunista vijeća i jugoslavenske grupe Praxis, ostavile utjecaja na zadarske anarhist i anarhistice.
Klasični sukob između anarhista koji su se zalagali za snažnu i organiziranu borbu i onih koji su svoje povjerenje davali spontanosti još je jednom izašao na vidjelo
Nakon odlaska delegata ZAF-a na XXII Kongres Međunarodnog udruženja radnika i radnica koji se održao u Granadi (Španjolska) u prosincu 2004. godine ZAF se još jasnije približio anarhosindikalizmu. Inspirirani iskustvima i kontaktima koje su tamo ostvarili članovi i članice ZAF-a odlučuju osnovati Anarhosindikalističku konfederaciju (ASK) sa ciljem stvaranja nacionalne mreže sindikata i skupština susjedstva. Međutim, kako je vrijeme pokazalo, ti su planovi bili pretenciozni. Umjesto usmjerenja na edukaciju i stvaranje grupa koje će prije svega širiti anarhosindikalističku teoriju i alternative, članovi i članice ASK-a zanijeli se misleći kako se odmah mogu stvarati „pravi" sindikati i drugi oblici sindikalizma zajednice. Pored toga, i sami tadašnji anarhisti bili su skeptični prema organizacijama anarhosindikalističkog tipa, kao i uopće bilo kojem organiziranom obliku anarhizma. Klasični sukob između anarhista koji su se zalagali za snažnu i organiziranu borbu i onih koji su svoje povjerenje davali spontanosti još je jednom izašao na vidjelo. Nakon toga nastupa vrijeme vakuma u kojoj je ASK uglavnom bio neaktivan, iako su članovi i članice među sobom i dalje održavali komunikaciju i rasprave.
Kako se kasnije pokazalo, bila je potrebna jedna nova generacija anarhista i anarhistica koji su se razvijali izvan dominantnog anarhističkog diskursa kako bi jedne takve ideje zaista zaživjele u praksi. Kada su u veljači 2008. zadarski anarhisti uputili poziv za Prvi nacionalni anarhosindikalistički sastanak, njihova očekivanja nisu bila velika i sam je sastanak bio zamišljen prije svega kao druženje sa eventualnim uspostavljanjem kontakata među pojedincima, nego kao poziv na stvaranje neke nacionalne organizacije. Međutim, pokazalo se da je nakon više godina situacija bila sazrela za jedan takav korak, i da su nove generacije anarhista težile za stvaranjem organizirane borbe. Na tom nultom sastanku, i na sasvim spontan način, nastala je Mreža anarhosindikalista (MASA) koja je okupila pojedince / pojedinke iz raznih krajeva Hrvatske - Dalmacije, Istre i Zagreba. Time je i započela stvarna povijest anarhosindikalizma u Hrvatskoj.
Za razliku od ASK-a, nova generacija anarhosindikalista i anarhosindikalistica jasno je definirala svoju ulogu kao „propagandno-borbenu" i time pokazala osjetljivost za kontekst u kojem djeluje, bez pretencioznosti i salonskih frazeologija karakterističnih za mnoge ljevičarske pokrete danas. Umjesto „peglanja" teorijske i ideološke čistoće koja prije vodi u sektaštvo, nove generacije izrazile su jaku želju za „približavanjem radnicima radnicama" na što jednostavniji način, bez velikih riječi i „revolucionarnih" popovanja.
Insistiranjem i naporima za postavljanjem „radničkog pitanja" u medijski i javni diskurs ova organizacija se jasno pozicionira protiv tabua „radnika i radnica", i postojećih eufemističkih izraza poput „poslodavca i posloprimca", te „socijalnog partnerstva" kojima se nastoji ublažiti konflikt između rada i kapitala
Pojava MASA-e dovela je na političku scenu dvostruku novinu. Po prvi puta u novijoj hrvatskoj povijesti anarhizam je dobio svoj organizirani oblik i jasnu političku strategiju. Sa jedne strane, model funkcioniranja putem federalno organiziranih lokalnih grupa omogućuje razmjenu informacija među aktivistima i aktivisticama, ali i solidarnost i koordinaciju akcija na nacionalnom nivou. Na osnivačkom kongresu MASA-e jedan je član, Eugen, to sažeo na sljedeći način: Kapitalizam i država su organizirani, pa zato i naša borba mora biti organizirana. Tim organiziranim oblikom borbe MASA je praktično pokazala da je gledanje na anarhizam kao zagovaranje kaosa u kojem „svatko radi što ga je volja" velikim djelom predrasuda, jer sam statut MASA-e jasno proklamira sartreovski princip prema kojem nema slobode bez odgovornosti, a niti odgovornosti bez slobode. Radi se naime, o procesima stvaranja drugačijih oblika organizacija koje nastoje osigurati najveći stupanj individualne i kolektivne autonomije i najmanji stupanj hijerarhije. Zato i mnogi anarhisti i anarhistkinje na svoje organizacije gledaju kao na školu građenja novog svijeta u ljušturi starog čime se u obzir uzima ne samo činjenica da svijest/teorija utječe na praksu, već i obrnuto - da praksa utječe na svijest/teoriju. Ironično, suštinu toga lijepo je sažela „neoliberalna" feministkinja Carole Pateman kada je ustvrdila da prakticiranjem (direktno) demokratskih procesa, pojedinci uče postajati direktno-demokratskim subjektom.
Pored tog organiziranog oblika borbe članovi i članice MASA-e jasno su odredili ono što je svakom političkom pokretu potrebno - subjekt. Oni-e kojima se MASA obraća nisu neki apstraktni „pojedinc / pojedinke" ili „građani / građanke", već radnici i radnice. A što im oni to imaju ponuditi? Za sada, čini se, imaginaciju, ali i političku strategiju, odnosno viziju. Insistiranjem i naporima za postavljanjem „radničkog pitanja" u medijski i javni diskurs ova organizacija se jasno pozicionira protiv tabua „radnika i radnica", i postojećih eufemističkih izraza poput „poslodavca i posloprimca", te „socijalnog partnerstva" kojima se nastoji ublažiti konflikt između rada i kapitala kojem se svakodnevno može svjedočiti kako kod nas tako i na globalnoj razini podjelom svijeta na bogati sjever i zapad i siromašni istok i jug. Akcija protiv Getroa u tom je smislu ponovno unutar medija pokrenula i komentiranje o radničkim pravima, lošim radnim uvjetima, nemogućnosti sindikalnog organiziranja itd. Ta imaginacija može pomoći u problematiziranju samoprihvatljivih pojmova kao što su „građansko društvo", ili „Hrvati i Hrvatice", ukazujući da oni nisu jednoznačni i da među njima vladaju napetosti svojstvene svakom kapitalističkom društvu, te pokušati poljuljati mit „nacionalnog jedinstva" ukazujući na one „Hrvate" koji žive u bogatim vilama, koji su izveli privatizaciju i time ostavili mnoge druge „Hrvate" bez ičega, ili sa vrlo malo toga. Inzistiranje na „radničkom pitanju" ima mogućnost pokazati da mnogi hrvatski radnici i radnice dijele sličan habitus sa onim bosanskim, francuskim ili nekim drugim radnicima, te da se u tom smislu mogu lakše identificirati sa tim radnicima nego sa hrvatskim vlasnicima.
Iako se pozicija pružanja imaginacije može činiti nezahvalnom i frustrirajućom ona je ipak potrebna kako ne bi upali u jednodimenzionalnost koja nam ozbiljno prijeti. Poziv na anarhosindikalizam u tom smislu znači i poziv na radikalno propitivanje neoliberalne politike, i to u onom klasičnom smislu „brige o zajednici", a zajednica nam je svima kao društvenim bićima sudbina, bili mi toga svjesni ili ne. Na kraju, već i to je pomak, to da se buni, jer pobuna je, kako bi rekao Camus, smisao.
