Četvrta ovosezonska baletna premijera riječkoga HNK Ivana pl. Zajca, nastala prema jednoj od najpopularnijih bajki braće Grimm Ivica i Marica, prije premijere 26. siječnja 2018. najavljivana je kao balet za cijelu obitelj. Međutim, ubrzo nakon prve izvedbe dvije su matineje za djecu nižih osnovnoškolskih uzrasta otkazane, što je koliko neuobičajen potez, toliko i flagrantna potvrda da upravo s onom najizglednijom publikom ovi Ivica i Marica nisu u stanju komunicirati. A već nakon nekoliko minuta predstave postaje jasno i zašto.Slično bi se moglo konstatirati i za predstavu u cjelini, koja sagledana zasebno funkcionira korektno, no unutar ovogodišnje sezone koja ima čak pet premijera redom suvremenih baleta, i nije odviše pamtljiva
Ugledna američka plesna umjetnica i koreografkinja Gina Patterson, kojoj je ovo prva suradnja s nekim hrvatskim ansamblom, djelo je zamislila kao fantasy ballet, vođen preispitivanjem o tome kako okruženje, obitelj, religija i kultura oblikuju nečiji život i izbore. Poštujući izvorni duh tradicionalne priče, autorica je putovanje Ivice (Michele Pastorini), Marice (Maria del Mar Hernandez), Majke (Ksenija Duran Krutova) i Oca (Ali Tabbouch) nastojala predočiti kao duhovno traganje, prezentirano kroz priču simbola, u kojoj su glavni likovi uhvaćeni u introspektivnim trenucima, bljeskovima sjećanja, sanjarenjima ili različitim stremljenjima, promišljajući u paralelnim i međusobno isprepletenim pričama krivnju, strah, utjecaje i vlastiti odraz koji su posljedica njihovih odluka ili okolnosti.
Već ovako elaboriran sadržaj prilično je apstraktan i zakučast u odnosu na izvorni predložak – neosporno i preambiciozan, uzmu li se u obzir djeca kao najpozvaniji recipijenti bajke – te kako predstava odmiče, ovaj se dojam sve više pojačava, do te mjere da se prema prepoznatljivim elementima originala urušava gotovo svaki most.
Foto: Hnk-zajc.hr
Počevši od kostima Petre Dančević Pavičić, koji su kod Ivice, Marice, Oca i Majke minimalistički i crni, a kod Prikaza ili, primjerice, Duhova iz prošlosti glavnih likova minimalistički i bijeli, ne sugerirajući pritom ni krojevima ni koloritom razliku između dobrih i zlih, već jedino između tjelesnih i bestjelesnih stvorenja. Primjereno su fantastično bajkoviti tek mjestimice – osobito oni Leptira – kada u kombinaciji s mističnim osvjetljenjem Dalibora Fugošića stvaraju vrlo poetičan i nadrealan dojam.Već ovako elaboriran sadržaj prilično je apstraktan i zakučast u odnosu na izvorni predložak – neosporno i preambiciozan, uzmu li se u obzir djeca kao najpozvaniji recipijenti bajke
Scenografiju Marka Gutića Mižimakova čine pak samo jedna bijela vrata/kavez/pećnica, ne nalikujući u dovoljnoj mjeri zapravo ni na što od toga, baš kao ni njegove animacije i video projekcije, koje sadržajem previše šturo, a ritmom izmjenjivanja presporo slijede dinamiku događanja između, odnosno unutar likova.
No, Mozart je zato kao jedini glazbeni odabir i više nego pogođen. Melodioznost, dramatičnost i razigranost njegovih skladbi idealna su podloga za ovu priču, pa i više od toga; svojom zaokruženom i konzistentnom strukturom gotovo da uspijevaju prelakirati pukotine izazvane nedostatkom identičnih kvaliteta kod drugih segmenata predstave.
U koreografskim je zamislima takvih pukotina doduše manje nego u onima gore navedenima, osobito procjenjuju li se ove iz perspektive odraslijih članova cijelih obitelji. Patterson je bajku ispričala suvremenim plesnim pokretom, uz tek mjestimične oslonce na (neo)klasične baletne elemente, poput različitih varijanti développéa à la seconde, renverséa ili neizostavnih pirouettea en dehors i en dedans. Uobičajene scene sola, dueta te većih ili manjih grupa rotiraju se prirodno i bez naglih prijelaza, a jednako se tako i prilično rastezljivo uobličuju (primjerice, kada neki lik prati njegov duh iz prošlosti, zajedno se doimaju više poput sola udvoje nego poput dueta); suprotno tome, asimetrije grupnih formacija, kao i njihovih međuprostora, jasno su naznačene i dosljedno provedene.
Gornje zone plesačkih tijela često su u otvorenom pokretu, s gestama naglašenog trajanja, za razliku od kojih su donje u zatvorenijim Plesačima se zato ne može uputiti ni najmanja zamjerka, a iz gotovo kompletno angažiranog ansambla osobito se izdvaja glavna protagonistkinjapoložajima, savijene i uglavnom vertikalne. Bez suvišnih horizontala na podu, koreografkinja ne pretjeruje ni sa skokovima; prisutni su tek povremeno i lišeni svake spektakularnosti. Svojevrsnu alternativu dobivaju u veznima trčećim koracima, kao i u čestim i efektnim gestama prodiranja donjih ekstremiteta, pri kojima su gornji iza leđa obuhvaćeni partnerskim podrškama. Većina je plesačkih gesta spiralne prirode, jedino su one Majčine nešto uglatije, ali i nedovoljno podebljane drugima tehničko-izražajnim sredstvima, koja bi njezin lik učinila autentičnijim, tj. bližim onome iz priče.
Pa iako je koreografski rječnik Pattersonove prilično bogat i primjeren odabranoj temi, ipak nije sasvim, ili pak nije uopće uspio u onima glavnim zadaćama: prikazivanju tijeka priče razumljivim, kao i – što je ovome preduvjet – dobrih i zlih protagonista jasno raspoznatljivim (ako se pak i željelo namjerno izbjeći polarizaciju likova na dobre i zle, trebalo je pritom iznaći načina da se ujedno ne relativiziraju i sâmi pojmovi dobra i zla).
Paradoksalno, gore parafrazirani, kompleksniji ciljevi ove baletne fantazije plastičnije su i uvjerljivije realizirani od onih primarnih, poput prepoznatljivosti izvorne fabule ili čak i sâmih glavnih likova; estetski užitak time doduše nije narušen, no inteligibilnost cjeline u dobroj mjeri jest.
Foto: Hnk-zajc.hr
Plesačima se zato ne može uputiti ni najmanja zamjerka, a iz gotovo kompletno angažiranog ansambla osobito se izdvaja glavna Pa iako je koreografski rječnik Pattersonove prilično bogat i primjeren odabranoj temi, ipak nije sasvim, ili pak nije uopće uspio u onima glavnim zadaćama: prikazivanju tijeka priče razumljivim, kao i – što je ovome preduvjet – dobrih i zlih protagonista jasno raspoznatljivimprotagonistkinja. Duran Krutova i ovog je puta iskazala maksimalnu tehničku doraslost ulozi, kao i uopće tjelesnu spremnost koja ne ostavlja dojam limitiranosti u bilo kojem pogledu. Vrlo moćna i sugestivna u načinu kretanja, snažan dojam pobuđuje već blagim nagibom glave nadolje ili nagore; isto čini i iskrenim, grlenim smijehom, koji se kao takav doima efektnim scenskim dodatkom, umjesto tek iritantnim klišejom. U svakom trenutku svjesna svih nijansi uloge, kao i kategorije gledatelja kojoj se u prvom redu obraća, neponovljiva je u mnogim ekspresivnim detaljima i doziranjima (jedno od najupečatljivijih: istovremeno hladno-autoritativan i humoristično-karikaturalan facijalni izraz).
Stoga ne čudi što se, iako negativka, prometnula u glavnu zvijezdu predstave, a čini se, također, i cijelog ansambla. Repertoar joj, naime, dolaskom Maše Kolar na čelno mjesto Baleta posve ide na ruku, dok istovremeno podjednako sposobnim, a usto i fachovski širim plesačicama, poput Marte Kanazir i Marte Voinee Čavrak – ovdje ponovo slabo iskorištenima – ne ostavlja dovoljno mjesta ni za održavanje dosadašnjih standarda, a kamoli za njihovo prerastanje.
Slično bi se moglo konstatirati i za predstavu u cjelini, koja sagledana zasebno funkcionira korektno, no unutar ovogodišnje sezone koja ima čak pet premijera redom suvremenih baleta, i nije odviše pamtljiva (komparirana pak s višegodišnjim, gotovo isključivo suvremenim smjerom kretanja u riječkom HNK, i pogotovo).
Sve ovo, dakako, nije problem Gine Patterson. No njezinim problemom ipak ostaje balet koji jest bajka, ali nije za djecu; koja jest slikovita, ali nije razumljiva; te koja sadrži promišljanja priče, ali ne i sâmu priču.
