Pokušaji nametanja nuklearnih elektrana, od strane nuklearnog lobija u Australiji traju već više godina, ali su, srećom, do sada bili neuspješni. Zadnji ozbiljniji pritisak za njihovo nametanje, usprkos činjenicama o njihovoj financijskoj neisplativosti, ekološkoj štetnosti i protivljenju stanovništva, pokušao je 2006. godine napraviti premijer John Howard.
Ljudima iz nuklearne industrije dao je priliku da proguraju plan o gradnji većeg broja nuklearki po Australiji. Nešto slično se trenutno događa u Hrvatskoj, ali za razliku od stanovnika Hrvatske, Australci su preko svojih medija bili dobro informirani o svim štetnim učincima korištenja nuklearne energije. Odmah su se pobunile vlade saveznih država i teritorija (Zapadna Australija, Južna Australija, Novi Južni Wales, Victoria, Queensland,…), a stanovništvo se organiziralo u svrhu obrane svojih interesa. Vlade saveznih država su odbile bilo kakvu mogućnost da sudjeluju u tom suludom planu, a stanovnici su pokrenuli kampanju pod nazivom Nuclear Free Australia.
Tijekom kampanje koju su podržali i znanstvenici iz svih struka, na vidjelo su izašle stvarne činjenice i istine o nuklearnoj energiji. Ovdje će biti navedene samo neke od njih, jer lista svih mana nuklearne energije je preduga za ovako kratak tekst, a uz to se svakim novim provedenim nezavisnim istraživanjem lista stalno produžuje.
Jedno od važnih pitanja za Australce je smanjenje emisija stakleničkih plinova, jer simulacije pokazuju da je Australija (posebice područje Canberre) među državama koje će biti najsnažnije pogođene klimatskim promjenama. Te strahove je nuklearni lobi pokušao iskoristiti propagandnim predstavljanjem nuklearki kao izvora energije bez emisija CO2. Međutim, Australcima su bila na raspolaganju nezavisna istraživanja te problematike koja su, uvažavajući cijeli ciklus nuklearnog goriva, ukazala da su te emisije daleko veće nego kod primjene obnovljivih izvora energije ili mjera energetske efikasnosti, a uz daljnje opadanje koncentracije urana u eksploatiranoj rudi, emisije će vrlo skoro biti znatno veće nego kod plinskih elektrana.
Zaključak po tom pitanju, koji su poduprli i eksperti za klimatske promjene, je bio da nuklearke ne rješavaju problem emisija stakleničkih plinova i klimatskih promjena, pa stoga za Australiju nisu prihvatljivo rješenje energetskih potreba.
Nuklearna energija se pokazala preskupim rješenjem u usporedbi s obnovljivim izvorima energije, primjerice vjetrom, i ulaganjima u energetsku efikasnost, čija primjena ujedno može otvoriti veći broj radnih mjesta od nuklearki. Osim toga, pokazalo se da probleme nuklearnog otpada nije moguće riješiti na zadovoljavajući način, a štetni utjecaji na globalni i lokalni ekosustav, te rizici za ljudsko zdravlje su Australcima također bili neprihvatljivi.
Zadnji jalovi pokušaj nuklearnog lobija i tadašnje vlade, da izvrtanjem činjenica pokušaju nametnuti nuklearke, sastojao se u tome da su nuklearke prikazivali neophodnima za desalinizaciju vode, jer u Australiji voda predstavlja dragocjen resurs za poljoprivredu. I tu se pokazalo da upravo ciklus goriva za nuklearke troši velike količine tog dragocjenog resursa, pa je i to u konačnici postao argument upravo protiv gradnje nuklearki.
Krajem 2007. godine, pitanje nuklearne energije postaje jedna od tema predizborne kampanje, u kojoj se tada opozicioni ALP (Australian Labor Party) pod vodstvom Kevina Rudda, zauzima za obnovljive izvore energije i obećava da će Australija pod njihovim vodstvom ostati zaštićena od gradnje nuklearki. Zalažu se za ratificiranje Kyoto protokola, udio obnovljivih izvora energije od 20 posto do 2020 godine i smanjenje emisija stakleničkih plinova za 60 posto do 2050. godine.
Nasuprot njima, tadašnja stranka na vlasti (Liberal Party of Australia) pod vodstvom već spomenutog Howarda, promovira opstrukciju ratifikacije Kyoto protokola, a smanjenje emisija stakleničkih plinova prepušta na milost i nemilost dobrovoljnom smanjenju samih industrijalaca, pa u tom kontekstu nije ni čudno da podržava i gradnju nuklearki.
Na izborima 24. studenog 2007. godine ALP osvaja većinu glasova, a dotadašnji premijer John Howard čak gubi i svoje mjesto u okrugu Bennelong. Australskim premijerom postaje Kevin Rudd koji ne zaboravlja svoja predizborna obećanja i pokušava Australiju, u tom segmentu, okrenuti u smjeru održivog razvoja.
Sredinom 2008. godine, kada su rasle cijene nafte, nuklearni lobi koristi priliku i radi pritisak na premijera Rudda da prihvati nuklearnu energiju kao prijelazno rješenje, prije konačnog prelaska na jeftinije i neograničene obnovljive izvore energije. Rudd i u takvoj situaciji ostaje nepokolebljiv u svojim namjerama i odbija takav, kako su ga opisali, prljav skup i opasan most. Nakon toga u siječnju 2009. godine, vlada i ministar energetike Martin Ferguson, potvrđuju da nuklearne elektrane neće biti dio energetske budućnosti Australije.
Država koja je drugi proizvođač urana u svijetu (20 posto svjetske proizvodnje) i posjeduje najveće svjetske rezerve urana, tako i dalje odbija nuklearnu energiju zbog njenih brojnih loših aspekata i okreće se obnovljivim izvorima energije, energetskoj učinkovitosti i štednji energije. Da bi umirili države koje imaju davno napravljene nuklearke, izjavljuju da će proizvodnja urana na njihovom teritoriju biti nastavljena, iako pritisci na zatvaranje tih rudnika, zbog njihove velike štetnosti, u Australiji kao i u drugim dijelovima svijeta također sve više jačaju.
Priča o pritiscima za nametanje nuklearki ima po raznim državama svijeta uz stalnu izmjenu dobrih i loših vijesti, pa sve možda neće imati sretan kraj. Pritisci na one koji ih odbiju će se još neko vrijeme stalno ponavljati, ali zbog sve bržeg širenja istina o njihovoj višestrukoj štetnosti, koje su dokazane sve većim brojem nezavisnih istraživanja provedenih od strane uglednih znanstvenika, takvo nametanje postaje sve teže, ali nažalost samim tim i brutalnije.
Zato, ukoliko nam u Hrvatskoj one uskoro preko neprihvatljive energetske strategije i političara kojima dobrobit vlastitog naroda nije važna, budu nametnute, morate biti svjesni da će aktivnosti vezane uz održivi razvoj, s kojim nuklearke nemaju ništa zajedničko, samo postati intenzivnije.
Dajte svoj doprinos u stvaranju održive budućnosti koja se pretvara u globalni pokret, jer u tome niste usamljeni, iako vam to nekada na ovim prostorima izgleda tako. Energetika je u cijeloj priči samo jedan u nepreglednom nizu aspekata održivosti koji se svi međusobno isprepliću i svatko može dati svoj doprinos unutar struke i znanja koje posjeduje. Najvažnije je o svijetu koji nas okružuje početi razmišljati drugačije, jer svijet i ekosustavi ne predstavljaju samo izvor resursa za zadovoljenje naših izmišljenih potreba.
Oni su puno više od toga, i to moramo prihvatiti, a načelo u kojem je još kratkotrajno održavanje trenutno dominantnog sustava ekonomije važnije čak od našeg opstanka, hitno treba mijenjati.
