Artistički život na NYC način + FOTOGALERIJA!

Poput nekih europskih gradova nakon Drugog svjetskog rata, ili pak Željezare Sisak danas.

Jedno je to od brojnih industrijskih skladišta u Bushwicku, koji izgleda kao postapokaliptična napuštena zemlja, poput nekih europskih gradova nakon drugog svjetskog rata ili pak Željezare Sisak danas. U podrumu skladišta je tiskara, a dva kata zauzima desetak loftova popunjena brojnim stanarima. Ulazna vrata je teško pronaći u velikom crvenom metalnom zidu. Ulaz zatrpan smećem, limenkama piva i cigaretama kao i sveprisutnim mirisom urina. Ovo skladište je dio newyorške umjetničke scene, njenog alternativnog dijela, a skladišta u Bushwicku su njeno posljednje utočište.

Bushwick je kvart u sjevernom dijelu Brooklyna, udaljen samo 12 minuta podzemnom željeznicom od Union Square i Manhattna. To je najveće bruklinsko sjedište hispano-američke zajednice. Nekadašnji industrijski i pivovarski centar čija ekonomija je propala selidbom pivovara izvan grada, Bushwick je novinske stupce punio 1977. za vrijeme masovnog nestanka struje u New Yorku. Vandalizam i i palež su zahvatili većinu siromašnih četvrti, ali Bushwick je pretrpio najgore razaranje - ostavši bez velikog dijela trgovina ali i uništenih stambenih jedinica. Kako su zgrade propadale i ostajale bez stanovnika koji su si mogli priuštiti odlazak, sve veći dijelovi Bushwicka su izgledali kao ničija zemlja, puna napuštenih zgrada, siromaštva i kriminala. Od 2000. počinju pokušaji gradskih vlasti u revitalizaciji područja, a s rastom stanarina u obližnjim brooklynskim kvartovima, u Bushwick se polako počinju doseljavati umjetnici koji prenamjenjuju skladišta u životne i galerijske prostore. Bushwick je danas ono što su nekada, prije gentrifikacije, bili Greenwich Village, SoHo ili pak Chelsea.

Bill Driscoll

Prvi stanari u velikim loftovima skladišta su sami gradili sobe i pregrađivali prostor, a osnovno načelo je bila improvizacija. Prozora u skladištima je vrlo malo, u sobama za život ih gotovo uopće nema, pa ih stanari odmilja zovu špilje. Zrak je ustajao, a ni brojni ventilatori koji neprestano rade i prozvode dojam industrijske mašine, ne pomažu puno. Temperatura u ovim ljetnim mjesecima doseže tropske visine, a ponekad se događaju bizarne situacije - kiša pada i krov prokišnjava na sve strane, a tekuće vode-kratkoročno nema. Za razliku od obližnjeg Williamsburga koji je u zadnjih par godina postao hip mjesto koje često naseljavaju trendovski raspoloženi omladina i umjetnici, u Bushwick novac i developeri još uvijek nisu došli. Stanovnici skladišta su uglavnom bijeli. Sirotinja u Bushwicku živi iz nužde, dok bijela djeca dolaze ovdje vlastitim izborom kako bi prakticirala nesputan život, niske cijene i radikalne uvjete života.

49-godišnji umjetnik Bill Driscoll je ne samo najstariji već i najdugovječniji stanar skladišta na Johnson Avenue 538. U New York se doselio iz Chicaga, koji je tijekom devedesetih za njega značio: "komforan život, bez puno briga, s velikim računom u banci, vlastitim stanom i autom. Radio sam kao manager održavanja muzeja, a s frendovima sam pokrenuo i galeriju. U smislu životnog standarda, život u Chicagu je bio puno bolji. Ali dosadilo mi je - moj život i art scena. I uvijek sam sanjao o New Yorku". Na pitanje zašto New York ima takav gravitacijski učinak, Bill pojašnjava: "Jednostavno je tako i vrijedi za sve koji dođu ovamo. Sva akcija se događa ovdje, najbolji od najboljih dolaze u New York. Puno pametnih i talentiranih ljudi dolazi ovdje, ne samo umjetnika". Bill u New Yorku živi već 12 godina, na različitim lokacijama, a Bushwick je izabrao jer si je jedino ovdje mogao priuštiti životni prostor i veliki atelje zajedno. Ipak, nedostaci života u skladištu su brojni: "Sve ovo se može srušiti bilo koji trenutak. Ja živim ovdje već 7 godina - više manje ilegalno, imam ugovor ali za komercijalni ne za životni prostor. Isto je sa svima ovdje. Grad je promijenio zakone da bi napravio lakšim za ljude koji žive ovdje da ostanu; teže nas je izbaciti. Ali još uvijek nas može izbaciti vatrogasni odjel ako procijene da zgrada nije sigurna. Kada odem nekud samo čekam da me na kraju dana dočeka veliki dimni oblak... Osim toga, izolirano je, hodaš duže do namirnica, nije kao Williamsburg gdje imaš bar na svakom ćošku". Na pitanje da li je njegov newyorški život ponekad pretežak i da li svjetla velegrada kompenziraju sve te teškoće, Bill odgovara: "To je ono čemu se svi nadaju. To je kocka. Ali i ja se isto nadam".

Za razliku od užurbanog Manhattana, u kojemu rijeke ljude u robotičkom ritmu konstantno trče za poslom, novcem, vlakom ili nečim drugim, izlazak iz metroa na Jefferson stanici u Bushwicku prebacuje u potpuno drugu dimenziju. Slika je usporena i prašnjava, a beskonačni redovi skladišta čine stari industrijski raj za koji nije odmah posve jasno da li je u pogonu ili ne. Vrijeme mili polako, kao i poneki stanovnici Bushwicka koje se može vidjeti na ulicama.  U Johnson Avenue 538, stanari su se vratili s posla ili su jednostavno tu, na hodniku, gdje je uvijek živo; uvijek je tu netko na skejtu, cigareti, s nezaobilaznim pivom u ruci. "Mi smo istraživački materijal za sociologe i kulturne antropologe, mi smo posebna vrsta za njih, jer tko bi normalan htio živjeti u ovakvim uvjetima", dobacuje Trevor, a stalnu potrebu za pivom objašnjava praktičnim razlozima: "Kad te zrak unutra ošamuti, izađeš na hodnik i popiješ pivo, tako dolazimo u normalu".

Trevor Luikart

29-godišnji Trevor Luikart je nesvršeni student iz Texasa, koji se u NYC doselio kako bi na gradskom koledžu u Harlemu studirao audio produkciju. Napušta studij zbog manjka novca ali i zato što: "Nije imalo smisla ostati u školi koja će me naučiti vještine za koje se pretpostavlja da će mi omogućiti dobijanje posla koji mi je već ponuđen. Danas radi kao audio tehničar u maloj kompaniji koja se bavi popravkom i rentanjem uglavnom DJ opreme. Živio je u različitim kvartovima, od Harlema do drugih dijelova Brooklyna. Zajedno s prijateljima izabire skladište u Bushwicku jer: "Željeli smo mjesto koje možemo sami izgraditi, a ovo mjesto je bilo potpuno uništeno ali slobodno za izgradnju. Imali smo puno muzike i instrumenata i željeli smo urediti prostor za vlastite potrebe i stvoriti vlastiti studio i nešto kao concert stage". Kao prednosti Bushwicka, Trevor ističe: "Nije rezedencijalno područje, ulice su prazne...prazno je i lijepo i nema ljudi kao drugdje. Također, nema pravila i restrikcija.. Mislim da je ovo zapravo sasvim pristojno mjesto, plaćam samo 580 $ mjesečno i dobivam puno za svoje novce". Trevor, poznat među stanarima po svom kritičnom stilu, plastično crta i sve negativnosti: "Glupo je i delikventski, prekriveno sprejem i bojom, stalne su zabave s puno ljudi mlađih nego ja, na ovoj točki osjećam se nekako star za sve to. Da, i ja pijem ali ovo zovem funkcionalnim alkoholizmom. A zabave koje se ovdje događaju doživaljavam kao negativnost, ne kao prednost. Da živim sam ili s djevojko siguran sam da ne bih pio pivo na hodniku svoje zgrade. To je stvar okoline". U loftovima nema privatnosti i stanari su usmjereni jedni na druge, ali Trevoru to ne smeta: "Moji cimeri nisu nikakav teret iako živimo vrlo blisko - ali mi smo svi prijatelji". O svojim susjedima u skladištu, Trevor kaže: "Bilo gdje drugdje gdje sam živio nisam znao nikoga u zgradi. Ali nije da su svi ovdje dio neke zajednice. Više se radi o glupim frakcijama i klikama, poput straight edge punksa ili hipija ili hard core klinaca; ljudi su u različitim subkulturama i svatko ima svoj kostim". Na pitanje o vezama s okolnom latino zajednicom, Trevor pomalo nervozno odgovara: "Trebalo je dovoljno dugo da postanemo prijatelji s vlastitim susjedima, trajalo je godinu dana da se skužimo s bijelim ljudima naše dobi koji su naši susjedi. I što zapravo misliš - što bi trebali? Ići na piće?" Trevor je savršeno zadovoljan svojim životom u New Yorku:  "Nijedan posao koji imam sada, ne bih imao da sam ostao u Austinu, Texas i moj život vjerojatno ne bi imao nikakav trenutak 'odlaska dalje'. Austin je predivno mjesto za život, s predivnom klimom i potpuno relaksirano. Radio sam na benzinskoj i bio zadovoljan time i upravo to je bio problem. Život ovdje me gurnuo u novom pravcu - radio sam kao organizator turneja, realizator zvuka na koncertima, putovao svuda s bendovima i bio u svakom gradu 50 puta."

Lindsey Medeiros

Neposredno pored Trevora nalazi se još jedan živopisni loft, čiji veći dio sačinjava skate rampa, a fijuk skejta po njoj ili obližnjem hodniku je svakodnevica. Tu živi 28-godišnja Lindsey Medeiros s petoricom cimera. Dolazi iz Bostona gdje je završila političke znanosti, a u New York se preselila kako bi na prestižnoj New School for Social Research studirala medije. Sada radi kao medijski koordinator u neprofitnoj organizaciji-Culture Hub. "Nikada nisam mislila da ću završiti u New Yorku ali ne mislim da mi je ovo zadnje odredište", kaže Lindsey i dodaje da je Bushwick izabrala zbog prijateljice koje je tu već živjela. Kao prednost ističe jeftin smještaj i ljude koji su uvijek uokolo: "Znam puno svojih susjeda, za razliku od drugih mjesta na kojima sam živjela, gdje možda vidiš nekoga kako kupi poštu i kažeš bok". Ipak, Lindsey je kritična prema gradskoj stambenoj politici: "Ovdje nije vrlo sigurno, zbog plinova i nedostatne zaštite od požara - a grad ne mora brinuti da smo sigurni. Oni prešutno dopuštaju da živimo ovdje jer ne žele zakonom nametnuti postojanje prihvatljivih stambenih prostora". Što je to borba za prostor, Lindsey je iskusila i tokom prvomajskih prosvjeda, kada je gotovo slučajno bila dijelom neprijavljenog anarhističkog Wild Cat marša, koji se pretvorio u stampedo pred policijom: "Nisam shvatila da nema dozvole dok nisam došla na dogovoreno mjesto. Ali zapravo radije bih bila tamo, na mjestu gdje ljudi brane javni prostor kao i pravo na javni protest umjesto na prijavljenom dijelu prosvjeda, gdje smiješ hodati samo unutar strogo ograđene i zacrtane rute. Ono što je taj protest za mene značio je: Mi smo službeno siti vaše politike i sada ćemo proglasiti javni prostor za sve ljude". Lindseyna slika budućnosti američkog društva nije nimalo ružičasta, a na pitanje o vlastitoj budućnosti, ona kao i gotovo većina stanara skladišta, bez obzira na dob, odgovara: "Nisam planirala sljedeći potez."

Ima i onih koji u Bushwicku ne ostaju dugo - u nedostatku zraka i svjetla ili pak zato što im je netko upravo provalio u auto ili zato što jednostavno shvate da  neće uspjeti u New Yorku - vraćaju se doma ili odabiru neke uljuđenije kvartove i zanimanja.

Vikend u skladištvu donosi zabave i muziku koja se odbija o metalne zidove i nesmetano širi sve do sljedećeg kvarta. Hodnik je pun slučajnih namjernika, a zabava se nastavlja sve do jutra, na krovu skladišta s kojeg pogled puca na nebodere Manhattna. Ali oni pripadaju nekom potpuno drugom svijetu. Uz indiskretni šarm umjetnosti, kolutove dima i zvuk mašina, ostavljamo stanare skladišta na Johnson Avenue. Oni čekaju jutro na krovu, gledajući u veliko i otvoreno nebo iznad Bushwicka. No na horizontu se vide oblaci.