Predsjednik Egipta Muhamed Hosni Mubarak, koji je 30 godina bio na vlasti, u petak je podnio ostavku pod pritiskom građana koji su protestvovali osamnaest dana. Ovo je nakon Tunisa još jedan uspjeh „arapske ulice", a nakon nagovještaja „dešavanja naroda" u još nekim arapskim zemljama, jasno je svima da se taj dio svijeta nalazi na historijskoj prekretnici. Posljednja dešavanja na kairskom Trgu slobode su pokazala da taj proces neći biti ni brz ni lahak. I pored svega, poruka sa „arapske ulice" je odaslana prema vladajućim režimima. Vrijeme u kojem su tamošnji narodi bez pogovora trpjeli diktature su sada iza nas. Ovo je i poruka onima koji će eventualno u novim okolnostima upravljati tim državama da ne računaju na uvođenje vlastitih diktatura i nesloboda u ime nekih novih ideala, pa i onih vjerskih. Vlast mora biti podložna kritici i biti odgovorna pred ljudima u čijem interesu treba da djeluje.
Svi znaju da ono što nedostaje muslimanskom svijetu nije koji dinar ili dirhem više u novčaniku, nego su to sloboda, pravednija raspodjela društvenih dobara, ekonomska stabilnost i prema narodu odgovorna vlada
Na osnovu prvih reakcija vlada širom arapskog svijeta vidi se da oni, na dešavanja na koja arapski narodi gledaju sa nadom, gledaju samo sa strahom i da nisu spremni uzeti pouku iz svega što se na ulicama Tunisa i Egipta dešavalo. Tome u prilog govore i mjere koje su poduzeli kako se nešto slično ne bi desilo kod njih. Naime, jedino što su uradili jeste da su požurili da poduzmu mjere protiv rasta cijena osnovnih životnih namirnica. Jedino je u Jordanu kralj smijenio vladu i otvorio razgovore sa opozicijom, ali o ulozi kraljevske prodice u politici ni riječi. U Mauritaniji i Siriji su vještački smanjili cijene hljeba, šećera, riže i lož-ulja. Iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad je rekao da će „Bliski istok uskoro biti oslobođen od SAD-a i Izraela" ne želeći da vidi da je u ovom procesu bliže Mubaraku nego nezadovoljnicima na Trgu oslobođenja. Alžirska i libijska vlada su već prije svrgavanja Ben Alija u Tunisu poduzele slične mjere. Ali svi znaju da je to samo vrh ledenog brijega i da ono što nedostaje muslimanskom svijetu nije koji dinar ili dirhem više u novčaniku, nego su to sloboda, pravednija raspodjela društvenih dobara, ekonomska stabilnost i prema narodu odgovorna vlada.
Tamošnji despoti su jednostavno predugo gušili svaki oblik organizovane opozicije, ali nisu bili spremni na spontane i masovne izlive nezadovoljstva naroda kakvi se viđaju ovih dana. Naravno, upravo ta spontanost i nepostojanje organizovane opozicije i brine brojne analitičare koji se plaše da bi ti nekoordinirani protesti mogli rezultirati jedino haosom i neredima koji bi, ako potraju, države mogli odvući u vrtlog građanskog rata i uništiti osnovne temelje ionako krhkog ekonomskog razvoja. Zato je mnogima stalo da revolucije u arapskim zemljama uspiju, tj. da nakon njih dođe do uspostave demokratskih i građanskih sistema, jer bi se time pokazalo da i ta društva imaju kapacitet da uhvate korak sa ostakom slobodnog svijeta i da im se demokratija ne treba dovoziti na američkim tenkovima.
Izvjesno je da će svaka vlast koja u budućnosti bude vladala Egiptom, ali eventualno i nekim drugim arapskim zemljama u kojima bi moglo doći do demokratizacije, ako ne bude sposobna da se uhvati ukoštac sa stvarnim problemima građana i da ih adekvatno riješi ponovo pribjeći metodama diktature kako bi ostala na vlasti. Bitka za bolji život može početi na arapskim ulicama, ali se tamo ne može završiti. Nakon svega, prava bitka će početi kada (ili možda čak ako s obzirom da će u Egiptu vojska još dugo voditi ključnu riječ u političkom životu) nove snage dobiju priliku i kada budu morale raskrinkati kulturu korupcije i iznaći adekvatne politike koje će osigurati brži ekonomski rast, više radnih mjesta, građanske slobode i mnogo još šta što nezadovoljnicima na ulici nedostaje.
O tome ko bi, u konkretnom slučaju Egipta, mogao na sebe preuzeti tu odgovornost, još se spekuliše. Očito je već sada da vojska koja je u tom dijelu svijeta više puta (često sa diskutabilnim posljedicama) imala ulogu ustavnog čuvara ponovo ima istu ulogu. Tu je i ime Muhameda el-Baradeja koji uz sebe ima i malobrojnu ali utjecajnu egipatsku liberalnu elitu iz srednje klase. Na ranijim izborima su značajnu moć pokazale i opozicione partije okupljene u pokretu Kifaje.
Izvjesno je da će svaka vlast koja ubuduće bude vladala Egiptom, ali eventualno i nekim drugim arapskim zemljama, ako ne bude sposobna da se uhvati ukoštac sa stvarnim problemima građana i da ih adekvatno riješi, ponovo pribjeći metodama diktature
Ipak, jedna od najvećih nepoznanica u raspletu trenutne situacije u Egiptu je pokret Muslimanske braće koji se smatra najbolje organizovanom političkom organizacijom u zemlji. U prvim sedmicama demonstracija oni su se držali ispod radara, jer nisu, kako se to može razumjeti iz zvaničnih saopštenja Bratstva, htjeli da se stvori dojam kako žele instrumentalizirati i ispolitizirati masovno nezadovoljstvo naroda.
Analitičari koji izbliza prate rad Muslimanske braće smatraju kako oni ustvari čekaju da mase završe svoj dio posla, a onda bi oni kao najbolje organizovanana politička opoziciona frakcija lako poentirali. Postoje i drugačije analize koje objašnjavaju neistrčavanje Muslimanske braće u prve redove demonstranata. Prema tom mišljenju Ihvani su svjesni da se najveći razlog rezervisanosti administracije u Washingtonu pa i EU prijestolnicama zbog kojeg ne daju otvorenu podršku demonstrantima na kairskim ulicama i ne vrše pritisak na Hosnija Mubareka da odstupi, krije upravo u strahu da umjesto njega na vlast dođu islamisti iz Muslimanske braće ili njima slični koji ne pokazuju naklonost prema onome što nazivaju „zapadno imperijalističko uplitanje u unutrašnja pitanja arapskih zemalja" i koji su spremni otvoreno se suprotstaviti izraelskoj okupaciji palestinske zemlje. Naravno, postoje i oni koji ističu kako su Muslimanska braća pokazala da su pragmatična politička grupacija koja teško da se može smatrati radikalnom.
Pažnje vrijedno je i zapažanje Tarika Ramadana, jednog od vodećih muslimanskih intelektualaca koji živi u Evropi i bavi se pitanjem identiteta muslimana na Zapadu, inače unuka osnivača pokreta Hasana El Bene, koji je izjavio kako se jedan od razloga neodlučnosti Muslimanskog bratstva koje su pokazali tokom demonstracija u Egiptu krije i u činjenici da su oni unutar sebe izrazito sukobljeni, čak i na ideološkoj ravni. Naime, on tvrdi kako unutar pokreta postoje dvije struje, ona konzervativna koja zagovara islamizaciju egipatskog društva i mlađa liberalna struja koja bi rado vidjela da Muslimanska braća slijede model političkog djelovanja kojeg je trasirala AKP partija u Turskoj, tj. djelovanja na islamskim etičkim i moralnim principima u okvirima građanskog, demokratskog, pa i sekularnog društva.
Bez obzira ko će nakon budućih izbora u Egiptu voditi vlast i u kojem kapacitetu će to, s obzirom na sveprisutni utjecaj vojnih struktura, biti, morat će biti svjestan da u tim društvima vladaju nove realnosti s kojima se moraju nositi, kao što su sve jače institucije građanskog društva, blogerska zajednica i nezavisni internacionalni mediji poput El-Džezire i prije svega osvješćeni pojedinci koji se više ne mogu ignorisati.
