Tekstić samozvanog anarhiste Luke Pejića, koji je pod nazivom "Anarhija u Hrvatskoj - Bože sačuvaj!" objavljen u "H-Alteru", ne bi bio vrijedan ikakvog komentara kad se ne bi radilo o politički opasnom, ideološki destruktivnom i nadasve pogromaškom nastupu baziranom na ekstremno desnim dogmama.

Tekstić samozvanog anarhiste, Luke Pejića (student povijesti i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku), koji je pod nazivom Anarhija u Hrvatskoj - Bože sačuvaj! objavljen u H-Alteru od 8.03.2011. ne bi bio vrijedan ikakvog komentara kad se ne bi radilo o  politički opasnom, ideološki destruktivnom i nadasve pogromaškom nastupu baziranom na ekstremno desnim dogmama. Takve su poruke, naime, izuzetno opasne u uvjetima u kojima danas živi ovdašnji, ne narod, nego - proletarijat (doduše neprosvijećen, ali ipak proletarijat po svim svojim značajkama).

Cijela ta lamentacija samozvanog i takozvanog anarhiste (odnosno anarhističkog "nastaše") odmah  pada u vodu kad shvatimo da u cijeloj toj "papazjaniji" ni jednom riječju nije spomenuo privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, patrijarhat, crkvu, kapitalizam i kapitaliste

Oduvijek je društvo onih kojima bi se htjelo biti anarhistima bilo vrlo šareno: od anarho-komunista na anarhističkoj ljevici pa sve do anarho-nacista na krajnjoj desnici. U skladu s time, nitko kome bi se htjelo biti anarhistom ne može govoriti u ime svih anarhista. Uostalom, nazvati sebe anarhistom, još uvijek ne znači to i biti. No u svakom slučaju treba reći kojoj se anarhističkoj struji pripada i u čije se ime govori. Pejić to, dakako, nije rekao, ali je jasno da "stari" anarhisti koji su došli u "mitski" sukob s Marxom s njim ne bi htjeli ni sjesti za isti stol. A tih koji s dotičnim ne bi htjeli sjesti za isti stol ima mnogo: od Bakunjina i Kropotkina pa sve do  Malateste, Guerina..., a o Emmi Goldman da se i ne govori. Iz spomenutog teksta je jasno samo to, da se je taj gospodin smjestio negdje na desno krilo tko-zna-čega, pak sikće li sikće otrov na one koji bi mu eventualno mogli biti takmaci (bilo da su lijevo ili pak desno - svejedno).

Dakle, taj i takav gospodin Pejić je sebi uvrtio u glavu da je anarhist, no čini se da mu je čitanje (ili shvaćanje onog što je pročitao, ako je išta pročitao) aktivnost koja mu baš i ne ide od ruke. Ništa on u biti ne zna o anarhizmu, a ipak bi htio biti anarhist. Ništa ne zna, a ništa ni ne želi naučiti. Razumije pak još i manje. No kad takvi uzmu pero u ruku onda jedino što može nastati jest anti-umna tvorevina u vidu jednog nenadahnutog pamfletića. Ništa on, dakako, ne zna ni o marksizmu, ni o lenjinizmu, ni o titoizmu, ni o diktaturi proletarijata, ali ipak o tome govori bijedne frazetine, koje je popabirčio (to je, dakako, lakše nego nešto relevantno pročitati) zna se gdje: u tiskovinama made in Croatia. Sve su te odrednice njemu iste, a u njegovom se skučenom horizontu i ne razlikuju od "šarenog" društva što tolerira mjerenje kukuruza uzdignutom desnicom na Jelačić placu i "arlaukanje" takozvanih domoljubnih pjesama začinjenih prijetnjama Srbima i komunistima.

Poznato je da baš ti koji se skrivaju iza naroda, uvijek narodu sjednu za vrat. Uostalom, nije li malo neobično da se netko tko se deklarira anarhistom poziva, ni manje ni više, nego na narod kao kolektivitet

Cijela ta lamentacija samozvanog i takozvanog anarhiste (odnosno anarhističkog "nastaše") odmah  pada u vodu kad nakon čitanja njegovog pamfletića shvatimo da u cijeloj toj "papazjaniji" ni jednom riječju nije spomenuo privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, patrijarhat, crkvu, kapitalizam i kapitaliste. Ali zato razmetljivo spominje, "političke opcije" (premda navodno prezire politiku i svakog političara) i "interese naroda". Naime, on doslovno kaže: " ... svi pojedinci slobodarskih svjetonazora trebali bi uvijek biti uz narod jer upravo u ovom slučaju očita je razočaranost ljudi u sve političke opcije ". Dakako, nije moglo proći ni bez pljuvanja po marksistima, lenjinistima, titoistima i ostalim ljevičarima ("... koji razmišljaju pod oblakom diktature proletarijata ...") iza kojih da su ostale hrpe kostiju. Još je dodao malo začina u vidu krajnje neukusnog poistovjećivanja Hitlerjugenda i Titovih pionira i to bi bi bila sva inventivnost tog "anarhiste". Sve to što je "izvalio" već je odavno napisano, prožvakano, izgovoreno. Ništa novog i originalnog. Mogao bi se odmah pobratiti (i postati mu asistentom) sa dobro nam znanim bivšim profesorom s Jalea, koji je u ideološkom smislu avansirao od maoista do ekstremnog desničara nakon što je skinuvši krinku liberalnog demokrate samozadovoljno uronio u kloaku vulgarnog antikomunističkog fundamentalizma.

Da, ima tu i nesuvislih trabunjanja fraza o generalnom štrajku, koji da je oduvijek bio "snažno oružje u rukama naroda" (opet taj narod!). No za što štrajkati, to gospon ne kaže, ali se ipak jasno nazire da bi trebalo štrajkati kako bi upravo takvi kao on došli na vlast. Upravo tako - na vlast (jako anarhistički!). Poznato je, međutim, da baš ti koji se skrivaju iza naroda, uvijek narodu sjednu za vrat. Uostalom, nije li malo neobično da se netko tko se deklarira anarhistom poziva, ni manje ni više, nego na narod kao kolektivitet. Malatesta je, na primjer, bio skeptičan prema glorifikaciji navodnih prirodnih tendencija naroda ka anarhiji. A Hegel je govorio o čovjeku kao beskonačnoj vrijednosti subjektiviteta. No uzalud ja sve to govorim, jer Pejić to ionako ne razumije.

I ptice na grani već znaju da je upravo privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju u vidu kapitala generator svih zala čovjekovog svijeta, da je generator sistema podređenosti i nadređenosti,  a da je država sredstvo za održavanje upravo takvog stanja stvari

Zanimljivo je to pozivanje na interese naroda. Takva su pozivanja (a to bi "gospon anarhist" kao student povijesti ipak trebao znati) uvijek završavala u krvi do koljena. Naime, takva pozivanja, obavezno skrenu u smjeru traženja kukolja (u vidu krivih krvnih zrnaca, krive seksualnosti, "protunarodne" idejne orijentacije ...) u takozvanom svom narodu, a kukolj dakako, treba u korijenu iščupati i spaliti da više nikad ne proklija.

Naš "anarhist" eksplicite daje na znanje da mrzi svaku pomisao na "vođe" ("... sve dok ljudi budu vjerovali da im trebaju vođe, vrtit ćemo se u začaranom krugu manipulacija i ugnjetavanja..."), a vidi vraga, već se i sam postavlja (i to samozvano) u poziciju vođe, poput tog jadnog Pernara, pak zbori li zbori odozgo, onako paternalistički, poput kvočke što skuplja piliće pod krila.

Pitanje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, kapitalizma i države "anarhist" Pejić, dakako trpa pod tepih. Treba srušiti državu, lamentira on,  pa će sve biti dobro - da bolje biti ne može i procvjetat će tisuću cvjetova. Pejiću baš nisu jasni odnosi između tih pojmova. Naime, i ptice na grani već znaju da je upravo privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju u vidu kapitala generator svih zala čovjekovog svijeta, da je generator sistema podređenosti i nadređenosti,  a da je država sredstvo za održavanje upravo takvog stanja stvari. Država je posljedica, a ne uzrok. Ona nije stanje uma, već razuma. Srušimo li kapitalizam i privatno vlasništvo, srušili smo i državu kao iluzornu zajednicu, odnosno antizajednicu. To je već odavno rekao taj "omrznuti" Marx.

Zanimljivo je da naš "anarhist" nigdje ne spominje staljinizam. To kao da mu nije interesantno. Pa i nije, jer staljinizam već jako dugo nikom nije interesantan, a niti opasan. On je naprosto passé. Ono što je danas opasno za sve negatore ljudske slobode jest ona istinska misao na tragu Marxove filozofije o komunizmu kao humanizmu u praksi. Zato antikomunistički manipulatori i agitatori, a tu spada i taj gospon Pejić, lamentiraju o Marksovoj filozofijskoj misli, odnosno, socijalizmu/komunizmu kao - zlu.

Gospon Pejić to radi primitivnim sredstvima, ali ona zbog toga nisu ništa manje opasna za čovjeka (uostalom na ovim se prostorima i ubijalo primitivnim sredstvima: "radilo" se, naime, noževima i maljevima). Takvima je iz najnižih pobuda važno napraviti totalnu pojmovnu zbrku poistovjećivanjem (što je i u faktografsko-povijesnom i u filozofijsko-teorijskom smislu - nemoguće) lenjinizma, boljševizma i komunizma/socijalizma i sve to još začiniti fatamorganom Staljinovih brkova. Premda ti pojmovi nikako nisu sinonimi, njihovo se značenje obično poistovjećuje, krivo interpretira i  zloupotrebljava izvan svakog povijesnog okvira. To se, naravno, čini namjerno i smišljeno, ali se pri tome na sebi ne zamjećuju Staljinovi brkovi ili, ne daj bože - Hitlerovi.


Autor ovoga priloga, dr. sc. Saša Blagus, viši je znanstveni suradnik Instituta Ruđer Bošković, u Zagrebu. (op. ur.)

 

Ključne riječi: anarhizam
<
Vezane vijesti