Anarhija. Sinonim za kaos i destrukciju, egzotični pojam u suštini prilično nepoznat većini onih koji ga prevrću po ustima. Ta kurvinska crveno-crna riječ ostavlja gorak okus, okus krvi i miris molotovljevih koktela. Svi leševi položeni u ime borbe za demokraciju ne mogu se mjeriti sa strahotama koje implicira sama ideja bezvlašća, mnogi misle. Kako i ne bi kada im tako govore desetljećima, stoljećima. Kako i ne bi kada ih tako odgajaju, školuju, drže pognutih glava uvijek i svugdje. Kao rijetko kada, u zadnjih nekoliko dana dežurni oblikovatelji javnoga mišljenja razbacuju se upravo anarhijom i prikazuju odsustvo političkih autoriteta kao najgoru moguću alternativu za jedno društvo. Od stranačkih i vjerskih lica do pojedinaca iz medija, zgroženost je očita. Gazili su nas Mlečani, Turci, Srbi. Zar nam treba još i ovo? ''Stvari se ne rješavaju na ulici'', govore. Čak i predsjednik Republike ide tom linijom, unatoč činjenici da barem nominalno pripada socijalističkoj struji koja je dijete subverzije i uličnih demonstracija.
Držeći se maksime mudrijih i hrabrijih umova minulih vremena, izazivanje nasilja ne ide ruku pod ruku s borbom za pošteno, nehijerarhijsko društvo
Anarhistima predbacuju utopističke, neostvarive misli. Ali nije li prava utopija vjerovati kako postoje političke opcije koje su voljne posvetiti se interesima naroda? Nije li utopija misliti kako su naši vođe spremni odreći se silnih povlastica, korupcije i nepotizma u ime opće jednakosti i pravičnosti? Alternativa u vidu novih ili starih političkih stranaka ne postoji. Smrad HDZ-ovih zločina više nije nikakva tajna. Što je s ostalima? SDP je imao svoju priliku; kriminalna privatizacija ostala je netaknuta, a sljedbenici totalitarnih ugnjetavača prodali su narodu drek pod čokoladu. Salonski kvazi-ljevičari i liberali, HNS i HSLS, grabili su i dalje grabe samo fotelje. Regionalne opcije jednako su odurne; IDS-ov Jakovčić zasjeo je poput dužda na čelo Istre i ne miče se. S druge pak strane, samoprozvani spasitelji Slavonije i Baranje, nekoć HDZ-ova frakcija, HDSSB-oci, zaboravljaju da su upravo njihovi ljudi drmali tim krajem dugi niz godina i pritom mnogima donijeli samo jad i bijedu ako se nisu uklapali u njihove okvire mišljenja i djelovanja.
Mislite li, gospodo, da bi bez čitave filijale preplaćenih ministara Hrvatska utonula u kaos? Kako bismo samo živjeli bez afera i krađa poput HAC-a, HEP-a, Podravke itd? S premijerom i ministrima neće otići Plitvička jezera, paški sir i čitava narodna kulturna tradicija. S njihovom smjenom neće se dezintegrirati naš osjećaj za pravdu, svi naši intelektualni dosezi i kreativne ideje. Već gotovo godinu dana Belgija nema vladu i koliko-toliko normalno funkcionira. Iako je riječ o zemlji sa specifičnim problemima, ovako što natjera vas da se zamislite barem nakratko. Tim više što Belgijanci svoju situaciju slave uz pivo i pommes frites na ulici.
U svakoj prilici anarhisti bi trebali dati do znanja svakom političaru koji se laća mikrofona kako ga oni ne trebaju, jer su njegove ili njezine laži davno prozreli
Prosvjedi u tijeku barem na prvi pogled odaju dojam šarolike mase nezadovoljnika koji ne dijele ujednačene stavove. Ima tu uistinu svega; od branitelja i oporbenjaka do radikalnih ljevičara i desničara, punkera i navijača. Unatoč nastojanjima da se postavi kao vođa bune, samodopadnost i eksplicitni politički oportunizam jednog su mladića iz Zagreba već zasluženo diskreditirali i prikazali kao dvorsku ludu. U pomalo konfuznoj situaciji poput ove, u trenucima prosvjeda bez pozadine s konkretnim prijedlozima ali s nezanemarivom dozom akumuliranog gnjeva, iz perspektive anarhista nije lako pričati o tome kako i što sutra učiniti, ponajviše jer je Hrvatska zemlja bez anarhističke tradicije. Jedno je sigurno - svi pojedinci slobodarskih svjetonazora trebali bi uvijek biti uz narod jer upravo u ovom slučaju očita je razočaranost ljudi u sve političke opcije. Karte su na stolu, još nitko nije rekao posljednju riječ.
U maniri građanskog neposluha trebamo ignorirati sve političke autoritete i biti dio prosvjeda, jer se sada i na ovaj način stvara građanska svijest.
Držeći se maksime mudrijih i hrabrijih umova minulih vremena, izazivanje nasilja ne ide ruku pod ruku s borbom za pošteno, nehijerarhijsko društvo. Ako uzmemo za primjer posljednji prosvjed u Osijeku (5. ožujka), primijetit ćemo da su, uz samog Pernara, na fizičke konfrontacije pozivali mladi, nerijetko maloljetni pripadnici navijačke subkulture, nabrijani nacionalističkom furkom, s pivom u ruci i bez dvije čiste u glavi. Isti su kasnije poveli povorku uz stihove Thompsonovih pjesama i pozdrav Za dom spremni!. U svakoj prilici anarhisti bi trebali dati do znanja svakom političaru koji se laća mikrofona kako ga oni ne trebaju, jer su njegove ili njezine laži davno prozreli. Isto tako, ne smije se dozvoliti da marksisti, lenjinisti, titoisti i ostali ljevičari koji razmišljaju pod oblakom diktature proleterijata zauzmu dominantnu poziciju i zavaraju ljude svojim pričama koje su ionako ostavile puno kostiju iza sebe. Treba imati na umu da vojska uvijek čeka svoju priliku, a svaka stranka odgaja svoju mladež po dobroj staroj tradiciji Hitlerjugenda i Titovih pionira. Indoktrinacija je njihovo drugo ime. U maniri građanskog neposluha trebamo ignorirati sve političke autoritete i biti dio prosvjeda jer se sada i na ovaj način stvara građanska svijest. Generalni štrajk oduvijek je bio snažno oružje u rukama naroda, stoga pozivi na tako što itekako imaju smisla. Prostori za artikulaciju stavova trebaju biti formirani na što više mjesta, a propagandna djelatnost sada treba uzeti maha. Ne smijemo se bojati reći da smo anarhisti, potpišimo se imenom i prezimenom ispod svake svoje izjave. Vrijeme Bakunjinovih opskurnih zavjera daleko je iza nas...
Poznata je misao kako je država samo stanje uma; sve dok ljudi budu vjerovali da im trebaju vođe, vrtit ćemo se u začaranom kruhu manipulacija i ugnjetavanja. Kada se oslobodimo tih umnih barijera promjene će doći same od sebe, a njihov tijek nije dobro planirati jer to vodi do stvaranja novih, nerijetko stratificiranih sustava te sukoba sa svrhom obrane pripadajućih idola. Problematično je i što mnogi svoj kruh zarađuju radeći u državnom aparatu ili čekajući bijedne mirovine, pa je njihov stav prema cjelokupnom revoltu prilično ambivalentan. Ovo je veliki izazov, uistinu jest. Za početak mijenjajmo svijest, sada i ovdje. Jednostavnim riječima i iskrenim djelima.
Luka Pejić, autor ovoga priloga, student je povijesti i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku (V. godina). Glavni je urednik časopisa studenata povijesti Essehist. (op. ur.)
