Amerika je organizirana oko automobila. Ljudi žive desecima kilometara daleko jedni od drugih, i od prodavaonica i javnih službi. Od svoje šesnaeste godine života, pa do smrti, prosječni Amerikanac provede barem petinu svog života u automobilu. Bez automobila, stariji ljudi, dakle oni koji više ne mogu biciklom otići par kilometara po kruh i mlijeko, bili bi osuđeni na smrt. Osim toga, nafta je doslovce u svemu i cijena nafte utice na sve ostale cijene. Sve se prevozi, a kamioni, vlakovi, brodovi i avioni žderu naftu. Svemu drugome raste cijena kad raste cijena nafti. Sladoled, koji se ovdje prodaje iz malog kamioneta, koji obilazi ulice svako ljetno popodne u potrazi za dječicom, prošle godine je koštao dolar. Ove godine košta dva. Osim toga, skoro svaka roba oko nas sadrži plastiku, a plastika se radi iz nafte. Sve će, dakle, poskupiti. I sve više ljudi se odlučuje na jednostavnost. Kongres sad dodjeljuje novac bogatim američkim farmerima da sade kukuruz za gorivo (etanol umjesto benzina) - no to će dovesti do rasta cijena hrane - jer će sad svi saditi kukuruz, na mjesto drugih industrijskih biljaka (soje, žita, pamuka), pa će njima rasti cijena - a kukuruzu će rasti cijena, jer će umjesto za hranu biti sađen za gorivo, i mesu će rasti cijena jer je kukuruz uglavnom hrana za stoku, pa i Coca-Coli, kojoj je glavni sastojak sirup fruktoze iz kukuruza. Visoka cijena nafte će eventualno dovesti do visokih cijena hrane i, napokon, gladi. Nakon ovomjesečnih poplava koje su uništile dvanaest posto sjetve u SAD-u, možemo sa sigurnošću očekivati rast cijena hrane.
Koliko je duboka kriza oko goriva svjedoči da je danas uzimanje otpadnog ulja iz McDonaldsa krađa - krivično djelo. Naime, isto se uz manje prepravke, može koristiti u dizel motorima i prodaje se na tržištu za $2.50 po galonu (galon je 3.78 litre). Na naftnom summitu u Jeddi ovog mjeseca, zemlje uvoznici kritiziraše zemlje proizvođače da ne proizvode dovoljno nafte, pa je ista stoga skupa, dok zemlje proizvođači tvrde da je cijena visoka zbog tržišnih spekulacija i pada dolara - valute u kojoj se trguje naftom na svjetskom tržištu. Logično je, ako dolar pada, da cijena nafte raste. Logično je i da će cijena nafte pasti, ako zemlje proizvođači budu proizvodili više. Međutim, analiza pokazuje da trenutno spekulacija vuče cijenu na više. I pet američkih senatora se slaže sa saudijskim prinčevima da su spekulatori krivi za rast cijena i zahtijevaju moratorij na trgovanje financijskim derivativima zvanim oil futures. Svi se slažu da treba nešto učiniti. Prilično se razlikuju oko toga što. Busheva klika predlaže otvaranje novih bušotina na plažama, u nacionalnim parkovima, uglavnom svuda gdje se do sada nije smjelo bušiti. Bush - koji je sam, doduše neuspješno, vodio malu naftnu kompaniju u mladosti - dao je ultimatum predstavnicima u Kongresu da ozakone nove bušotine do 4. srpnja, ili snose odgovornost za stravične posljedice ovisnosti o uvoznoj nafti. S druge strane, Rockefelleri - osnivači i bivši većinski vlasnici američke naftne industrije (Standard Oil) - pružajući lijep primjer kako si u SAD-u elita može dozvoliti luksuz ekološke svijesti, zahtijevali su na zasjedanju upravnog odbora Exxon-Mobila, da se Exxon-Mobil (nastao iz Standard Oila), najveća privatna naftna kompanija na svijetu, preorijentira i posveti alternativama nafti. Dodge, Chrysler i Jeep, proizvođači nekih od najvećih lađa koje plove američkim cestama i troše jedno tri puta više litara benzina po kilometru nego prosječni europski auto, obećaju tri godine plaćati benzin ljudima koji kupe njihov novi auto: plaćati će razliku između $2.99 po galonu i stvarne cijene tijekom tri godine od kupnje automobila. To je već sada ušteda od nekih tri, četiri tisuće dolara.
Električni automobili No, što nakon tri godine? Kad benzin bude još skuplji? Ta ponuda je otprilike kao i zajmovi za kupnju kuća bez kamata prvih pet godina, koji su, nakon isteka tih pet godina, doveli SAD do ekonomske krize i prouzročili da deseci tisuća obitelji izgube svoj dom i šansu da vjeruju u tzv. američki san. To samo produbljuje našu ovisnost o nafti - to kao da ti dealer heroina dade prve tri doze za džabe. No, postoji i alternativa. Danas svaki veći auto proizvođač izlazi s električnim vozilom. Ako odete na Google i utipkate ime bilo kojeg europskog ili japanskog proizvođača automobila + electric, vidjet cete da svi imaju već gotove modele. Dodge nije konkurentan svojim proizvodom, pa mora naći strategiju da ga proda. Najzanimljiviji je svakako sportski model Tesla Roadster - posebno zbog upotrebe Teslinog imena, koje nažalost ni Hrvatska ni Jugoslavija nisu patentirali i zaštitili.
Tesla Roadster Niti sto milijardi dolara Bushevog poreznog stimulusa nije pomoglo narodu da počne više trošiti. Ideja je bila da se narodu dade novac kako bi mogao kupovati, što bi pomoglo dohotku korporacija. No sto milijardi prošlo je kao kap u vodi - dolar i dalje pada, nezaposlenost i dalje raste, ljudi ne kupuju ništa osim neophodnog, jer im sav novac ide na otplatu dugova, hipoteka i kupnju goriva. Američka ekonomska kriza je, međutim, relativna. Dok je u SAD-u benzin oko $4 po galonu, u Bosni, tragično, zemlji sa najskupljim benzinom na svijetu, je skoro $11 po galonu (a u većini europskih zemalja je oko $8). Promatraču iz Myanmara ili Eritreje moglo bi se učiniti kako ovdje nema nikakve krize. 65 posto kućanstava su i dalje vlasnici svojih kuća. Obitelji, koje djelomično žive od socijalne pomoci, imaju bazene u dvorištima. Manje nego liječnici i odvjetnici, doduše. Jadni bogataši više jedu kad su pod stresom zbog pada vrijednosti dionica, jer se boje da, kad im partnerica sazna da zarađuju samo dva umjesto osam milijuna dolara na godinu, će ih ostaviti, pa se udebljaju i osjećaju ružnima, pa nemaju seks, pa padnu u depresiju. Amerikanci su međutim navikli živjeti bolje od ostalih i smatraju to svojim pravom. Termin banana republika je nastao iz primjera Chiquita Banana korporacije koja je doslovce kontrolirala cijele srednjoameričke državice, plaćala autoritarne režime da drže cijenu radne snage nisko, kako bi na američko tržište dovela jeftine banane. Na grbači osiromašivanja Latinske Amerike, dok je cijena nafte bila niska, u SAD-u su banane, koje ne rastu nigdje u SAD-u, postale najjeftinije voće, dva puta jeftinije od jabuka, koje rastu posvuda u SAD-u. Sad će banane poskupiti zbog cijene nafte. Možda je tako i pravednije. Busheva doktrina bila je da težinu američke ekonomske krize prebaci na druge - na siromašne zemlje i na siromašne stanovnike SAD-a. Logika je vjerojatno bila da oni koji nemaju neće ni osjetiti ako ne budu imali još i više, dok oni koji imaju, kao što vidimo, mogu zaista patiti ako najednom budu imali nešto manje. Najeklatantniji primjer te logike bilo je ponašanje američkih federalnih vlasti tijekom uragana Katrina, koji je potopio New Orleans. Kimberly Rivers Roberts i Scott Roberts su doživjeli da se puna dvorana ljudi u Brooklynu na premijeri dokumentarnog filma Trouble the Water ustane i pljšćce im za hrabrost da se amaterskom video kamerom suprotstave bezosjećajnosti režima, koji se ponašao kao da je uragan bio dobrodošao da rasno i klasno očisti New Orleans od sirotinje i manjina. Situacija poslije nesreće, u kojoj je veći dio grada bio potpuno poplavljen promatrana je kao sigurnosni, a ne humanitarni problem. Na žrtve se gledalo kao na lopove. Dvorana je pljeskala i tokom filma, kad je jedna interviewirana crna majka izjavila kako nikako neće dozvoliti da joj sin ode u vojsku da brani režim kojeg nije briga za svoje građane. 470 tisuća maloljetnika u SAD-u su uključeni u programe ROTC (ONO i DSZ iz stare SFRJ) i dostupni vojnim rekruterima pod Bushevim dekretom da niti jedno dijete ne smije biti zapostavljeno (no child left behind act) - svako dijete, a naročito dijete imigranta, rasne manjine ili iz sirotinje, mora dobiti šansu časno poginuti za domovinu. 9th Ward u New Orleansu nije još dotaknut, a kamoli renoviran - tri godine poslije - možda će trebati trideset godina i netko drugi u Washingtonu...
9th Ward četvrt nakon uragana Katrina Otprilike kao u SFRJ u kasnim osamdesetim tijekom tro i četvero-znamenkaste godišnje inflacije, aparat opresije u SAD-u je poludio: ne znaju kuda udaraju, pojma nemaju gdje su stvarne opasnosti i gube vrijeme na kršenje građanskih prava mlađih i drugačijih - recimo ovdje pokušavaju pronaći teroriste među veganima... ...ili ovdje gdje su bez ikakvog opravdanja na aerodromu uhapsili 35-godišnjeg talijanskog građanina s ispravnom putovnicom, koji je samo došao posjetiti djevojku, i držali ga 10 dana u zatvoru... ...ili kako SAD sramotno krše međunarodnu konvenciju o pravima djeteta u oružanim sukobima - 2500 maloljetnika u Iraku i Afganistanu su uhapšeni kao teroristi! ...ili kako državna sekretarka Condolezza Rice brani, u izjavi za AP 23. svibnja ove godine, upotrebu mučenja u ispitivanju osoba osumnjičenih za terorizam nakon 11. rujna, 2001., tvrdeći kako se moralo sve učiniti da se spriječi slijedeći napad, koji je tada izgledao iminentan i pozivajući se ne samo 9/11, nego i na napade na medije i Kongres pismima s anthrax sporama - iako je utvrđeno da su te anthrax spore došle iz američkog instituta, tj. da se radilo o američkom biološkom oružju, poslatom iz SAD-a uglavnom novinarima liberalnih medija i liberalnim političarima, a vermontski senator (i predsjenik pravosudnog komiteta) Patrick Leahy otvoreno sumnja da iza tih napada stoji netko blizak Bushevoj vlasti. Trovanje političkih protivnika? Takvo ponašanje se obično pripisuje orijentalnim autoritarnim vladarima, kao što je Putin. Nije čudo stoga da je Republikanska stranka tijekom Busheve vladavine izgubila popularnost u narodu. Brand im je kurcu. Glavni lobist republikanskog predsjedičkog kandidata John McCaina, Charlie Black, radio je public relations za filipinskog diktatora Ferdinanda Marcosa, zairskog diktatora Mobutu Seseseka, i ratnog zločinca Angole Jonasa Sawimbija, pa može i za američkog republikanskog predsjedničkog kandidata. Još jedan otpadnik Bushevog režima, bivsi glasnogovornik Scott McClellan, objavio je knjigu u kojoj je rekao sve što već znamo: da je rat u Iraku monumentalna (i vrlo skupa) greška, te da je isti prodan Senatu i narodu Amerike cinično i prevarantski koristeći traumu 11. rujna. A najbolje što je Bush mogao ponuditi je da prestane igrati golf. Jeste da su se uvijek najgore stvari događale kad je on igrao golf, zato što je stalno igrao golf, no da li će ova žrtva pomoći? Mislim da je stigla malo prekasno. Na sjednici Demokratske stranke 3. svibnja, predsjednik stranke, Howard Dean (bivši guverner Vermonta), zadovoljno je objavio slijedeće statistike: tisuće ljudi ovog proljeća su prešli iz Republikanske u Demokratsku stranku kako bi mogli glasati u Demokratskoj predsjedničkoj kandidaturi, dvostruko više ljudi glasalo je u izborima za demokratskog predsjedničkog kandidata, nego u izborima za republikanskog predsjedničkog kandidata, a među mlađima od trideset, 58 posto se deklarira za Demokrate (naspram 33 posto za Republikance). U takvoj atmosferi pojavila se knjiga Ricka Perlsteina Nixonland. Knjiga prikazuje američkog Republikanskog predsjednika Richarda Nixona kao američkog Miloševića, čovjeka koji je planski unio razdor u američku politiku, kako bi osvojio i zadržao vlast, razdor koji i danas traje.
Roger Stone, koji obavlja prljave poslove za Republikance od Nixona (posljednje mu je bilo da namjesti prostitutku Eliotu Spitzeru), hvali i pravda Nixona iz Nixonlanda: Politika, kaže, niti nije tu da ujedini, nego da razjedini ljude, i pokupi svojih 51posto. Bivši republikanski predsjednički kandidat, ekscentricni konzervativac, Patrick Buchanan, pisac Nixonovih govora, bio je zadužen za sijanje tog razdora. 26. svibnja ove godine dao je magazinu New Yorker sedam stranica tajnog memoranduma - sve počinje nekim memorandumima - naslovljenog Podjela Demokrata, koji je napisao 1971. U tom dokumentu Buchanan predlaže metode unošenja razdora u Demokratsku stranku - religioznim demokratskim biračima treba prikazati Demokratsku stranku kao stranku abortusa, radničkoj klasi kao stranku obrazovane elite - najperfidniji prijedlog, međutim, bio je distribucija naljepnica za aute, tražeći crnog predsjedničkog ili pod-predsjedničkog kandidata. Buchanan je napisao: Trebamo učiniti sve što možemo da crnac bude kandidiran za potpredsjednika unutar Demokrata, jer to bi podijelilo zemlju i Demokrate na pola, a mi [Republikanci] bi dobili veću polovicu. Činjenica, naravno, da je Buchanan čekao 37 godina i objavio to SADA, kad zemlja ima crnog demokratskog predsjedničkog kandidata, svjedoči da on i dalje predano radi svoj posao sijanja razdora. Perlstein završava svoju knjigu sa: Ne mrze li Amerikanci dovoljno jedni druge da maštaju o hladnokrvnom ubijanju jedni drugih zbog političkih i kulturoloških razilazenja? Bilo bi teško argumentirati da to nije tako. U bivšoj Jugoslaviji to maštanje je postalo stvarnost. U SAD-u možda još ima šanse da se to spriječi. Treba nam promjena.
