U Americi se sprema revolucija. Revoluciju, međutim, ne diže okradeno, osiromašeno i otupjelo radništvo. Zašto nemamo 8 i po milijuna radnika na ulicama u ovoj krizi, gdje je kapitalu sve bolje, a radništvu sve lošije, postavio je retoričko pitanje Bill Moyers u svojoj nedavnoj emisiji. Klasna borba i ideja da postoji suštinski antagonizam između rada i kapitala iščezli su iz rječnika sindikalnih vođa: oni su postali uglađeni, pristojni i lijepo odjeveni i kao takvi sjede za stolom sa kapitalističkim gazdama i dogovaraju se kako da svima zajedno bude bolje, dok njihovo 8 i po milijunsko članstvo plaća članarine. Još od lova na komunističke vještice tokom McCarthyevih čistki pedesetih, sindikalni pokret se postepeno sterilizira i iz njega se uklanja svaki tračak militantnosti, radikalizma i teoretske potkovanosti. Samo korištenje rijeci "klasa" postaje dovoljno da se nekog prozove komunistom, marksistom, a time i antiameričkim elementom. U zemlji u kojoj je govor u teoriji slobodan, ljudi lijevo od centra dobro paze što govore, da ih ne bi u medijima optužili za izdaju.
Revoluciju ne dižu niti izmučeni, obespravljeni i zastrašeni imigranti, iako bi baš oni trebali organizirati Čajanku (Tea Party), i iz istih razloga zbog kojih su to činili američki patrioti u Bostonu u 18. stoljeću: jer im se naplaćuje porez, bez da im se dozvoljava da biraju svoje predstavnike u zakonodavna tijela. Istu nepravdu koju je britanski imperij činio američkim kolonistima tada, danas američki imperij čini svojim imigrantima. Oni šute i trpe da ne bi još gore prošli. Ne, dakle, oni koji bi trebali, nego, kao u Weimarskoj Njemačkoj, revoluciju diže desnica, radikali, ljudi koji se deklariraju konzervativcima, plaćenici vlasnika kapitala, uznemireni mogućim minimalnim gubitkom profita zbog uvođenja univerzalne zdravstvene zaštite. "Čajanku" (Tea Party Express) u Washingtonu, na kojoj je teško bilo vidjeti crno lice, organizirao je Freedomworks desnog radikala Dicka Armeya. SAD je valjda jedina zemlja na svijetu u kojoj je moguće istjerati milijun ljudi na ulicu da protestiraju protiv uvođenja univerzalne zdravstvene zaštite.
Klasna borba i ideja da postoji suštinski antagonizam između rada i kapitala iščezli su iz rječnika sindikalnih vođa: oni su postali uglađeni, pristojni i lijepo odjeveni i kao takvi sjede za stolom sa kapitalističkim gazdama i dogovaraju se kako da svima zajedno bude bolje, dok njihovo 8 i po milijunsko članstvo plaća članarine
Za razliku od ljevice, koja se boji vlastite sjene, desnica ima ideologiju, koristi mitologiju američkog individualizma i neobično je agresivna i militantna. Na svom nedavnom Value Voters Summitu (kongres glasača kojima je bitan sustav vrijednosti) imali su zbor koji je pjevao Why should God bless America? (Zašto bi Bog blagoslovio Ameriku?), pri tom se osvrnuvši na Sodomu i Gomoru u koje su SAD, po njihovom mipljenju, gurnuli imigranti, homoseksualci, komunisti i druge manjine koje u ovom društvu nisu ni prismrdile vlasti. Probajmo si zamisliti kakva bi bila reakcija da je ta pjesma tako otpjevana na demonstracijama za prava ilegalnih meksičkih imigranata, a ne na kongresu ideologa vlasti proteklih osam godina. Brujale bi TV mreže pričama o nezahvalnim imigrantima i pozivima na linč. Konzervativni bijeli muškarac ima, međutim, pravo da bude nezahvalan, da ne bude zadovoljan, čak da bude ljutit, ako sve u zemlji nije baš onako kako on hoće.
On ima pravo usred govora predsjednika u Kongresu viknuti: Lažeš! Zamislite da je to povikao jedini crni senator, Barack Obama, dok je Bush lagao Kongresu o postojanju oružja masovnog unistenja u Iraku! Joe Wilson, republikanski zastupnik iz Južne Karoline, države u kojoj još uvijek većina građana misli da Obama nije rođen u SAD-u, i da stoga nije legitiman predsjednik, prije svog, sada već povijesnog uzvika, učestvovao je u samo jednom zakonodavnom procesu: donošenju zakona da se zaštiti upotreba konfederacijske zastave iz američkog građanskog rata, koju crni građani SAD-a mahom doživljavaju kao rasističku. Njegov ispad je za direktnu posljedicu imao jedino nagli porast novčanih priloga pripadnicima obje stranke. Nije međutim doprinijeo smanjenju auto-cenzure lijevo od centra. Brian Baird, demokratski zastupnik iz države Washington, sin političara, usporedio je desničarske horde, na protestu protiv zdravstvene zaštite u glavnom gradu, sa domaćim teroristom Timothyjem McVeighom, bez da je provjerio koliko je McVeigh zapravo razmišljao progresivno po pitanju zdravstvene zaštite. Desnica se nije ni osvrnula. Oni su preemptivno proglasili Obamu socijalistom, čak nacionalsocijalistom i Hitlerom, a McVeigh je zaista mačji kašalj prema tome, zar ne?
Lažeš! - incident je bio isprovociran Obaminom izjavom tokom govora kako ilegalnim imigrantima neće niti po novom zakonu biti dostupno zdravstveno osiguranje. Republikanci se ističu u svojoj verbalnoj bezosjećajnosti prema imigrantima. Ta se valjda odlično prodaje njihovom ksenofobičnom biračkom tijelu. No, što se onda dešava sa kronično bolesnim ilegalnim imigrantima? O tome šute. Jer ne vidimo mrtva tijela na ulicama, a sigurno ima ilegalnih imigranata kojima, recimo, treba dijaliza bubrega. Briga za njih ide na trošak bolnica, koje isti onda namiruju od raznih donacija, osiguranja i drugih, osiguranih bolesnika. Obama, nažalost, za razliku od Busha glede oružja masovnog uništenja u Iraku, nije lagao Kongresu kad je rekao da ilegalni imigranti neće dobiti pravo na zdravstvenu zaštitu novim zakonom. Prijedlog zakona, kakav je sada izašao iz Financijskog komiteta Senata, pod vodstvom senatora iz Montane, Maxa Baucusa, zapravo, čini zdravstvenu brigu ilegalnim imigrantima čak teže dostupnom nego postojeći propisi.
Desnica želi poluge vlasti vratiti u svoje pohlepne ruke. Svaka, pa čak i najnevinija aktivnost Obame i Demokrata tako je izlozena neprestanim, neumjerenim, neumjesnim napadima
Imigranti će i dalje morati čekati pet godina prije nego mogu dobiti državnu zdravstvenu zaštitu za osobe niskih primanja (Medicaid), a budući da ih tokom tih pet godina čekanja zakon smatra zaštićenima (!), neće moći dobiti druge povlastice kako bi na drugi način došli do osiguranja. Novi zakon čak ide tako daleko da onemogućuje ilegalne imigrante da kupe privatno osiguranje i plate punu cijenu, što sada bogatiji mogu. Posebno zlo i bezočno je uvođenje dvostrukog standarda pri izračunavanju državne pomoći imigrantima u cilju ostvarivanja njihove zdravstvene zaštite. Za izračunavanje te pomoći ukupan prihod kućanstva dijeli se na broj članova istog kućanstva. U slučaju imigrantskih obitelji, u obzir se uzima ukupan prihod svih članova kućanstva, uključujući i ilegalne imigrante, ali se u članove kućanstva ubrajaju isključivo imigranti legaliziranog statusa, čime se automatski veći dio siromašnih imigrantskih obitelji diskvalificira od moguće pomoći, a djeca, rođena u SAD-u roditeljima imigrantima nižih primanja, postaju glavne žrtve antiimigrantske, huškačke retorike neofašističkih elemenata Republikanske stranke.
Dok desnica čini što ju je volja, i sve što čini prikazuje kao istinski patriotizam, čak i kad kooptira lijeve ideološke koncepte, kao što je Sarah Palin koristila fraze radnička klasa i radni ljudi u kampanji češće od Obame, ljevica je toliko pripitomljena da se jedino Noam Chomsky usuđuje reći da Obama nije donio promjenu, dapače, mora otići u Venezuelu da bi to rekao. No, desnici nije dovoljna ovakva ideološka prednost i apsolutna dominacija političkim prostorom, iako je vlast de iure u rukama njihovih političkih protivnika: desnica želi poluge vlasti vratiti u svoje pohlepne ruke. Svaka, pa čak i najnevinija aktivnost Obame i Demokrata tako je izlozena neprestanim, neumjerenim, neumjesnim napadima. Čak je obraćanje Baracka Obame osnovnoškolcima na dan početka nove školske godine, nešto što su i Bush i Clinton prije njega učinili, iskorišteno da ga se optuži za totalitarno pranje mozga đacima. Zatim su tu skandalozne afere koje neumorno otkriva Fox TV mreža: Acorn, projekt John Adams i Van Jones.
Acorn (žir) je federalna nevladina udruga koja pomaže siromašnima naći posao, doći do stana, a usput se brine i da ih registrira kao birače. Budući da je jasno da ti koje Acorn registrira glasaju za Demokrate, Republikanci su ušli u ofenzivu protiv Acorna još tokom izbora, nalazeći da je Acorn registrirao par ilegalnih imigranata, kojima, iako plaćaju porez ovdje, i iako moraju poštivati ovdašnje zakone, nije dozvoljeno birati svoje predstavnike koji donose zakone i ubiru poreze. Fox TV je poslao skrivenu kameru i zgodnu djevojku, koja se predstavila u uredu Acorna kao sirota prostitutka, koja želi financijsku pomoć da bi otvorila javnu kuću. Službenici Acorna u tom lokalnom uredu pružili su joj pomoć. Acorn je zbog toga izgubio svu federalnu financijsku podršku i vjerojatno će biti ugašen.
John Adams je projekt Američkog udruženja za građanske slobode (ACLU). Njihovi odvjetnici predstavljaju uznike iz Guantanama. Kako bi saznali točno tko ih je mučio, pokazuju im slike raznih CIA agenata za koje se zna da su radili kao isljednici u Guantanamu. Fox TV ih je spremno optužio za veleizdaju - naime pokazuju slike CIA agenata neprijateljima, ne?
Službena verzija tvrdi da se zgrada broj 7 urušila sama od sebe, iako ju nije udario avion i iako ne postoje nikakvi logični razlozi zašto bi se bila urušila. Nepristojne teorije tvrde da je zgrada kontrolirano urušena nakon evakuacije, tj. da je vlasnik iskoristio priliku da ubere osiguranje i otvori put da mu se plati izgradnja nove zgrade. Dok je o tome moguće razglabati na blogovima, izgleda da nije prihvatljivo, s takvim razmišljanjem, biti dio vlasti. Pravi razlog neprihvatljivosti Van Jonesa desnici naravno nije njegov potpis na jednoj peticiji, nego njegovo zdravorazumsko, upravo nalik na Thomasa Painea, poimanje suštinskih problema američkog društva, koje zadire u takve desne svete krave kao što su zatvori i policija. Osnovni američki problem je što troši previše na sredstva opresije - u vanjskoj politici većina novca ide na vojsku, oružje i ratove, a u unutrašnjoj politici većina novca ide na policiju, sudstvo i zatvore.
Pentagon sad traži da se pošalje još vojske u Afganistan, nakon osam godina neuspješnog ratovanja. Tako su stalno tražili još vojnika u Vijetnamu. Kennedy nije dao. Ali je onda ubijen, slučajno, ne? A Johnson je pristao poslati još vojske. I još. I što više su slali, to je više pogibalo, i to je rat bio više izgubljen. Kad bi se manje trošilo na ugnjetavanje, kažnjavanje i zatvaranje ljudi, bilo bi sasvim dovoljno novca dostupno da se svima pruži zdravstvena zaštita, da se svima pruži odlično obrazovanje, da se otvore tisuće novih radnih mjesta, da se izgradi nedostajuća infrastruktura, a ne da ekspresni vlak New York - Chicago stoji sat vremena u Albanyu, k'o da smo usred Zimbabwea. Desnica međutim želi i štiti društvo u kojem većina živi u strahu, neznanju i na rubu bankrota, jer takvo omogućuje manjini, koja njih izdržava, neupitnu premoć, a ljevica se boji dovesti u pitanje takav status quo, kako ne bi izgubila ugodan plaćeni položaj službene oporbe.
Kad bi se manje trošilo na ugnjetavanje, kažnjavanje i zatvaranje ljudi, bilo bi sasvim dovoljno novca dostupno da se svima pruži zdravstvena zaštita, da se svima pruži odlično obrazovanje, da se otvore tisuće novih radnih mjesta, da se izgradi nedostajuća infrastruktura
Takvi kao Van Jones, koji zahtijevaju reformu američkog kaznenog sistema i preorijentaciju na rehabilitaciju sa retribucije, su prava rijetkost u vladajućem sloju. Veće je čudo što ga je Obama uopće postavio na neki položaj, nego što ga se tako hitro, na prvi znak neugodnosti, ršješio. A to je upravo što bi Demokrati - sad kad imaju toliku većinu u Kongresu - morali učiniti. Ako Republikanci nastave blokirati i bojkotirati zdravstvenu reformu, Demokrati trebaju krenuti razgrađivati zatvorsko-policijsko-sudski sustav, tu svetu kravu Republikanaca, ciglu po ciglu. Predugo su vjerovali da se sustav može promijeniti iznutra, sudovima i odvjetničkim radom. To očito ne ide. Vrijeme je za revolucionarniju strategiju. Vrijeme je za Obamu da se osloni na ljude kao što je Van Jones, jer, kao što Matt Miller (autor knjige Tyranny of Bad Ideas i član Clintonove administracije) kaže: "Samo zbog toga što Obama planira dati Americi Romneyevu zdravstvenu reformu sa McCainovim načinom financiranja, ne znači da će ju Republikanci i prihvatiti - ukoliko bude politički atraktivnije vrištati 'socijalista'..."
Obama jeste u svom govoru pred Kongresom, onom istom tokom kojega je bio prozvan lažovom, upozorio kako neće gubiti vrijeme s onima koji su si izračunali da im je politički korisnije, po svaku cijenu, biti protiv reforme, nego raditi na njenom zajedničkom donošenju. No, nažalost, niti on, niti senator Baucus nas nisu uspjeli razuvjeriti da Matt Miller nije u pravu oko usporedbe Obamine i Romneyeve zdravstvene reforme. Za početak, public option je iščezao iz reforme. Iako je CNN prokomentirao nakon govora kako Obama podržava državno zdravstveno osiguranje, Obama to nigdje u svom govoru nije rekao. Jedine promjene na koje država kani natjerati privatna osiguravajuća društva su da osiguranje mora biti vezano za osiguranika i kao takvo prenosivo iz države u državu i iz jednog zaposlenja u drugo, što sada sramotno nije slučaj, te da osiguravajuća društva ne smiju diskvalificirati bolesne ljude i odbiti pružiti im osiguranje, što je isto sramotna praksa, koju je trebalo davno dekretom dokinuti i bez ovakve kolosalne rasprave.
Obamin i Baucusov prijedlog slični su Romneyevom po tome što predlažu osnivanje burzi osiguranja gdje bi pojedinci mogli dobiti osiguranje po istim cijenama kao grupe, što bi učinilo zdravstveno osiguranje pristupačnijim samozaposlenima i malim privrednicima. To je što je Romney učinio kao guverner Massachussetsa i, iako nije idealno, sigurno je bolje nego što većina američkih država pruža svojim građanima. Taj pristup bi bio plaćan prema McCainovoj ideji da se reducira porezna povlastica za osiguranje koje se dobiva preko poslodavaca. Drugim riječima, to što bi obrtnici, umjetnici i pojedinci koji ne rade u velikim korporacijama mogli kupiti osiguranje po istim cijenama kao i njihovi korporacijski bolje uhljebljeni kolege, velike korporacije plaćale bi kroz smanjeni povrat od poreza za plaćeno zdravstveno za svoje zaposlenike: osiguravajuća društva ne bi izgubila ni centa od svojih profita. Obama je tome dodao nevladinu, neprofitnu organizaciju koja bi pružala najjeftinije rate osiguranja na tim burzama. Ta organizacija bi se izdržavala od premija, a bila bi jeftinija, jer ne bi morala ostvarivati profit i jer bi manje plaćala svoje menadžere. U Baucusovom prijedlogu ni taj minimalni ustupak ne postoji.
Ono što postoji u svim prijedlozima je obavezno minimalno zdravstveno osiguranje, po uzoru, kako Obama kaže, na obavezno automobilsko osiguranje. Zapravo, osiguravajuća društva su 2008. godine i pristala na koncesije, odnosno na odustajanje od svojih najsramotnijih postupaka, na što ih je trebalo silom natjerati i bez ikakvih ustupaka, samo pod uvjetom da se zakonom natjera sve ljude da kupe osiguranje: svoj dodatni trošak oko pružanja osiguranja bolesnima i oko administrativnog posla s ljudima koji mijenjaju zaposlenja i sele se iz države u državu, namjeravaju naplatiti dodatnim osiguranicima. Osiguravajuća društva i bolnice znaju točno što hoće: novac. Ne žele izgubiti ni centa od svojih profita i spremni su potrošiti milijune dolara kako bi zaštitili taj svoj interes. Obamina administracija, izgleda, nije sigurna što hoće, jer netko mora jamiti manje da bi se astronomski troškovi smanjili, i nemoguće je sa svima biti dobar i fin. Osiguravajućim društvima je public option - pa čak i ako dođe u obliku nekakve obezubljene nevladine udruge - anatema, budući da vodi ka smanjenju cijena premija zdravstvenog osiguranja, što je protivno njihovim interesima, no upravo je to neophodno.
Takvi kao Van Jones, koji zahtijevaju reformu američkog kaznenog sistema i preorijentaciju na rehabilitaciju sa retribucije, su prava rijetkost u vladajućem sloju.
Zato, gdje god neka varijanta public option proviri glavu, čeka ju neofašistički republikanski malj. Ideja američkih sindikata, AFL-CIO da se Medicare (državno osiguranje za starije od 65 godina) proširi, odmah je dočekana na nož: Medicare plaća manje bolnicama nego privatna osiguranja za iste usluge, zato može biti jeftiniji, no, bolnice tvrde, ako bi svi pacijenti plaćali tako malo, jadne bolnice bi propale. Michael Moore je premijeru svog novog dokumentarca Kapitalizam - ljubavna priča održao tokom sjednice skupštine američkih sindikata, u kino dvorani blizu konferencijskog centra. Svih 8 i pol milijuna članova AFL-CIO su jednoglasno podržali inicijativu Medicare za sve. Tisuću radnika američkih željezara, koji su doveli Moorea na skupštinu, marširali su od konferencijskog centra do kino dvorane skandirajući Zdravlje je pravo (health care is right) i Single-Payer Now (single payer je sinonim za državno zdravstveno osiguranje - gdje je JEDAN platitelj zdravstvenih usluga). Skupština sindikata je također izglasala humaniji odnos prema imigrantima. Šteta što su sindikati tako marginalizirani.
Ideja da se Medicaid (državno osiguranje za ljude niskih primanja) proširi, kao što je to bivši guverner Vermonta, Howard Dean, učinio u svojoj državi na ljude s primanjima do 400 posto od službene razine siromaštva, pojavila se u Baucusovom planu za ljude s primanjima do 300 posto od razine siromaštva na federalnoj razini, kao i u Obaminom govoru. Obama je međutim izazvao uzbunu rekavši kako će za to širenje Medicaida na federalnoj razini izdvojiti 900 milijuna dolara. To je manje nego što košta jedan jedini B2 bombarder. Toliko njemu vrijedi zdravlje njegovih građana: manje od jednog bombardera. Dakle, alarm nije izazvan time što je svota previsoka, nego time što je svota daleko preniska da pokrije takvo širenje Medicaida, te je svima jasno da bi većinu troškova tog širenja svaka država morala sama snositi. A odakle će države smoći novac da to pokriju to još, međutim, nikome nije jasno. Vjerojatno novim prometnim propisima i kaznama. Republikanska senatorka iz države Maine, Olympia Snowe zato je donekle s pravom prozvala Obamu da ne može tako prebacivati teret sa federacije na države bez konzultacije s njima.
Osiguravajućim društvima je public option - pa čak i ako dođe u obliku nekakve obezubljene nevladine udruge - anatema, budući da vodi ka smanjenju cijena premija zdravstvenog osiguranja, što je protivno njihovim interesima; gdje god neka varijanta public option proviri glavu, čeka ju neofašistički republikanski malj
Wall Street se već prilagođava zdravstvenoj reformi, iako ona još nije ni izglasana. Prodavači magle izmislili su novi financijski produkt - securitized life settlement; nema uopce smisla to pokušati prevesti na hrvatski, no evo kako funkcionira: mnogi ljudi kupuju životno osiguranje. Plaćaju premije do smrti, kako bi oni koji ih nadžive dobili potom nešto novca. Ljudi nerijetko žele unovčiti svoje životno osiguranje još za života, jer im treba novac, jer su i tako pred smrt, i jer im je preskupo plaćati premije. Osiguravajuća društva u takvim slučajevima isplaćuju drsko malene sume. Eto mogućnosti, dakle, da se stvori profit. Posebne organizacije otkupljuju takva životna osiguranja, isplate osiguranika jedno 5-6 puta više nego što bi osiguravajuće društvo, plaćaju premije osiguravajućim društvima do kraja, da bi pokupile pun iznos osiguranja. Gdje god postoji mogućnost profita, naći će se i burzovni mešetar da se ogrebe o svoj dio. Kao što su do pred nedavno radili sa hipotekama na kuće, tako se i ovakva otkupljena životna osiguranja mogu ugurati zajedno u velike fondove, podijeliti prema razini rizika, i onda prodavati kao obveznice ulagačima, koji se doslovce klade na to tko će prije umrijeti, jer jedan fond reprezentira oboljele od raka, a drugi, recimo, srčane bolesnike. Što krajnji osiguranik ranije umre, to je veći profit za ulagače, budući da organizacija koja je otkupila njegovo životno osiguranje treba uplatiti manje premija osiguravajućem društvu. To se fino uklapa sa pričom o 'tribunalima smrti' (death panels) gdje će se starce navodno savjetovati da odustanu od skupih zdravstvenih tretmana, koji im na kraju ionako neće pomoći. A što prije umru, to veći je profit za spekulante.
U svemu tome nitko ne priča o zubarima. Naime, zdravstveno osiguranje u SAD-u ne pokriva zubare. Niti ono najskuplje. Nego se mora kupiti posebno zubno osiguranje, a i to je loše, jer i najbolje među zubnim osiguranjima plaća tek 50 posto za skupe ozbiljnije zahvate kao što su krunice i mostovi. Ako nekom u Americi treba most, čak ako i ima osiguranje, jeftinije mu je otputovati na dva, tri tjedna u Hrvatsku, platiti hotel, napraviti most i vratiti se natrag: avionska karta, hotel i zubar u Hrvatskoj koštaju manje nego 50 posto cijene zubara u Americi, a nova zdravstvena reforma uopće ne obuhvaća zubare. Također, premalo se priča o lošoj prehrani i nedostatku preventivne medicine kao uzroku bolesti, a time i velikih zdravstvenih troškova u SAD-u. 64 posto Amerikanaca je pretilo. Umjesto da se radi na sprečavanju, njih se tretira tek kad se pojave kod specijalista s dijabetesom, srčanim problemima, arteriosklerozom i sličnim posljedicama prežderavanja.
U jednom od ranijih tekstova pitao sam se - ako je privatno zdravstveno osiguranje toliko bolje od državnog, zašto ne privatiziramo vatrogasce? U stvari, vatrogasci jesu bili privatnici, u početku, u New Yorku. Tek kad se uvidjelo da bi grad zbog toga mogao izgoriti, vatrogasna služba je socijalizirana. Možda bi jedna dobra zdravstvena katastrofa, ne izmišljotina poput svinjske gripe, nego nešto poput kuge, bila potrebna da se isto desi i sa zdravstvenom zaštitom u SAD-u?
