Prava tragedija je što njegova izjava opisuje činjenično stanje, tj. istinu, ali prešućuje razloge zašto je to tako.
Još pred dvadeset- trideset godina moglo se normalno živjeti sa završenom srednjom školom. Dečki koji nisu bili naročiti učenici, završili bi neki zanat, našli neki sindikalizirani posao i živjeli svoj američki san, ne pretjerano drugačije od svojih vršnjaka sa završenim fakultetima. U posljednjih nekoliko desetljeća to se dramatično promijenilo: poslovi u proizvodnji su otišli u Kinu i druge prekooceanske zemlje, a Amerikancima je preostalo da budu rukovodioci i sjede u uredima.
Demagogija jednakih šansi
Danas ne samo da je sve manje zaposlenja na tržištu rada za koja visoka stručna sprema nije uvjet, nego je i razlika u plaćama između početnog zaposlenja sa visokom stručnom spremom i bez nje postala znatno veća nego prije dvadeset godina. Ljudi bez falulteta danas su osuđeni na siromaštvo i poslove bez zdravstvenog osiguranja i plaćenog godišnjeg odmora. Tako da je dosta logično da svi roditelji već od rođenja svoje djece planiraju na koje fakultete će ići.
Visoko obrazovanje u SAD-u je dostupno svima koji ga mogu platiti, bez obzira na uspjeh u školi. Dakle, oni koji ne mogu na fakultet, nisu nužno gluplji, nego samo siromašniji od svojih vršnjaka. Nejasno je zašto Kerry nije istakao tu bitnu karakteristiku američkog obrazovnog sistema, posebno jer bi to njegovu izjavu učinilo relevantnom i zanimljivom za politički proces, a ne pomalo tupavom i posprdnom.
Američki sistem visokog obrazovanja favorizira klasni status quo: djeca iz bogatih obitelji, kojima roditelji mogu platiti školovanje, završavaju fakultete i dobivaju dobro plaćene poslove, koji im omogućuju da šalju svoju djecu na fakultete. Visoko obrazovanje je užasno skupo - godina dana na privatnom fakultetu može stajati i preko 30 tisuća dolara, što je više od godišnjih primanja mnogih siromašnijih roditelja. Pored toga, tu je tzv. alumni sistem: ako ti je tata završio Yale, ti ćeš imati prednost pri upisu na Yale - tako je npr. George W. Bush primljen na Yale.
Protekcija za idiote
Da bude gore, na američkim fakultetima ocjene dovoljan i dobar zapravo uopće ne postoje. Studenti su mušterije koje skupo plaćaju, pa onda i očekuju da će za četiri godine dobiti diplomu sa vrlo dobrim ili odličnim uspjehom, kao garancijom dobro plaćenog zaposlenja. Tužno, ali istinito, sam upis na fakultet garantira klasnu povlaštenost, koja se tako perpetuira među bogatima. Mediji čak otvoreno upotrebljavaju termin pomične stepenice za američke fakultete: platiš da staneš na njih i one te dovedu do vrha, a roditeljima sa nižim primanjima se savjetuje da počnu štediti za fakultet već od djetetova rođenja.
Takav sistem garantira da idioti sjede na vlasti, dok sirotinja pogiba na frontu, a Kerry priča o idiotima koji pogibaju na frontu, jer je i sam dio sistema, pa je nesposoban sagledati istinu izvana. Jer iz perspektive sistema, ovo je MERITOKRACIJA, gdje svatko ima šansu, prema sposobnostima i zalaganju. Načela meritokracije se primjenjuju međutim samo na one koji ne mogu platiti da budu izuzeti od istih. Odlikaši mogu dobiti stipendije, koje im potpuno pokrivaju i školarine i troškove života, ili barem samo školarine, tako da su donekle izjednačeni sa svojim brahmanskim kolegama. Vrhunski atlete, bez obzira na uspjeh i imovinsko stanje, također dobiju sve troškove pokrivene, jer fakulteti mogu privući više plaćajućih studenata, ako imaju dobar nogometni ili košarkaški tim.
Vrlo dobri učenici mogu podići kredite i zadužiti se do nosa da bi završili fakultet i onda otplaćivati taj dug ostatak svog života, i tako se približiti svojim klasno povlaštenim kolegama barem po statusu, ako ne i po imovinskom stanju, uz nadu da će svojoj djeci moći platiti školovanje. Dobri i dovoljni učenici, a takva budu često u srednjim školama i vrlo bistra djeca, koja dolaze iz siromašnijih i slabije obrazovanih obitelji, ako nisu natprosječni sportaši, i ako im roditelji nisu uštedjeli dovoljno za nastavak školovanja, imaju samo jednu preostalu šansu da dobiju visoko obrazovanje u američkoj meritokraciji: JOIN THE ARMY (NAVY).
Vojska zahtjeva niži srednjoškolski prosjek od fakulteta, fondacija koje daju stipendije i banaka koje daju zajmove, a plaća sve bez puno pitanja: školarinu, troškove života, dodiplomsko i postdiplomsko obrazovanje, plus redovnu plaću i čak tzv. signing bonus - 10 tisuća dolara gotovine na ruke, čim potpišeš ugovor o službi. Enormni američki vojni budžet si to može dozvoliti, a djeci iz siromašnijih obitelji sa slabijim uspjehom u srednjoj školi, to je prilika da izađu iz svojih životnih problema, koju je teško propustiti. Posebno što je to do prije rata u Iraku i Afganistanu otprilike značilo pet godina života u kasarni negdje u SAD-u, Njemačkoj, Japanu, Bosni, Kosovu... ili na nekom brodu, bez neke naročite opasnosti po život ili zdravlje.
Uncle Sam
Biti kao Georg W Bush
Danas, međutim, to znači staviti glavu u torbu u Iraku. Dok je vojska služila samo da bi plaćala obrazovanje slabijim učenicima iz imovinski lošije situiranih obitelji, dotle su svi bili sretni i zadovoljni. U početku rata, žrtve su bile prihvatljive: svima je jasno da vojska postoji da bi išla u rat, i da će u ratu, kako god dobro planiranom, uvijek netko poginuti. Ono što je američkom građaninu neprihvatljivo, neobjašnjivo i neoprostivo je porast broja poginulih američkih vojnika nekoliko godina nakon proglašenja pobjede nad neprijateljem. Mislim da je to razumljivo - da se od tako moćne (i skupe) vojne sile kao sto je američka očekuju nešto bolji rezultati.
No, čini mi se da za loše rezultate nije kriva glupost vojnika na frontu, nego političkih komesara u Washingtonu. John Kerry, prilično uzaludno, već nekoliko dana pokušava objasniti da je on upravo na to mislio u svojoj pošalici: ako ne budete učili u školi, možete postati kao predsjednik Bush. Hmmm, a što njemu fali, da netko iz istočnog Harlema ne bi želio biti kao on? Bazirati izbor na temelju moralnog stava je luksuz aristokracije. Njegova izjava pokazuje da su vodeći Demokrati jednako toliko daleko od naroda koliko i vodeći Republikanci. A da je istina da riba od glave smrdi, tj. da je sasvim moguće da su upravo najmanje inteligentni oni na rukovodećim položajima, pokazuje i posljednja vijest - o naglom zatvaranju Operation Iraqi Freedom Document portala (IP = 70.168.46.200).
Nakon okupacije Iraka, američka vojska je zaplijenila nekih 48 tisuća kutija povjerljivih materijala, uglavnom na arapskom, naravno. U nedostatku kadrova (koji vjerojatno pogibaju na frontu) da se dokumenti prevedu i prouče, a pod pritiskom posebno mudrih konzervativnih republikanskih političara, materijal je stavljen na Internet portal. U travnju prošle godine Demetrius Perricos, generalni inspektor za kemijsko oružje UN Monitoring, Verification and Inspection Commission upozorio je Vijeće Sigurnosti i američkog ambasadora pri UN, da na portalu postoji dokument koji detaljno opisuje kako proizvesti nervne bojne otrove tabun i sarin, te je ista stranica uklonjena.
Jučer je portal ugašen, nakon što je IAEA (Međunarodna agencija za nuklearnu energiju) uspješno uvjerila šefa američkih obavještajnih službi, Johna Negropontea, kako na portalu postoje detaljne instrukcije o konstrukciji atomske bombe. Instrukcije na arapskom su bile na internetu vise od dvije godine, dovoljno, vjerujem, za Ahmadinedžadove znanstvenike da ih detaljno prouče.
