Sloboda govora, građanska i ljudska prava su teme koje u pravilu ne prodaju novine, niti dižu postotak gledanosti televizijskih emisija koje se njima bave.
Za prosječnog čitatelja prosječne mainstream novine, to je nešto čime se bave neki tamo aktivisti koji nemaju drugog posla.
Molimo, nemojte nas time gnjaviti nego nam dajte da vidimo rezultate tekme i kada stižu Brad i Angelina.
Zakoračimo li u svijet digitalnog, u virtualni prostor, sve to postaje još kompliciranije i još apstraktnije. Da mi je netko još prije dva, tri mjeseca rekao da će europski gradovi eksplodirati u buntu protiv ACTA-e, međunarodnog trgovinskog sporazuma kojega njegovi predlagači nastoje progurati kroz različite parlamente, uključujući Europski, vjerojatno bih ga u šali pitao na čemu je i mogu li i ja dobiti malo?
Evo nas, ipak, usred mjeseca veljače godine gospodnje dvijetisuće i dvanaeste i štošta se promijenilo u tih tako kratkih par mjeseci. Prvo su nas zadesile SOPA i PIPA.
Dva američka zakonska prijedloga, jedan u Predstavničkom domu a drugi u Senatu, izazvali su gnjev kako internetske industrije tako i "malih ljudi". Nepregledna količina web stranica, blogova i portala odlučila je na jedan dan zacrniti se, a svakako najpoznatija među svima njima bila je Wikipedia.
SOPA, PIPA i ACTA tri su komponente usuglašenog napora medijske industrije da iz temelja promijeni Internet.
Da je sve ostalo na geekovskom Redditu i sličnima, cijela bi priča ostala zatvorena unutar uskog kruga zainteresiranih, ali Wikipediu koriste svi - učenici za školske zadaće, profesionalci za svakodnevni rad, bake i djedovi za istraživanje povijesti križarskih ratova.
Idemo samo nakratko rezimirati. SOPA, PIPA i ACTA tri su komponente usuglašenog napora medijske industrije da iz temelja promijeni Internet. Današnji "Divlji Zapad" na kojemu, kako to vole govoriti, od njihovih napora zarađuju svi osim njih, valjalo bi promijeniti u nešto "civilizirano", kako se otprilike svojedobno izrazio francuski predsjednik Sarko.
U svojim nazivima sve ove komponente sadrže samo plemenite i pohvalne želje. "Stop Online Piracy Act". "Anti Counterfeiting Trade Agreement". Pa tko ne bi bio protiv piratstva i krivotvorenja Rolex satova, Hermes torbica i Appleovih dućana? Problem se javlja u tome što pod "firmom" plemenitih nastojanja svi ovi (napominjem: dobro usklađeni) prijedlozi na mala vrata nastoje uvesti ograničenja govora, komunikacije i sadržaja. Pokazalo se da su ljudi ipak na to prilično osjetljivi.
SOPA i PIPA su bili, dakle, prijedlozi zakona u SAD koji su, po svemu sudeći, do daljnjega stavljeni ad acta. Za razliku od njih, ACTA je prijedlog međunarodnog trgovinskog sporazuma, kojega je do sada potpisalo nekoliko zemalja. Potpisala ga je i Europska unija, kao i 22 njene članice.
pranger-internet.jpg
Treba znati, međutim, da su ovi potpisi tek prvi u nizu koraka prihvaćanja sporazuma, i da on ni na koji način ne obavezuje zemlju potpisnicu, odnosno EU, dok sporazum ne ratificiraju Europski parlament i parlamenti zemalja članica.
Za razliku od bezbrojnih zakonskih prijedloga pa i sporazuma koji prolaze "u tišini", i koji se nekom svojom inercijom više-manje automatski potpisuju i prihvaćaju, ACTA je privukla puno pažnje javnosti i pokrenula brojne kontroverze, tako da njeno prihvaćanje u svim ovim parlamentima nije nimalo sigurno. Da se razumijemo - nije nimalo sigurno niti da će biti odbačena, iako bi neki iz opće medijske halabuke oko prosvjeda mogli i to zaključiti.
Nekoliko je osnovnih razloga zašto je ACTA sporna. Prije svega, predviđa različite oblike, kako rekoh, nadzora i kontrole komunikacije i sadržaja koji su već sami po sebi određeni oblik cenzure. Nadalje, sam sporazum predviđa osnivanje svojevrsnog "ACTA komiteta" koji bi trebao nadzirati njeno provođenje.
Sporazum je sam sebe na neobičan način učinio vječno mladim tako što je tekstom sporazuma predviđeno njegovo postupno mijenjanje i prilagodba nakon donošenja i prihvaćanja. Drugim riječima - vi i ja potpišemo ugovor, a ja pridržavam pravo da ga nakon toga mijenjam.
Upravo je ideja prepuštanja, ili nametanja, privatnim kompanijama (operaterima) uloge policajca u službi drugih privatnih kompanija (medijskih) jedna od najopasnijih i najdalekosežnijih koncepcija koje ACTA uvodi.
Posebno je problematičan dio sporazuma koji privatnim kompanijama - u principu, telekom operaterima, ali možda i drugima - nameće ulogu kontrolora. Internet je medij, i jedan od osnovnih postulata njegovog rada i razvoja jest da oni koji omogućuju usluge - usluge komunikacije, "hostanja" web stranica i slične - nisu niti mogu biti u ulozi nadzornika nad svojim korisnicima, kućepazitelja koji će zavirivati u spavaće sobe stanara kako bi provjerio jesu li bračni odnosi u skladu s biblijskim zakonima i ne konzumiraju li kojim slučajem lokalni klinci kakve cigarete specifičnog mirisa.
Upravo je ta ideja - prepuštanja, ili nametanja, privatnim kompanijama (operaterima) uloge policajca u službi drugih privatnih kompanija (medijskih) jedna od najopasnijih i najdalekosežnijih koncepcija koje ACTA uvodi.
Medijske kuće, vlasnici glazbenih i filmskih djela, po svemu sudeći izgubile su strpljenje s "dosadnim" pravosuđem koje ih gnjavi procesima i procedurama i želi što prije represivni instrumentarij dati u ruke nekome s kim će se puno lakše i brže dogovoriti - drugim korporacijama.
Ovaj tekst ni u kom slučaju nije dovoljan za detaljnu analizu kontroverzi koje ACTA donosi - za to navratite na stranice naše inicijative #InternetZaSve ili na odličnu stranicu francuske organizacije La Quadrature du Net Stop ACTA gdje ćete naći, između ostaloga, link na detaljnu analizu problematičnih elemenata ovog sporazuma koju je sačinila skupina izuzetno eminentnih europskih stručnjaka iz akademske zajednice, koje nitko ne može optužiti da su neki tamo vandali s čudnim maskama na licu.
Dokotrljala se tako ACTA i do prosvjeda na ulicama hrvatskih gradova. U subotu, 11. veljače, prosvjedi protiv ACTA sporazuma održani su u stotinama gradova širom svijeta, sa stotinama tisuća sudionika.
stop-acta8.jpg
Hrvatski korisnici Interneta, među kojima i pisac ovih redaka, pridružili su se ovoj akciji usprkos zimskom vremenu koje je ponegdje nalikovalo i na mećave iz Andersenovih okrutnih bajki.
Samo dva dana ranije, u dvorani Ministarstva uprave imali smo priliku (i) o ACTA-i razgovarati s potpredsjednicom Vlade Milankom Opačić, ministrom Arsenom Baukom i pomoćnikom ministra za e-Hrvatsku Darkom Parićem. Iako nisu imali (niti su, realno, mogli imati) svoj ili Vladin stav o ovoj temi, jasno su rekli da će ju proučiti i, u nekom trenutku, donijeti stav.
Iskreno se nadam da će stav Vlade biti stav protiv ACTA-e. No, čak i ako ne bude takav, vjerujem da smo već sada učinili, svi mi koji na to nastojimo skrenuti pažnju, nešto prilično važno.
Za razliku od mnogih drugih globalno aktualnih tema o kojima se u Hrvatskoj ne govori (bar ne javno), ne piše niti ne misli, a i za razliku od mnogih europskih država čiji su predstavnici tek nakon potpisa zakukali "Što smo to učinili?", Hrvatska, a prije svega oni koji odlučuju o njenim javnim politikama, sada ima i priliku i vremena pokrenuti kvalitetnu javnu raspravu o ovoj donedavno zanemaranoj, ali itekako važnoj temi. Nakon proteklog tjedna, nitko relevantan na pitanje o ACTA-i neće moći zbunjeno odgovoriti protupitanjem "Ke?"
