Grad Zagreb ovih je dana, nakon višemjesečnog natezanja, bio prinuđen dostaviti nam ponudbeni list koji je početkom godine zaprimio od akademika Kuzme Kovačića za posao koji je službeno opisan kao "modeliranje izvedbene skice–modela i izrada kipa dr. Franje Tuđmana u glini u konačnim dimenzijama". Na osnovu te ponude zagrebački gradonačelnik Milan Bandić s Kovačićem je 20. travnja ove godine potpisao ugovor za izradu Tuđmanovog spomenika, koji nam je također isporučen po slovu zakona. Navedeno remekdjelo trebalo bi ukrašavati tzv. Sveučilišnu livadu, kako se službeno zove onaj teško pristupačni zeleni prostor preko puta Nacionalne i sveučilišne knjižnice, na kojem su posađene znamenite Bandićeve fontane.
Iz ponudbenog lista vidljivo je da je Kovačić za navedeni posao zatražio od Grada 560 tisuća kuna. Isti iznos prepisan je i u ugovor, kao svota koju Grad mora iskeširati Kovačiću za obavljeni posao, s naznakom "bez PDV-a". U Odluci o odabiru donesenoj 18. travnja, vrijednost nabave je procijenjena na 674.900 kuna, uz naznaku "bez PDV-a". Kako smo doznali u tajništvu Hrvatskog društva likovnih umjetnika, za ovakav se tip autorskog rada niti ne plaća PDV, pa naznaku iz ugovora ne bi trebalo tumačiti u smislu da bi Grad, uz ovaj "neto" iznos, trebao platiti još i PDV. Međutim, napominju u HDLU-u, uz plaćanje osnovnog iznosa redovito ide porez i prirez, a vjerojatno i još neka specifična davanja, što ukupnu cijenu izrade Tuđmanova spomenika diže na blizu 700 tisuća kuna.
Računamo li prema recentnijim službenim podacima, radi se o iznosu koji jedan prosječni zagrebački radnik (uzmemo li pritom u obzir samo one zaposlene) zaradi za stotinu mjeseci, odnosno za nešto više od osam godina svakodnevnog rada. Unesemo li pak u kalkulaciju podatke o prosječnoj mirovini proizlazi da umirovljenik Kuzma Kovačić za izradu još jednog u nizu svojih Tuđmana zaradi 311 prosječnih mirovina. Drugim riječima, jedan penzioner/penzionerka toliko novaca primi za 26 godina mirovinskog staža, naravno, ako ih doživi.
Napominju u HDLU-u, uz plaćanje osnovnog iznosa redovito ide porez i prirez, a vjerojatno i još neka specifična davanja, što ukupnu cijenu izrade Tuđmanova spomenika diže na blizu 700 tisuća kunaVidimo da Franjo Tuđman, otkako se preselio u onostranost, živi na jednako visokoj nozi kako je to uobičajio dok je provodio vrijeme na ovome svijetu. On je sebi bio beskonačno važniji od svakog običnog smrtnika pa je, korak po korak, postao beskonačno važniji i njima samima. Privatizirao je vilu u kojoj je živio u Nazorovoj točno dan prije donošenja propisa kojim je bio zabranjen otkup rezidencijalnih objekata i vila u sjevernom dijelu grada, deložiravši pritom bivše susjede i iskeširavši za taj rezidencijalni objekt tričavih 200 tisuća DEM-a, čime je udario ton pljačkaškoj privatizaciji koja je ubrzo nakon toga, u jeku rata, započela.
Jednoga sina je instalirao na čelo svih obavještajnih službi, supruga mu je postala liderica karitativnog pokreta za djecu Hrvatske, kćer uspješna trgovkinja luksuznom tehničkom robom s dućanom u MORH-ovoj zgradi i s poslom koji je bio uspješan dok je ćaća bio živ i na vlasti. Drugi sin mu je bio uspješan ugostitelj čiji je uspjeh također durao dok je ćaća stolovao na Pantovčaku, jednako kao i uspjeh unuka, talentiranog bankara. Uspjesi su se devedesetih nizali, sve zahvaljujući Franji i njegovom beskonačno važnom položaju, čime se obitelj Tuđman inaugurirala u rodonačelnike nepotizma u modernoj povijesti Hrvata.
Završilo je, kao što znamo, time da ga danas djeca u školama "uče" kao Stvoritelja hrvatskog državotvornog čuda. Čudo se, u glavnim crtama, sastoji u tome što je, u povijesnom trenutku u kojem je u Europi i srednjoj Aziji niklo cca. 25 novih, samostojnih i suverenih država, svaka zasebno kao neprijeporno ostvarenje tisućljetnih snova naroda koji većinski u njima žive – i Franjo uspio napraviti svoju. Pa je zato posve normalno, razumljivo i hvale vrijedno da mu Zagreb diže spomenik težak 26 godina prosječnog penzionerskog staža.U jeku skupštinske rasprave o gradskom budžetu suvišno bi bilo pitati se je li taj izdatak najpotrebniji u situaciji kada se iz budžeta vidi da Bandićeva vlast očito i u 2018. namjerava preskočiti vruću temu sanacije Jakuševca, da nemilosrdno reže sredstva za osnovno i srednje školstvo, za unapređenje stanovanja, za nezavisnu kulturu, za organizacije naprednog civilnog društva
U jeku skupštinske rasprave o gradskom budžetu suvišno bi bilo pitati se je li taj izdatak najpotrebniji u situaciji kada se iz budžeta vidi da Bandićeva vlast očito i u 2018. namjerava preskočiti vruću temu sanacije Jakuševca, da nemilosrdno reže sredstva za osnovno i srednje školstvo, za unapređenje stanovanja, za nezavisnu kulturu, za organizacije naprednog civilnog društva – ali zato jednako tako nemilosrdno podiže sredstva za plaće i druga davanja gradskoj birokraciji koju su prvih deset godina nakon tzv. Stjecanja Nezavisnosti po babi i po stričevima regrutirali Mikšin i Canjugin HDZ, a preostalih sedamnaest godina Bandić i njegov bivši SDP. Suvišno bi bilo pitati, jer takva budžetska struktura, takvo regrutiranje i takva birokracija nisu ništa drugo no logična posljedica politike kakvu je na ovim prostorima inaugurirao Onaj kojemu akademski kipar Kuzma Kovačić, prekaljeni autor bezbrojnih Gospi, Oltarā Domovine, Svetih otacā, Prvih Hrvatskih Predsjednikā i čega sve još, ta vjerna domovinska kopija blitvinskog vajara, ideologa i političara Romana Rajevskog, upravo vaja spomenik, na radost i veselje svih Blitvinki i Blitvina, pardon: Hrvatica i Hrvata koje je za života usrećio.
Suvišno bi bilo napomenuti i da je Zagrebačka skupština, ona koja je bila u mandatu do proljeća 2017, odluku da se Prvom Hrvatskom Predsjedniku sagradi taj spomenik donijela jednoglasno. Tu su hvalevrijednu zamisao od srca podržali svi vijećnici i vijećnice, redom: iz SDP-a, HNS-a, HSU-a, HSLS-a, HSS-a, Kandidacijske liste grupe birača Milana Bandića, te naravno iz HDZ-a i koalicijskog mu HSP-a.
I tako, kada danas putnik namjernik, biznismen, diplomat ili obični turist iz neke druge zemlje doleti u Hrvatsku, prvi će fizički kontakt s našom zemljom najvjerojatnije ostvariti na aerodromu glavnoga grada, koji se odnedavno zove Zračna luka Franjo Tuđman. Zatim će se, taksijem ili aerodromskim autobusom, provesti pored velebnog spomenika Franji Tuđmanu, okruženog fontanama od kojih ti zastane dah, šarenim cvijećem, a u perspektivi u društvu Spomenika domovini. Ako za svojega boravka zaluta malo dalje od najužeg centra grada, mogao bi se naći na prostoru nekadašnjih Rudolfovih vojarni, nazvanim Parkom Kristijana Barutanskog, pardon, Franje Tuđmana.
Od skupštinske odluke o gradnji spomenika pa do trenutka njegova postavljanja, koji još nije nastupio, politička se perspektiva ponešto Dizajn glavnog hrvatskog grada ubrzano se mijenja po želji ekstremne desnice, a ostale stranke gradskog političkog mainstreama ne pružaju otpor već, kao u slučaju Tuđmanova spomenika, drže lopovske ljestve takvom razvoju događajapromijenila. Međunarodna je zajednica u neku ruku službeno zauzela stav, za koji smo otpočetka znali da je istinit, i baš smo zato Tuđmana voljeli, ali smo se ipak nadali da će stvari ostati pri tome da to samo mi to znamo: vječitoj umjetničkoj motivaciji i izvoru prihoda Kuzme Kovačića pravomoćno je drugostupanjskom sudskom presudom potvrđeno da je bio na čelu udruženog zločinačkog pothvata čiji pripadnici su, nije na odmet još jednom citirati:
"Već u decembru 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i čelnici Hrvatske (među kojima je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske) ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta, neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskog zajednici Herceg-Bosni. U najmanju ruku od kraja oktobra 1992., Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Slobodan Praljak znali su da je ostvarivanje ovog cilja u suprotnosti s mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi i da podrazumijeva premještanje muslimanskog stanovništva izvan teritorije Herceg-Bosne."
Taj hrvatski je identitet trebao biti uspostavljen "djelomično u granicama Hrvatske banovine iz 1939., kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom".
Pa zatim, "u osmišljavanju i ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja, jedna grupa hrvatskih javnih ličnosti, među kojima se ističu Franjo Dok istinsko odricanje od tuđmanovske prošlosti ne prevlada, Zagreb će biti jedan od vrlo rijetkih glavnih gradova čijim javnim prostorima dominira ličnost koja se presudom međunarodnog suda dovodi u vezu s najtežim ratnim zločinimaTuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, postigla je međusobni dogovor. Iz svih činjeničnih i pravnih zaključaka koje je Vijeće izvelo, proizilazi da su se organi, strukture i ljudstvo HVO-a koristili radi ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja".
U sjajnom intervjuu nedavno objavljenom u Novostima, Štefica Galić, urednica mostarskog portala Tačno.net, ističe da je njezina zemlja napadnuta od dva agresora, Hrvatske i Srbije, koji su kao nagradu za to dobili svoje teritorije – Republiku Srpsku i Herceg-Bosnu "u pokušaju". "Nije li to sveopći poraz pravde i ljudskosti", pita ona. Svejedno, posljednju haašku presudu Galić vidi kao šansu za Hrvatsku da se "radikalno razračuna sa zločinačkim aspektima službene Tuđmanove politike devedesetih", i da dio društva koji odbija to prihvatiti, konačno prihvati, i usput počne ozdravljati.
"Prihvaćanje" bi, rekli bismo nakon jučerašnjeg govora Kolinde Grabar-Kitarović pred Vijećem sigurnosti UN-a i zadnjih vrludanja Andreja Plenkovića, moglo nastupiti samo u smislu oportunističkog taktiziranja pred međunarodnom zajednicom. Dok istinsko odricanje od tuđmanovske prošlosti ne prevlada, Zagreb će biti jedan od vrlo rijetkih glavnih gradova čijim javnim prostorima dominira ličnost koja se presudom međunarodnog suda dovodi u vezu s najtežim ratnim zločinima. Dizajn glavnog hrvatskog grada ubrzano se mijenja po želji ekstremne desnice, a ostale stranke gradskog političkog mainstreama ne pružaju otpor već, kao u slučaju Tuđmanova spomenika, drže lopovske ljestve takvom razvoju događaja.