U kratkoj prepisci oko prošlogodišnjeg canneskog pobjednika, poznatijeg kao onaj film o pobačaju, kolega Srećko Horvat retorički se zapitao zašto mi ne radimo takve filmove. Ja sam na to, obuzeta iznenadnim napadajem jugonostalgije, odvratila: Zato što smo mi imali druga Tita.... U redu, možda i nisam to napisala – ali sad znam da sam trebala; Tito svakako zaslužuje više medijskog prostora, a ne da mu se pokušava oduzeti i ono simboličke nomenklaturne crkavice što mi usta razvlači u smješak svaki put kad se u tramvaju provezem pored Hrvatskog narodnog kazališta. No, je li uistinu pošteno svu krivnju za još uvijek relativno neimpresivnu hrvatsku postkomunističku filmsku produkciju (bar kad je riječ o standardima prestižnih filmskih festivala) svaljivati na Josipa Broza? Neka na ovo pitanje svatko odgovori potiho za sebe, a mi se vratimo našim istočnijim i trenutno daleko uspješnijim bivšim susjedima. U svjetlu nebrojenih nagrada i priznanja koje su rumunjski filmski auteuri (Cristi Puiu, Corneliu Porumboiu, tragično preminuli Cristian Nemescu, a sad i Cristian Mungiu) osvojili u posljednjih par godina, i sam Nietzsche morao bi se složiti da se zvijezde ne rađaju samo iz kaosa, već i iz strogo kontroliranih, represivnih uvjeta – čiji je povijesno i geografski nam najbliži, a nedvojbeno i najekstremniji, upravo primjer Rumunjske. Film 4 mjeseca, 3 tjedna, 2 dana fragment je najfascinantnijeg perioda rumunjske povijesti još od Draculinih vremena; zlatnog doba vladavine Nikolaja Ceausescua, natalnog vizionara i nepokolebljivog pobornika prava na život. Premda mu se etiketa onog filma o pobačaju već podosta otrcala i nimalo ne ukazuje na njegovu kompleksnost (ali etikete tome valjda i služe), narativnu okosnicu 4 mjeseca... uistinu čini proces pribavljanja i izvršavanja pobačaja u Ceausescuovoj Rumunjskoj.
Tu valja na trenutak zastati i opisati kontekst, u filmu neekspliciran, no dobro poznat ljubiteljicama lika i djela američke sociologinje Gail Kligman. Vrijeme radnje je 1987. – i zakon o zabrani pobačaja iz 1966. svježe je armiran novim kaznenim odredbama, kao i revolucionarnom kampanjom sistematičnog ispitivanja zdravlja populacije, poglavito žena od 16 do 45 godina starosti. Redovitim godišnjim, a gdjekad i tromjesečnim ginekološkim pregledima provjerava se stanje u rumunjskim uterusima, a liječnici su o njemu dužni voditi evidenciju, pa žene sad još teže mogu pobaciti ilegalno, jer im je maternica pod neprestanim nadzorom liječničke službe, odnosno države. Zabrana pobačaja kao političko sredstvo discipliniranja populacije najbolnije se obija o lubanju njezine ženske natpolovice, rezultirajući tisućama smrtnih slučajeva kod pobačajnih podbačaja, a nipošto ne treba zanemariti ni udarce na kućni budžet (cijena ilegalnog abortusa kreće se od jedne do pet prosječnih mjesečnih plaća). Što se tiče prevencije trudnoće, situacija je kompleksna, i često je van ljudske moći djelovanja. Kao prvo, kontracepcijska sredstva dostupna su isključivo skupim švercerskim kanalima, a od onih pristupačnijih popularan je, no ne uvijek i izvediv, coitus interruptus. Prokreacijski instinkt u muškarcu će, naime, nerijetko nadvladati racionalnu svijest o društvenim uvjetima nepovoljnim za roditeljstvo, i spolni čin izvest će se do kraja, bez ometanja. Potencijalno ženino nezadovoljstvo i strah od trudnoće priroda će amortizirati naglim porastom razine serotonina kod ženke pri pogledu na zadovoljena mužjaka, pa zahvaljujući ovoj biološki uvjetovanoj sprezi heteroseksualni odnos kao građevna i prokreativna jedinica društva uspijeva opstati, usprkos prijetnji potencijalno pogibeljna i skupa pobačaja. No, vratimo se samome filmskom tekstu. Gabita i Otilia cimerice su u studentskome domu. Gabita je, uskoro shvaćamo, trudna, i ilegalno će pobaciti. Otilia obavlja većinu stvari vezanih uz pobačaj – nalazi se s muškarcem koji će ga obaviti, nabavlja dio novca, rezervira hotelsku sobu gdje će se pobačaj izvesti itd. Mungiu (redatelj, ali i scenarist) likove i njihov odnos gradi strpljivo, minimalističkom mimikom i neuglednom mizanscenom, dijalozima, no i jednako moćnom tišinom. Premda je nositeljica fetusa Gabita, dominantni fokalizator je Otilia – muška, odnosno aktivna polovica prijateljskoga para, surogat za upadljivo neprisutnog oca Gabitina djeteta (tj. fetusa, budući da se nitko na plod ne referira kao na živo biće). Zanimljivo je primijetiti kako i Gabita u ovom odnosu spremno preuzima žensku, pasivnu ulogu – koristeći se svim stereotipno ženskim oružjima, pasivnom agresijom i pridruženim joj tehnikama emocionalnog ucjenjivanja od Otilije iznuđujući željene reakcije. Otilijina već spomenuta aktivnost i snalažljivost, međutim, ne vrijede puno u svijetu biologizacijskog totalitarizma gdje surogat (žena, prijateljica) nikad neće moći zamijeniti pravu stvar (muškarca, supruga) – to shvaćamo kad, nakon brojnih logističkih uspjeha Otilija ipak mora prihvatiti svoju rodnu ulogu i raširiti noge za g. Bebea, abortera i seksualnog ucjenjivača/silovatelja. Otilijina dotadašnja poduzetnost u tom se trenutku bolno razgolićuje kao hrabri performans – no ipak tek performans – muškosti, pružajući jedak ironijski komentar na socijalističku propagandu tobožnje rodne jednakosti.
U Rumunjskoj je, naime, jednakost u svijetu rada ženama bila onemogućena prisilnom praksom reprodukcije radne snage, pa je tako svaki čin (gotovo uvijek nezaštićenog) heteroseksa na neki način bio simbol državne intruzije u žensko tijelo, silovanje na koje su žene pristale da bi mogle normalno participirati u društvu, baš kao što na silovanje, da bi se mogle vratiti u normalan život pristaju Otilia i Gabita. Upravo zbog ovakve strukturiranosti društva, koje su Gabita i Otilija itekako svjesne, čin prisilnoga seksa s Bebeom, osim preispitivanja vlastita lika u ogledalu, pokoje suze i nešto dužeg tuširanja, esencijalno i nije ultimativna trauma, već funkcionira kao simboličan ritual ulaska u svijet rodne neravnopravnosti na Ceausescov način. Pobačaj i silovanje – 2 najveća zla koje po legendi mogu zadesiti žensko tijelo – u 4 mjeseca su dio svakodnevice, dio pregovaranja unutar sistema mreža moći, dio preživljavanja. Mungiujev manevar demistifikacije oba čina intruzije u žensko tijelo svojom revolucionarnošću skreće pozornost na nevjerojatnu prazninu u celuloidu kad je riječ o nestereotipnom pristupu ovim temama. Iako, istinabog, i ovdje locirani u žanr drame, pobačaj i silovanje ne posjeduju onu mitsku traumatičnu težinu koja će ove žene proganjati do ruba litice, gdje će se nujne strmoglaviti uz radosno kliktanje lokalnih biskupa. Valja spomenuti, svakako, da se rodna neravnopravnost, utjelovljena u ženskom reproduktivnom imperativu i podređenosti vlastitoj maternici, ne odražava, međutim, samo u javnoj sferi – ona je nužno prenesena i na privatni plan, što u 4 mjeseca najbolje iščitavamo iz ljubavno-seksualnih odnosa dviju protagonistica. Gabitu je mladić oplodio 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana prije početka radnje filma, pa nestao. Za razliku od njega, koji znači u odsutnosti, Otilijin mladić Adi jednako puno, i bolno, znači u prisutnosti. Otilia, odana prijateljici, s Adijem isprva odbija podijeliti informacije o izvršenju pobačaja, što se kasnije pokazuje opravdanom odlukom kad iz kratkog razgovora koji vode shvaćamo da Adi nema baš nikakvog pojma o datoj problematici, ne vodi evidenciju kad Otilia ima menstruaciju, a kad ga tijekom seksa opomene da ne svrši u nju, on to prečuje. Pritom mu je i neugodno o tome pričati, no ne i to raditi, kako mu prigovara Otilia. Iz svega je razvidno da je nesposoban (i nezainteresiran, vjerojatno) identificirati se sa ženskom pozicijom, pa se Otilia drži Gabite, jer ono što ih veže, iskustvo (traume) bivanja ženom, daleko je snažnije od onoga što je veže uz Adija, nehotičnog posrednika i perpetuatora patrijarhalne opresije. No, Munguijev film nije samo film o rodnim odnosima, već, šire, film o moći – o uspostavi i upražnjavanju moći – o volji za moć u društvu (klimavo) utemeljenom na ideji ravnopravnosti bez nadmoći. Munguievoj i Ceausescuovoj Rumunjskoj Nietzsche bi se svakako poveselio kao još jednom dokazu neodrživosti i neprirodnosti socijalističkog društvenog uređenja, svjedočeći bezbrojnim primjerima u kojem se subjekti institucionalno kontrolirani i potlačeni bore svim silama da bi i sami nekoga podčinili. U filmu to rade recepcionerke, same prilično nisko u hijerarhiji moći, to radi kontrolorka u autobusu, to – u najekstremnijem obliku – radi g. Bebe. Njegovo seksualno nasilje, kao i silovanje općenito, nije toliko seksualni čin, koliko je poriv za potčinjavanjem drugoga, kojemu se s užitkom predaje. Niz dlaku Nietzscheovim depresivnim, no nimalo neuvjerljivim idejama o ljudskoj prirodi svakako ide i lik Gabite, koja svoju moć ne uspostavlja agresivnim metodama, već onima koje su, u njezinom slučaju, najučinkovitije, bez otuđivanja onih nad kojima moć uspostavlja. Uistinu, Otilia ostaje uz nju do samoga svršetka filma (i dalje), makar zna da joj je Gabita lagala, njome manipulirala, i da je, konačno, odgovorna za Bebeovu ucjenu seksom. S druge strane, svakako bismo mogli tvrditi i da je Otilijino žrtvovanje i beskonačno razumijevanje za prijateljicu također svojevrsna volja za moć, kao što je svako altruistično djelo plod egoističnih pobuda. I možda upravo stoga ona do kraja i ostaje uz Gabitu jer je, zaslijepljena vlastitom dobrotom, slijepa i na Gabitinu sebičnost. Čak i ako nam se tako tumačenje čini pretjeranim, imajmo na umu da bi ga svakako podržao naš današnji gost-kritičar, Friedrich Nietzsche.
Da je glavna tema filma zapravo dinamika odnosa moći, radije no sama pobačajna pustolovina, potvrđuje i činjenica da se, usprkos brojnim audiovizualnim sugestijama nadolazeće tragedije (Mungui se tu poigrava žanrom trilera i gledateljskim očekivanjima), na kraju se ipak ne dogodi – ništa. Gabita ne iskrvari nasmrt (makar smo to cijelo vrijeme očekivali), Otiliju nitko ne napada u mračnom sokaku, nitko je ne uhvati dok baca fetus u odvod. Ultimativna tragedija na kraju je život – no ne puno tragičniji no što je bio na početku priče. Film koji je počeo u studentskom domu – sjecištu privatnoga i javnoga, no mjestu još uvijek relativno zaštićenom, završava u hotelu – također prostoru na međi privatnoga i javnoga, no pod apsolutnim nadzorom. Povratak u studentski dom je izvjestan, no isto tako izvjestan je i povratak u neki od hotela, možda upravo ovaj. A kad smo već kod arhitekture, svakako je valja spomenuti kao iznimno sugestivan, ključan dio filmske priče. Interijeri i eksterijeri ogoljeni, ofucani i bezlični (homogenizirani), derutne zgrade, neasfaltirani prilazi, mračni hodnici, neosvijetljene ulice. Smješteni u takav krajolik (koji funkcionira kao bitno sredstvo karakterizacije), likovi su nužno orijentirani jedni na druge, na međusobne odnose – odnose moći. Epilog: Svima onima koji su film pogledali, plakali dugo u noć, vezali se za likove, ili makar ono za Otiliju, i sad kipte od bijesa slušajući kako je se nasilno gura u izlizane interpretacijske kalupe, najdublje se ispričavam u svoje i Friedrichovo ime, podsjećajući da smo, bilo u celuloznom ili celuloidnom izdanju, svi na kraju ipak – tek nečija fikcija. Tekst je prvotno objavljen u časopisu Treća, br. 1, vol. X, 2008.