Voljela sam nakon faksa, posla ili pive reći "idem doma" i uspedalirati do Nazorove 53, otvoriti široka vrata i biti kući. Tamo sam provela jedna od ljepših jutara i još ljepših zalazaka sunca i svi koji ste imali priliku biti tamo znate o čemu pričam. Ali izmicao mi je politički smisao našeg skvotiranja. Kao kolektiv nismo se uspjeli dogovoriti oko deklariranja prostora kao anarhističkog i antifašističkog, što je meni bilo izrazito važno, a neki su to sabotirali iz razloga što "takav stav stvara neprijatelje". Iako mi je žao da nismo uspjeli jer je BEK nakon godinu i nešto sitno propao, ipak je ideja ona koja opstaje iznad prostora, a svaki novi put može biti bolji pokušaj.

U nepregledno velikoj bolnici nalazi se samo ekipa strane filmske produkcije koja snima postapokaliptičnu scenu. Oko zgrade završeni prostori za parking, tegle s biljem i deseci neobičnih rasvjetnih balona – paukolikih krijesnica kakve će lako prepoznati posjetitelji socijalističkih hotela na Jadranu. Ulični umjetnici pretvorili su bolnicu u svojevrsni galerijski prostor. Ideja o njenoj gradnji danas se čini kao neostvariva utopija, no isto je vrijedilo 1980-ih, kad se vlast u vrijeme krize odlučila na taj potez. Srž problema danas nije u ostvarivosti takve utopije, nego u činjenici da u današnjem kapitalizmu političarima takva bolnica više ne predstavlja utopiju.

U nepregledno velikoj bolnici nalazi se samo ekipa strane filmske produkcije koja snima postapokaliptičnu scenu. Oko zgrade završeni prostori za parking, tegle s biljem i deseci neobičnih rasvjetnih balona – paukolikih krijesnica kakve će lako prepoznati posjetitelji socijalističkih hotela na Jadranu. Ulični umjetnici pretvorili su bolnicu u svojevrsni galerijski prostor. Ideja o njenoj gradnji danas se čini kao neostvariva utopija, no isto je vrijedilo 1980-ih, kad se vlast u vrijeme krize odlučila na taj potez. Srž problema danas nije u ostvarivosti takve utopije, nego u činjenici da u današnjem kapitalizmu političarima takva bolnica više ne predstavlja utopiju.