"Marijine skulpture prikazale smo kao produžetak njenih stavova i doprinosa za rodnu ravnopravnost u izrazito mačističkoj struci. U kontekstu gdje je ona kao kiparica u svojoj generaciji morala biti upornija, radišnija i bolja od svojih kolega da bi uspjela, ne čudi da je i na svoje skulpture žena prenijela vitalnost i drskost u formi i pokretu. Kad bi nam dolazila pregledavati radove i udubila se u priču, njena cigareta je gorila do filtera i pepeo bi joj često padao po odjeći. Bilo nam je fascinantno gledati taj žar u doslovnom i metaforičnom smislu", pričaju autorice filma Mačka je uvijek ženska, o kiparici Mariji Ujević-Galetović.

Od 2000. godine zamjećuje se globalni trend osnivanja privatnih - profitnih muzeja. Procjenjuje se da ih je preko 70% (umjetničkih) niknulo milenijskih godina. Taj trend dao je rastakanju javnosti institucije nove, nestidljive razmjere. Misija je profit, politizaciju se uokviruje prema ciljanoj tržišnoj niši. Žive od komodifikacije kulture, hrane se selfie industrijom i parazitiraju na reprezentacijskom kapitalu koji im poklanja slavno - javno - ime. Opstaju na nevoljkosti državnih legislativa da zaštite pojam muzeja. Pop-up ekonomija kaplje do novog dna, a već sada postoji Muzej pizze, Muzej sladoleda, Muzej kobasica...

Za desetak dana kino Europa se gasi. Pokušajmo vidjeti što time gubimo, što smo već ranije izgubili i kako dalje. Studentska kina ne rade, kvartovska kina više ne postoje. Najgori ishod zatvaranja kina Europe nije otvaranje kluba za "nisku kulturu", nego rasipanje njene publike u niz izoliranih gledatelja. Kino više nije ni jedini ni najpraktičniji kanal distribucije filmova, no i dalje čini gledanje filma kolektivnim iskustvom. Gradovima trebaju prostori koji svima omogućuju jednostavan pristup kulturi i temelje se na pretpostavci da je umjetničko djelo stvar zajednice, a ne individualni komoditet.

Siniša Labrović: "Nije iznenadilo, ali je vrijedno zamjedbe da je najžešći u inzistiranju da se udaljim s njihovoga privatnoga vlasništva bio čuvar Neues Deutschlanda, nekad glavnoga novinskoga organa Jedinstvene socijalističke partije DDR-a. Kao što se kod nas komunistička ološ brzo prešaltala na nacionalizam i sklopila pakt s ustašama, tako su ovdje sjajno usvojili princip svete nedodirljivosti privatnoga vlasništva. Ne sliči Berlin samo Sinju jer velegradovi se lako poklapaju. Tu sam našao i kruh koji je okusa i miriše kao onaj u djetinjstvu ispod peke. Tako sam se ovdje, umjesto u budućnosti, našao u svojim Labrovićima od nekad".

Bojan Stojčić, autor knjige Hotel Bristol: O Zidovima Sarajeva 1996. - 2019.: "Sarajevo i BiH postali su taoci opštih mjesta svog identiteta kao što su rat, Olimpijada, new primitives, sarajevski pop-rok 80ih. To ne govorim iz nostalgičnih pobuda, već iz straha da društvo koje ništa novo ne proizvodi nema nigdje drugo nego nazad. Izdvojio bih rad Viva la Transicion iz 2015., natpis na tramvaju koji je kružio gradom mjesec dana. Tramvaj je model Tatra T3, proizveden u Čehoslovačkoj 70ih, kupljen od strane Jugoslavije istih godina. Te dvije zemlje danas ne postoje, ali on i dalje kruži gradom."

Potaknuti odlukom Grada Zagreba da se UO Zagreb Film Festival ne produži ugovor, kao i neizvjesnom sudbinom kina Europa, brojni predstavnici hrvatskih i europskih institucija te niz osoba iz javnog života uputilo je pisma podrške dosadašnjem vodstvu. To su učinili generalni direktor Mreže europskih kina Europa Cinemas, Claude-Éric Poiroux, Europska filmska akademija, Sarajevo Film Festival, Ljubljanski međunarodni fimski festival, Hrvatska mreža neovisnih kinoprikazivača - Kino mreža, filozof Slavoj Žižek, glumica Geraldine Chaplin i mnogi drugi.

Je li "Futurizam u Zagrebu" samo uljez u zemlji koja se zagleda sve dalje u perfekt?

"Nasljeđe ratnih sukoba i dalje utječe na umjetničko stvaralaštvo u Hrvatskoj, udruge branitelja pozivaju na cenzuru, a lokalni Srbi i umjetnici iz Srbije su na meti i trpe cenzuru", stoji u izvještaju za 2018. godinu međunarodne organizacije koja se bavi slobodom umjetničkog izražavanja - Freemuse.

Pjesnik Denis Ćosić: "Kao društvo smo previše usmjereni na pričanje i sadržaj koji trebamo izreći, a premalo dozvoljavamo našim dušama da govore same za sebe i rezoniraju s drugim bliskim dušama, do toga da je tišina sveprisutni ideal koji najčešće pronalazim u prirodi. Nemojmo zaboraviti i kako u udžbenicima hrvatskog jezika za srednju školu neizmjerno nedostaje ženskih autora".

Islandska Žena ide u rat Benedikta Erlingssona najbolji je film netom završenog, 47. beogradskog festa. Blizu-pedesetogodišnjakinja koja, kao voditeljica zbora, duh svakodnevno krijepi vrhunskom glazbom, tjelesnu pak kondiciju podiže po otočnim vrletima, bježanjem od bjelosvjetskih militarista - korporativista, politikanata i propagandista, koji ju gebelsovski pokušavaju proglasiti terorist(ic)om dok ih, rušenjem dalekovodne strujne mreže gigantskom rudnom eksploatatoru i zagađivaču, sprečava da sasvim neometano nastave uništavati Zemlju/otok i otočane.