Ilegala u Zagrebu dramski je program u javnom prostoru Zagreba kojim se nastoji podsjetiti na revolucionarnu prošlost grada tijekom okupacije u Drugom svjetskom ratu. "To je šetnja koju vodi naša turistička vodička Vanja Budimir, u ulozi Vere Jurić, stvarne osobe koja je bila ilegalka u Zagrebu 1941. Tu je važna tema o solidarnosti i zajedništvu, ali i o osnovnoj taktici ilegalaca – neprijatelju uvijek biti ispred nosa. To je prvenstveno priča o hrabrim ljudima i bilo mi je važno da se svako ime izgovori. Ne smijemo zaboraviti da je u NOB-u sudjelovalo više od sto tisuća žena koje su bile borkinje, bolničarke, liječnice", priča autorica projekta Nataša Puškar.

U Libanonu i dalje traju masovni protuvladini prosvjedi. Ceste diljem zemlje su blokirane, banke i škole i dalje su zatvorene. Tijekom posljednjih nekoliko godina na H-Alteru smo imali više reportaža iz Libanona, kao i intervjua s libanonskim povjesničarima i umjetnicima. Kako bi bolje razumjeli trenutnu situaciju i prosvjede koji nisu nastali u vakuumu, donosimo vam pregled tekstova koje smo objavljivali.

Bitno je mapirati i intervencije građana koji ostavljaju ljepši trag na svakodnevicu.

Nedavno se s velikom pažnjom diljem svijeta obilježila 50. godišnjica Woodstocka. Ali upravo u rujnu ove godine navršila se i 48. godišnjica održavanja drugog neizmjerno važnog rock festivala, koji je imao ogroman utjecaj na tadašnje generacije mladih čitavog latinskoameričkog područja, a koji je na neshvatljiv i neopravdan način zanemaren. Riječ je o rock festivalu Avandáro, održanom u rujnu 1971. u Meksiku. Mladi su počeli dolaziti dva dana prije koncerta, to je bilo pravo hodočašće - pješke, automobilima i autobusima. Umjesto očekivanih 25 000, okupilo se više od 300 000 ljudi. Nezamisliv broj, pa su ih na kraju organizatori morali sve pustiti besplatno.

Kritika plesne predstave Confini Disumani Compagnie Equilibrio Dinamico na Splitskom ljetu

Svakoga vam mjeseca donosimo kratak pogled na tri muzičke uspješnice – uspješnice otpora. Za kraj rujna, plejlista uključuje meksičku legendu Juana Gabriela čije pjesme odzvanjaju bdijenjima nakon masovnih pucnjava, tri sestre koje čine jemensko-izraelski trio A-WA i njihovu pjesmu o raseljenosti, te revolucionarnog američkog glazbenika Saula Williamsa koji na novom albumu iznosi kako smo i koliko svi – enkriptirani i ranjivi.

O haiku poeziji Vladimir Devidé, matematičar i japanolog, vrsni poznavatelj i ljubitelj haiku poezije piše: "Haiku poezija rasterećena je patetike, ne poznaje cinizam, u njoj nema preuveličavanja niti umanjivanja važnosti onoga o čemu se govori. Sve je važno, bilo veliko ili malo, obično ili neobično. Sve ima svoje mjesto, svoj trenutak." Drugačiji pogled na vijesti i događaje oko nas kroz haiku za H-Alter ispisuje Mun Tzu (opreka umjetniku ratovanja Sunu), s željom da nas usmjeri prema neciničnoj svevažnosti svakodnevice.

Sarajevski ratni teatar (SARTR) utemeljen je1992. godine, za vrijeme opsade grada, u periodu opće destrukcije. Teatar je to koji je bio i ostao otpor fašizmu i agresiji. Dramaturginja Nejra Babić: "Osnivanje SARTR-a bilo je izraz nedozvoljavanja da strah upravlja. Tako se desio paradoks, oni koji su im htjeli uzeti dostojanstvo i želju za životom, dali su još veći podstrek i snagu da rade svoj posao najbolje što mogu. Ostat će zapamćena zahvala SARTR-u od gledateljice, mnogo godina nakon rata: 'Hvala vam što ste nam pomogli da ne poludimo.'"

Pričamo s organizatoricom Bokun festivala (13. i 14. rujna u Trogiru) Ivanom Orešić: Posljednjih 18 godina živim na relaciji Zagreb - Trogir i sa sigurnošću mogu reći da Trogir kreativcu na dlanu nudi mnogo i samo o vama ovisi koliko ćete toga znati uzeti i usmjeriti. Čini mi se i kao da se grad zadnjih nekoliko godina probudio i nudi sve više novih stvari. Imena poput Dalija i Tijardovića su, mislim, dobra pozivnica za ovogodišnji Bokun festivala. Dvije večeri u parku Malarija ekscentrično i neobuzdano slavit ćemo kulturu koju, kako i treba, besplatno nudimo svima.

Slobodnih i snažnih žena nađe se i na Jugu Istoka, ime im može biti još neobičnije - Petrunija. I dok, bježeći valjda od industrije hibridnih heroja i supermašina, muški protagonisti i njihovi tvorci u ozbiljnim, art-filmovima, uglavnom ili treniraju svoje slabosti i zdvojnosti, ili sve više upadaju u žanr, da ne kažemo klišeje, ili se, pak, pod svaku cijenu pokušavaju oteti predvidljivosti te "eksperimentiraju" s već odavno izeksperimentiranim, sve je izglednije kako svijet ostaje na neobičnim ženama da, čak i kada to ne bi htjele, iznađu istinska rješenja za nagomilane stvarne (i) filmske probleme, odnosno da kreiraju neke nove priče.