Hrvoje Klasić, povjesničar, za H-Alter govori o utvrđivanju zbivanja iz Drugog svjetskog rata: "Bilo bi dobro da Katolička crkva osnuje nekakvo povjerenstvo, jer činjenice i dokumenti govore da je većina katoličkih svećenika aktivno podržavala i sudjelovala u ustaškom pokretu. Neki su i okrvavili i ruke."

Kako radi vladino povjerenstvo za iskapanje i uređivanje masovnih grobnica žrtava Drugog svjetskog rata i nasilja koje je izbilo po njegovu završetku? Ključna je bojazan da bi se žrtve mogle, kao i dosad, iskapati zbog masovne mobilizacije kostura za nove ideološke sukobe.

Nadimci naših političara možda najbolje zrcale društveni hiperrealizam "samostalne, neovisne, suverene, dosanjane, izborene, slobodne"... od njezinog dojenačkog doba. Galerija nadimaka nabujala je već u rodilištu "hrvatske slobode".

Je li čudno da se za Pavelića održava misa zadušnica? Nije. To je najmanje što ovo društvo može za njega napraviti. I zato to nije šokantno. To je, jednostavno, "svakodnevno". Iako taj sam događaj nije nešto šokantno, to ne znači da ne treba reagirati.

Kad bi nevina i nemoćna Aleksandra Zec, koja je morala biti upucana i bačena na deponij zajedno sa svojom majkom, dobila jedan mali memorijal, makar i onaj simbolični, zar bi to urušilo temelje ovog društva ili bi promijenilo cijeli diskurs vezan uz rat? Zašto je problem priznati da i ona zaslužuje svoje mjesto u javnom prostoru i diskursu?

Djeca gubitnika koja su odgajana u mržnji i fašizmu isto tako odgajaju svoje potomke, i tu kraja nema. Ima li rješenja? Ja mislim da ima. Čovjeku je najteže skupiti hrabrost, priznati poraz, pomiriti se s njim i pružiti ruku boljem od sebe. Možda je baš to rješenje.

Iz redova stožeraša čuju se zahtjevi za kolektivni izgon Srba i za provođenje "druge Oluje". Halo, čuju li ovo u lijevo-liberalnoj koaliciji?! Ovim se otvoreno priznaje da je Oluja iz 1995. godine provedena s ciljem masovnog protjerivanja Srba iz Hrvatske, a tek onda s ciljem oslobađanja teritorija pod vlašću srpske paradržave.

Politički vrh okreće međunacionalnu nesnošljivost u svoju korist, kako bi priču o teškoj socijalnoj situaciji još jednom stavio na odgodu. A baš ona jedan je od glavnih razloga zašto se izbjeglice mlađe životne dobi još uvijek ne žele vratiti u Hrvatsku.

Malo koga danas zanimaju sudbine i imena antifašističkih heroja koji su trebali biti utjelovljenje vrlina bivšeg društvenog poretka, kao ni sudbina nekad uspješne tvornice koja je nestala u tišini, baš kao i bista Nade Dimić iz nekadašnje Aleje narodnih heroja u Sisku.

Osamnaest godina od zločina u Gošiću: Selo koje je prije rata brojilo 37 kuća s oko 50 stanovnika, danas je gotovo prazno. U njemu živi nekolicina povratnika starije životne dobi koji svoje dane krate druženjem ispod starog stabla kostela. Zahvaljujući nedavno sagrađenom suhozidu u njegovom podnožju, mještanima Gošića ono je postalo i mjesto sjećanja na tragediju koja ih je zadesila u kolovozu 1995.