Kapetanu Draganu tek se predstoji sudski dokazati je li, ako jest, za što i koliko kriv.

Ekipi koja je ukinula osmosatno radno vrijeme, postavila blagajnu svakoj baki koja prodaje tri rajčice na placu, a od bajke "Plan 21" ostvarila jedino objavu registra branitelja - Tomislav Karamarko spočitnuo je "komunizam". Potezanjem teme o Udbi i udbašima potpisao je vlastitu političku smrtnu presudu, jer je morao predvidjeti da bi na vidjelo mogla izaći i njegova vlastita udbaška prošlost. On je politički mrtvac, samo mu još to nije nitko rekao.

Turboekskluziva: Račun u Konzumu pokušao platiti slikom Blažene Djevice Marije!

Iako je na deklarativnom i prezentacijskom nivou antifašistička, po svim manifestacijama i potezima koje vuku sve političke elite - Republika Hrvatska je miljama daleko od slike koju o sebi želi stvoriti. Srbija je rehabilitirala Dražu Mihailovića, no koga rehabilitira Hrvatska?

Sudsko rehabilitovanje Draže Mihailovića, komandanta kolaboracionističkog Ravnogorskog pokreta iz Drugog svjetskog rata, odluka je koja iznova pokazuje ne samo revizionistički karakter vladajućih elita u Srbiji, već i šizoftenu prirodu njene državne politike.

Što vrijeme više prolazi, a rasprave o prošlosti se zaoštravaju, sve je očitije da se, glede određenih povijesnih problema, vjerojatno nikada nećemo uzdići do razine akademske, znanstvene, racionalne rasprave. Dapače, jezik ulice sve više progovara i iz umivenih, u intelektualizirani celofan uvijenih riječi koje se, kada zanemarimo buku u zvučnom kanalu, zapravo svode na: "udri ga, ubij ga".

SDP i HDZ pokazuju da im vojna parada ne treba toliko radi obilježavanja one slavne vojne pobjede, već zbog pokazivanja mišića drugoj strani; a druga strana su upravo – HDZ odnosno SDP. I jednima i drugima stalo je da pokažu svoju moć da oružane snage postroje upravo ondje gdje su zamislili.

Ako Grabar-Kitarović, nakon što je bojkotirala službenu jasenovačku komemoraciju, još ode, a potvrdila je da hoće, i na službenu komemoraciju na Bleiburgu, to može značiti samo jedno – praktičnu promjenu temeljne paradigme hrvatskog Ustava. On se više neće bazirati na antifašističkom NOB-u nego na fašističkoj NDH.

Hrvatska, zemlja čija je povijest gotovo sistematično i kontinuirano kroz protekla desetljeća određena svom mučninom marševa smrti, bodljikave žice, i masovnih grobnica, dakako nije u krugu zemalja koje razmatraju mogućnost priznavanja armenskog genocida, već ahistorijski šutke ignorira čitavo pitanje, bilo da je riječ o dominantnim političkim ili akademskim krugovima. Drugim riječima, Hrvatska je uzorito tolerantna spram genocidne perverzije. Barem kada je o drugima riječ.

Politički osjetljiva i polemična sintagma armenskog genocida, u literaturi poznatog i kao "zaboravljeni genocid", "tajni genocid", "skriveni holokaust", odnosi se na sukobe između Turaka i Armenaca u Osmanskom Carstvu za vrijeme te nakon Prvog svjetskog rata. Tim su događajima prethodili tzv. Hamidijanski masakri, kada je, uslijed jačanja armenskog nacionalizma, osmansko državno vodstvo kroz deportacije i masovne masakre započelo s provođenjem sistematske i organizirane politike etničkog čišćenja više stotina tisuća Armenaca.