Nerijetko se mogu čuti komentari kako "to nije bio pravi socijalizam" ili "to nije pravi kapitalizam". Na prvi je pogled očito kako ti komentari dolaze od strane apologeta bilo socijalizma, bilo kapitalizma koji ujedno imaju izuzetno idealiziranu sliku kapitalizma ili socijalizma.

Odgovor na ovo najvažnije pitanje može se podvesti pod par rečenica. Intelektualci moraju postati organski intelektualci potlačenih društvenih klasa na taj način da im pristupaju prilagođavajući vlastiti diskurs u ophođenju s njima.

Diskusije o socijalizmu iz tridesetih godina bile su visoko ocjenjene i respektirane u međunarodnoj ekonomskoj javnosti, pa je stoga bila stvar profesionalne čestitosti i solidnosti da "popravljači" socijalizma iz šezdesetih godina bilo od njih polaze, ili ih podvrgnu kritici.

Marijan Crtalić, artist: Nepoznata je, pa čak i fantazmagorična priča o odnosu nekadašnje Željezare Sisak prema radnicima kao punopravnim subjektima proizvodnje i aktivnim participatorima društvenog, a naročito kulturnog života. Danas je riječ radnik pojam sramote i poniženja!

Socijalizam se opet često spominje. Najviše u svakodnevnom životu, nešto malo i u medijima i akademskom diskursu.

H-alter započinje s izvještavanjem sa SFF-a. Na sinoć održanom okruglom stolu Rastko Močnik je ustvrdio da je SFR Jugoslavija predstavljala radikalni prekid tradicije u odnosu na Kraljevinu, zato što je nastala na temeljima antifašizma i socijalne revolucije, a socijalizam je, s obzirom na gospodarske indikatore, izvukao Jugoslaviju s periferije.

Može li se kapitalizam popraviti? Može li, ponovno, postojati neki kapitalizam s ljudskim likom, a po analogiji sa svojedobno tako zvanim socijalizmom?

Jacques Rancière, u intervjuu za H-alter: Demokracija je paradoksalno stanje svake političke moći jer mora biti utemeljena upravo na nedostatku utemeljenja, kao moć bilo koga. Sve državne forme su forme oligarhijske moći. U isto vrijeme ova oligarhijska moć pokušava se legitimirati, na određenom nivou, upravo na osnovu moći bilo koga, i tako je prisutna konstantna borba između strukture državne forme i moći naroda.

Za Kardelja, najmarksističkijeg od svih jugoslavenskih komunista, uspjeh socijalizma mjerio se stupnjem u kojem mu uspijeva državu prisiliti na odumiranje. Što manje države, to više socijalizma i obratno.