Današnja distopijska težnja za totalnom kontrolom mišljenja, djelovanja i stvaranja, suočena sa svjetskim borbama za slobodu, pokazuje da je upravo totalna kontrola utopija. Postoje, naime, brojni ljudi i brojne skupine ljudi koje se ne daju pokoriti, uništiti i iskorijeniti, a ključ njihova uspjeha nisu toliko precizni planovi, mudre strategije i lukave taktike, koliko temeljna odluka da se odbaci uvriježene okvire i okove života te da se živi slobodno, ili barem slobodnije.

Emancipatorni politički projekt treba odbaciti lažnu dihotomiju koja nas uvjerava da smo nedostatak jednakosti kompenzirali slobodama, te osvijestiti da uživanje i slobode i jednakosti nije moguće u uvjetima ekonomske deprivacije. Stvarna jednakost pretpostavlja i ekonomsku i političku ravnopravnost.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća, mnogi su tržišnu ekonomiju smatrali conditio sine qua non za osobne slobode pojedinca i demokratizaciju društva. No slobodno tržište, kontrolirano samo konkurencijom, ima svoje zakone koji često nisu kompatibilni s načelom da sloboda jednih ne smije ići na uštrb slobode drugih.

Ugledni sociolog Zygmunt Bauman: Nakon pada komunističkog bloka, prvi potez istočnoeuropskih i srednjeeuropskih država, oslobođenih i posljedično osiromašenih, bio je taj da su skoro po inerciji zamijenile blok: novodobivenu suverenost predale su u ruke NATO-a i Europske unije.

Stanje koje Anđelko Milardović podmeće kao slobodu jest sloboda moćnih i bogatih satrapa (koji su to postali najobičnijom pljačkom i otimačinom), da izrabljuju i na sve druge načine maltretiraju eksproprirane bivše vlasnike, a sada nevlasnike sredstava za proizvodnju. Nevlasnici sredstava za proizvodnju sasvim su izvan takvog poimanja slobode, odnosno za njih slobode – nema.