Kad bi bio usvojen svaki od 381 tužbenog zahtjeva za odštetu zbog akata nasilja i terora u ratno doba, država bi morala isplatiti oko 1,5 promila državnog proračuna. No država neće usvojiti nijedan, pri čemu Ustavni sud još jednom nastupa kao provoditelj političke volje - koja je, čini se, od 1990. godine ostala nepromijenjena.

Nastavak polemike s Nevenom Sesardićem: Sesardić vjeruje da je jedini motiv aktivista za ljudska prava koji su u ratnim uvjetima obilazili mjesta pogođena ratom mogao biti novac, iz čega, po njemu, slijedi da su žrtve bile izmišljane. Ugodno je znati da je Sesardićev cinizam, koji se čini sve prisutniji u svijetu, u ovom slučaju u krivu.

"Jutarnji list" od 6. kolovoza donosi veliki članak Nevena Sesardića u kojem ovaj, kombiniranjem poluistina i eklatantnih laži, zaključuje da su ljudi koji su osuđivali zločine poslije Oluje morbidna gomila hulja plaćena da izmišlja zločine i mrtvace kako bi naškodila Hrvatskoj.

Unatoč tome što je nakon čak dvadeset godina čekanja politički vrh napokon odlučio krenuti u očito selektivno utjerivanje pravde, uhićenjem Brodarca, Milankovića i Bošnjaka ne naslućuje se da bi uskoro na naplatu mogao stići i dug nekadašnjem vrhu HDZ-a, dio čijih članova još uvijek "operira" i u aktualnoj Vladi. A u međuvremenu obitelji žrtava plaćaju enormne sudske troškove zbog izgubljenih procesa.

Što ćemo sa svim onim stotinama tisuća kuna isplaćenih samo zato što smo o Merčepovim zločinima pisali dvadesetak godina prije državnog tužitelja?

Ima li načina da se izvučemo iz spirale krvne osvete u kojoj se čovječanstvo koprca od pamtivijeka? Da li smo na pragu ili, da ne pretjeramo s optimizmom, barem na putu kriminalizacije rata kao takvog?

Umjesto dovođenja biskupa iz Zadra od kojeg je bilo malo vajde, Gotovina je trebao reći jednostavnu rečenicu: Ubojstva civila i strijeljanje ratnih zarobljenika tretirat će se kao najteži oblik kršenja vojne discipline, a tko pali i pljačka ide u zatvor pa na vojni sud. Da je to rekao i držao se tih riječi, zločina vjerojatno uopće ne bi bilo.

U presudi Anti Gotovini i Mladenu Markaču ICTY je nepravomoćno dijagnosticirao postojanje udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem etničkog čišćenja lokalnog srpskog stanovništva. Hrvatska je ostala zabezeknuta, jer zna se, dobro se zna, da protjerivanje bilo kakvog pučanstva, a posebice srpskog, nikom nije bilo ni na kraj pameti.

Boro Kontić, autor dokumentarnog filma "Godine koje su pojeli lavovi": Propagandno ratno novinarstvo je leš koji još uvijek stoji u ormaru i činjenica da smo mu u međuvremenu navukli smoking ne utječe na njegov zadah. Posljedice vidimo u neprihvaćanju odgovornosti za posao koji radimo i u manifestacijskom novinarstvu koje je a priori za ili protiv nečega, pogotovo kada se izvještava o manjinskim skupinama ili o iole spornim temama.

Hoće li pravda ikad dostići one koji su u Vukovaru, gradu nekad poznatom po najvećem broju miješanih brakova, u ljeto 1991. godine zastrašivali, pljačkali, odvodili i ubijali građane zbog toga što su bili "krive" nacionalnosti? Priznavanje ovih zločina sasvim bi sigurno ugrozilo pozicije onih koji su na račun vukovarskog mita stvarali povijest u svrhe "službene istine" i vlastitih političkih karijera.