Na šabat nema cigareta, naslikavanja, moderne tehnologije i automobila, a posjetioci trebaju biti pristojno odjeveni. Još jedna specifičnost zajednice Mea Sharim jest izrazit anticionizam i nepriznavanje židovskog prava na državu do ponovnog dolaska Mesije. Na trenutke se činilo kao da su svi glasniji od jeruzalemskih starosjedioca. Turisti i stranci smaraju kozmičkim pričama o energiji, karmi i transcedentnom – kažu da je to potpuno legitiman fenomen zvan ''jeruzalemski sindrom''. "Arapi i Židovi zaslužuju jedni druge", progunđao je Abu, "oboje žive u iluzijama i nijedno neće ustuknuti".

Vidjela sam ga na slikama nebrojeno puta, znala mu dimenzije na papiru. No, tek kad sam idućeg jutra stala pred osam metara visok ''zid apartheida'', kako ga Palestinci nazivaju, osjetila sam vlastitu nebitnost spram te mase. Čak i izraelski doseljenici na Zapadnoj obali mrze zid, strahujući da će ih ostaviti s druge strane "Velikog Izraela". Ni tri minute hoda od zida stoji Jacir Palace, najveći betlehemski hotel koji s razlogom nosi svojih 5 zvjezdica i naziv palača. Ovdje se velik dio akademskih rasprava o izbjeglicama može baciti točno tamo uz zid, na neslužbeno odlagalište smeća.

Hebron ili al-Khalil na arapskom, palestinski je grad u kojem se izraelsko-palestinski sukob toliko krvavo prelomio da mu je priuštio titulu ''najproblematičnijeg grada'' Zapadne obale, a meni mjesto u posebnoj sobi za ispitivanje na dolasku. ''Zemlja ne pita tko tu živi'', priča mi jeruzalemski Palestinac uz šalicu arapske kave. ''Ona je bila tu prije nas i bit će tu poslije nas, pa oko čega se onda ubijamo? Kad smo već sad tu, zašto ne bismo, poput Emirata ili SAD-a, bili zajedno, pa neka se država zove Ujedinjeni arapsko-izraelski teritoriji, ili kako god''.

Jehan Bseiso, palestinska pjesnikinja i humanitarna radnica (Doktori bez granica): "Mediji izvještavaju o premorenosti od izbjeglica i premorenosti od suosjećanja. Ideju da suosjećanje može biti iscrpljeno smatram zastrašujućom. Proganja me izbjeglička kriza, a ona je globalna. Opsjednuta sam u svome radu, slikama tijela koja se hvataju za narančaste prsluke za život, a noću me ne napušta misao kako je sve to slučajno, da se ne radi o meni, o mojoj obitelji. Poezija je sada mjesto sjecišta koje prikazuje eksplozivne izbore za koje sam se odlučila kao humanitarna radnica i autorica."

Izraelsko-francuski redatelj Eyal Sivan, gost 14. HRFF-a: Izrael je uspostavljen kao država Židova, što je čini rasističkom državom. Postoji razlika između države koja prakticira rasizam i rasističke države – u Izraelu imamo oboje. Koji je veliki problem Izraela? Problem je to što se moramo odreći nekih svojih privilegija. U pitanju je samo jedno – jesmo li spremni dijeliti moć ili ne. Čitavo vrijeme trubimo u stilu - dat ćemo prava, jednaka prava. Što to znači? Tko je taj koji daje prava? Mogu li Palestinci dati prava Izraelcima? Žene muškarcima?