Mala zemlja za veliki, svjetski pače nogomet, ali i ideološke blesavoće najniže vrste.

Nešto se promijenilo u državi Hrvatskoj i to bi moglo biti dobro.

Nacionalna identifikacija, koja je razumljivo jaka u trenutku kada je Hrvatska došla do finala Svjetskog prvenstva, jednostavno kod nekih izaziva odbojnost. No, ljevica se tako stavlja u poziciju naspram naroda koji se snažno identificira s nacijom u trenutku nogometne euforije, uglavnom ne primjećujući i ne adresirajući sve neuralgije nacionalne identifikacije. Animozitete na ljevici da se ljudi identificiraju s nacionalnom reprezentacijom možda treba razumjeti, ali ne primijetiti da se narod identificira (upravo) i na način ponosa u kojem ima i anti-imperijalističkog duha predstavlja tešku kratkovidnost ljevice.

Uoči finala Svjetskog nogometnog prvenstva, želim pričati o Lilianu Thuramu, Francuzu koji je prije dvadeset godina zabio dva presudna gola, koja su Hrvatsku razdvojila od finala. Dok čekam na jednu bijednu gestu solidarnosti nekog nogometaša za vrijeme ovog prvenstva, koje prati čitav svijet, nema mi druge nego prisjetiti se njega, koji je ostao nešto kao posljednji romantik nogometa, u kontekstu sportaša i borca za društvenu pravdu.

U transferu vrijednom oko 100 milijuna eura Cristiano Ronaldo prešao je u Juventus, gdje bi trebao zarađivati 30 milijuna eura godišnje. "Ne možemo prihvatiti da mi radnici budemo žrtve tvrtke koja troši stotine milijuna eura na dovođenje nogometaša. Na radnicima se štedi, a tvrtka ulaže toliki novac u jednoga čovjeka. Radnici Fiata su kroz tri generacije napravili bogatstvo, a zauzvrat nisu dobili ništa. Umjesto u jednu osobu, tvrtka treba investirati u nove modele automobila i u našu budućnost", poručili su radnici i najavili štrajkove 15. i 17 srpnja.

Nogometno ludilo - masama malo treba da budu izigrane i omalovažene, a osjećaju se sretno.

Davor Šuker i ekipa htjeli bi da nogomet bude javna stvar – onda kad narod treba da navija i da na različite načine konzumira. No kad se samo malo zagrebe pod površinu, vidi se ustvari da nogomet doživljavaju kao svoj privatni biznis. Na dan kada je počelo Svjetsko nogometno prvenstvo, jučer, dobili smo rješenje povjerenice za informiranje kojim je poništila HNS-ov dopis i vratila predmet koji smo pokrenuli na ponovni postupak. Povjerenica je ostala uporna na stavu da Nogometni savez jest tijelo javne vlasti.

Milojko Pantić, ugledni sportski komentator: "Enormni kapital koji se vrti u nogometu i oko nogometa, razlog je neviđene korupcije i po vertikali i po horizontali, od vrha do dna. Srpskim nogometom, a manje-više slično je i u ostalim bivšim jugoslovenskim republikama, vlada sprega kvazi-menadžera, političara i mafije. U svim bivšim jugoslovenskim republikama osim Crne Gore i odskora Makedonije, na delu je vlastodržačko besčašće kvazi-nacionalista i lažnih patriota. Oni ne dozvoljavaju da se države modernizuju, da se uspostavi vladavina prava i zakona, a ne izabranih ljudi."

Nogomet i ja bili smo, malo je reći, velika ljubav. Nogomet je bio spektakl, obećanje vječnog vatrometa, šećerna vuna u ustima. Zato što mi je bio bitan kroz tada projiciranu prizmu uključivosti, mogućnosti, ljubavi i ljepote, ne mogu uživati u promatranju krajolika koji je toga u potpunosti lišen. Od nogometa se rastajem zato da bih sačuvala sebe, ali i ideju koju sam nekad o njemu imala, kako o nogometu, tako i društvu – ideju koju i dalje volim i za koju se želim boriti.

HRW bi itekako imao što reći o kršenju ljudskih prava u mainstream zemljama Zapada.