Ako je danas Rubikon pređen, onda je to zato jer nas ipak ima dovoljno koji cijenimo Znanje. Koliko ga cijenimo, osim intuitivno, teško je reći. Možda dovoljno da nas krah cjelovite Kurikularne reforme mobilizira.

Zašto jedna hrabra osoba toliko nervira more "nas"? Zašto se bojimo? Čega se bojimo? Koga se bojimo? Kako ne vidimo da nam je strah glavna odrednica te navodne "nacionalne kulture"? Kako smo dozvolili, kada smo dozvolili da nam strah uđe u sve pore javnog, nacionalnog, državnog?

Ako se dom ne čisti kada ima prašine, tad mora da zaudara. A smrdi jako.

Nije lako usprotiviti se ostrašćenim, isključivim, nasilnim sugovornicima.

Kada su to prijetnje ušle na hrvatsku javnu scenu ovako na velika vrata? No, stvarno, zar ćemo na period od Tuđmanove smrti do ulaska u EU gledati kao na "zlatno doba", prošlo svršeno vrijeme, kada smo svi zajedno gradili demokratsku Hrvatsku? Korak po korak, no bilo je i skokova. Danas opet prijetnje, ksenofobija, zadrto nacionalno kao jedini i ultimativni kriterij.Ponavlja li se to povijest jer nismo naučili ništa ili zato da se dovrši čistka?

Broj izbjeglica koji su prošli Hrvatskom u par tjedana premašio je 120 tisuća. Razdrmali su predizbornu učmalost, uzburkali međudržavne tenzije među najdražim neprijateljima, izazvali brdo gnoja iz ustiju finih i pristojnih građana te političara. Ipak, sve u svemu pokazali smo da ih možemo kao ljude vidjeti, prihvatiti, pomoći, zbrinuti i – ispratiti.

Ako se novi ratovi vode na vrijednosnim linijama, sada se pripremamo za pravu borbu.

Such an opportunity does not come often. Let's open the possibility to have as many of these people stay here, integrate, enrich us with their millennial culture. No, it’s not fortunate that they want to go to Germany. It’s not good news to hear that they don’t want to stay with us. What are we, lepers?

Tisuće ljudi, deseci tisuća ljudi koje su protjerali rat, suše (klimatskim promjenama izazvane, to je ono kada se sami u autu vozimo), tirani, fanatici, interesi velikih sila. Dolaze nam na vrata. Ljudi u nevolji. Kao mi 1991. Znamo mi što je muka. Hoćemo im pružiti ruku? Jednu ili obje? Hoćemo li dopustiti da nas strah, zloća, provincijalizam spriječe da budemo ljudi? Omogućimo da ih se što više zaustavi ovdje, integrira, obogati nas svojom tisućljetnom kulturom.

Sanjam mimohod, proslavu Oluje na kojoj će defilirati svi oni koji su iz Hrvatske otišli jer su morali, a nisu htjeli. Povratnici, prognani hrvatski Srbi, mladi Hrvati koji ovdje nisu vidjeli šansu za život, svi oni koje su uskogrudnost, palanački mentalitet, lažne diplome, mediokritetstvo, nametnuto fingirano zajedništvo, nesposobni i korumpirani, potjerali.