Koliko dijaloga ima oko nas, u nama, pred nama?

Pada Vlada. Koga briga? Sve nas je briga. A kada ćemo početi podržavati one bolje od nas? Koja je točka preokreta? Kada će nam prestati biti u redu da Gazde Agrokora nitko ne poziva na odgovornost?

Koji je smisao borbe za opće dobro ako to Opće ni ne vidi tu borbu?

Miramidalije: Nije vrijeme za optimizam. Vrijeme je za podršku onima koje napadaju.

Kada se u tjedan dana zgusnu suzavac, izglasano povjerenje plagijatoru, tri napada na manjine i civilne udruge, dvije ostavke iznimno uspješnih - onda stvarno jako smrdi. Nastavljaju se, eskaliraju čak pritisci, diskriminacija, optužbe, napadi u Hrvatskoj. Na manjine, na "druge i drugačije", na zagovornice ljudskih dakle univerzalnih prava, odvojenosti države i crkve, na protivnike militarizma, na etične znanstvenike, na uspješne kulturne menadžere, na samu srž onoga što se naziva civilno društvo.

Hoće li se naći hrvatski i srpski ratni veterani? O čemu će razgovarati? Ova pitanja možda izgledaju smisleno, zanimljivo, ali nisu. Tužna su više nego uzbudljiva. Ratni se veterani nalaze na organiziranim događanjima već više od desetak godina.

Očekuje se da će Hrvatska imati stabilnu Vladu i Sabor. Imamo li ideju što nam se sprema?

Stigla jesen. Svijet se promijenio, točnije nešto jeste, a nešto i nije. Spominjanje rata je učestalo zadnjih mjeseci. Ili možda već i godina? Tjedana svakako. Ne prijeti se ratom samo "u okruženju", spominje se i opasnost nuklearnog rata, odbijaju se povijesni mirovni sporazumi, a razmatra se i uvođenje svoje kopnene vojske u već postojeće ratove.

Ništa neobično, rat ne zanima većinu ljudi u dijelovima svijeta gdje se trenutno ne vodi.

Tko su oni kojima je važniji vaš etnički identitet od toga kako živite? Ili koji vašu kvalitetu življenja žele vezati uz vašu nacionalnost? Pritom negirajući da sami Hrvati, kako god se definiramo, žive loše. Ne svi, ali mnogi.