Kako može biti mir ako nema pomirenja? Ne zove li se to onda primirje?

Voljeti državu? Što to točno znači? Osim držanja ruke na lisnici dok svira himna?

Pomirenje ima malo veze s "drugima" - ono je znak naše snage, zrelosti, spremnosti.

Rata će biti. Svakako hoće. Kojeg rata, koliko ratova, kojim redom - sve su važna pitanja.

Zašto ne možemo uživati u slobodi, zašto ju stalno iznova moramo plaćati?

U ovom podijeljenom društvu postoji bar jedan konsenzus - da je naše društvo podijeljeno.

Provincijalizam kao vladajuća ideologija umjesto humanosti.

Suradnja, smisao, prelasci granica i u Pakracu i Lipiku 5. Volonterski Kamp mladih.

Želimo li živjeti u državi koja neće biti Država? Na koju ćemo biti ponosni ne zato što smo tamo rođeni, ili jer je zemlja lijepa (zemlja, ne država, države nisu lijepe), ili jer - moramo, to se od nas traži, očekuje, zahtjeva? Ponosni jer će nas država podsjećati na važnost suprotstavljanja ideji nadmoći nad drugima, ideji arogancije kao poželjnom sustavu vrijednosti, ideji nasilja kao "čišćenja" od drugačijih, ideji licemjerstva da radimo "po zakonu", a zakoni su govna. Kako je važno podsjetiti se da smo svi ljudi bili djeca, u startu nevini i da nam je najpreči zadatak tu nevinost čuvati, ne nanoseći zlo ni sebi ni drugima.

Zašto nema novca za pripremu naše budućnosti? Za ulaganje u one koje najviše volimo?