Umjesto sretna nova - treba reći - aktivna, nelagodna, životna, kaotična nam nova godina.

Ne očekujem vaš odgovor, naravno. Zanimaju me zapravo kriteriji pri odlučivanju.

Ovaj štrajk nije samo stvorio priliku, već je našao način za njihovu proizvodnju.

Jedno je normalizacija odnosa, a drugo pomirenje. Pomirenje nastupa kad nam rat postane mrzak, ali ono pravo ogađen, kad nas ne bude stah pričati kako smo loši bili jedni prema drugima, krali od susjeda, šutili kada ih se deložiralo, okretali glavu, brzo se prebacili iz Partije u Partiju 2.0, dijelova vlastite prošlosti se odrekli, u Crkvi pragmatično krstili, zastavama novim na svadbama mahali. Sad smo samo taoci, suradnici sustava svaki put kada kažemo nadnevak, a ne datum, kada pristajemo na nametnute rituale, novogovor, lažne svetinje i kriminalce na vlasti i blizu nje, kad smo fini i kulturni prema lažima o Jasenovcu i dječjim prihvatilištima u Sisku.

Nezrela društva i infantilni pojedinci vole "jake" izreke, no samo dok ih se ne propituje.

Aktivnosti u vremenu liječe rane, izložbe, razgovori, filmovi, umjetnost...

Što nas sprečava da već danas školu ne otvorimo još više prema izgradnji odnosa, znatiželji, kreativnosti i riziku? Pred desetak godina slušao sam kvekera Johna Lampena koji nam je pričao kako u Kanadi, prvih mjesec dana, učenici ne uče nikakvo gradivo. Tih je mjesec dana posvećeno izgradnji odnosa u školi, među učenicima, u razredu, paralelkama, ostalim odjeljenima, s nastavnicima, roditeljima. Mjesec dana investicije u odnose, ne gubitka vremena već čistog investiranja u školu kvalitetnih odnosa.

Zakon je jasan i kada je nepravedan. Pozivanje na "naše" je nejasno i kada je pravedno.

Kvaka 22 - rad na uključivanju branitelja u izgradnju mira uvijek je dvosmjeran proces.

O susretu s dvoje ljudi koji su me 90-ih neočekivano podsjetili na snagu dobra u ljudima.