Što točno možete kupiti, da vam oproste te dvije kune? Možda auto ili stan, svakako nešto što dosta košta. U koliko dućana možete kupovati da kažete: "Plaćam račun umanjen za dvije kune koje nemam (ne dam)."?

Trebat će vremena da spoznamo što se jučer na drugom krugu lokalnih izbora dogodilo. Mnoštvo je analitičara i analitičarki dalo i još daje svoje sudove, no kako gledati u promjenu koja nas višestruko nadilazi? Novi splitski gradonačelnik spominje vrijeme u kojem nas čekaju dva izazova: klimatske promjene i suživot s umjetnom inteligencijom.

Dolaze nam lokalni izbori, kampanja se zahuktala. Pokreću se stranački i stvaraju nezavisni pogoni, rade liste, predizborne koalicije ili javno odbijanje istih. Najveći grad čeka novu vlast, bila ona nova stara ili možda neka sasvim nova. Svakim danom sve više kandidata. Lako se pogubiti, ako ne gledamo i slušamo pažljivo.

Voditi jedan grad ili bilo koji državni entitet nema veze s pomaganjem ljudima. To radimo u slobodno vrijeme, kroz udruge, humanitarne akcije. Pomažući nemalom broju "jednih", uzimao je, odmagao, bar jednakom broju "drugih".Nismo mogli niti sagledati otkud i zašto klijentelizam, korupcija, nepotizam, bahaćenje.

Meni Balašević nije simbolizirao ništa, Jugoslaviju ponajmanje, nisam bio niti na jednom koncertu i ne znam riječi njegovih pjesama napamet. Kupio sam davno onaj album na kojem je Boža zvani Pub i još neku retrospektivu na onim jeftinim CD-ovima, kojih ima još po BiH i Srbiji. Bilo je perioda kada ga nisam volio.

Postavljanje pitanja je najmoćnije sredstvo za koje ljudi znaju u građenju boljih društava, boljih odnosa, onih odnosa kad je Dan zaljubljenih svaki dan. Zaljubljeni ne postavljaju pitanja o takozvanoj čistoći nacionalne pripadnosti. Svejedno im je iako možda naslućuju da upravo krše neke zadane granice, neke lažne, nametnute barijere. Da, i dan zaljubljenih može biti subverzivan.

Nasilje nije loše. Batina je u raju izašla. Sigurno ga je provocirala, sada mu se osvećuje. Pokazao im je. Da, nasilje je dio naše (ne)kulture, gdje ova zagrada čini golemu razliku. Ponosimo li se nasiljem ili ne? Kao društvo, kao grad, kao bilo koja lokalna zajednica? Da. Sve ostalo je laž. Ponosimo se.

Danas ulazimo u neko novo doba i nije nam zamjeriti da od "posttrumpovske" SAD imamo očekivanja. U međuvremenu smo otkrili da priličan broj naših sugrađana žali za odlazećim siledžijom, možda i još veći broj također, nema, ili bar tako tvrde, očekivanja od nove administracije Joe Bidena i Kamale Harris. S pravom tvrde da su problemi u "moćnoj predvodnici razvijenog dijela Svijeta" duboki, strukturni, zabrinjavajući.

Količinu solidarnosti nakon portresa u Petrinji ne viđamo često i ne znam odakle je. Jesu li to neki drugi ljudi od onih koji stalno kukaju da ništa ne valja, prepuni cinizma, samosažaljenja, profesionalni jamrači i gledatelji samo svog posla? Ne znam. No propusnice su (i) zbog njih popucale, jer ne mogu samo gledati, žele bar jedan kamion u kojem su i moje, naše stvari da ispratim za Petrinju i gdje već treba.

Četvrt stoljeća i/ili vijeka nakon Oluje, netom održani izbori, predsjednik nesklon namjernom raspirivanju podjela po etničkoj liniji, premijer koji zna da je EU počela kao projekt pomirbe, izlazak iz pandemije koja nas je tjednima držala za gušu kada je sve stalo, a propusnica je trebala da odete do susjednog mjesta. Sve je to smisleno, no tek ćemo saznati što je izvuklo pomirbu van, iz naftalina, na čisti zrak. Zapravo i na vazduh, jer ako ne može vazduh, onda ne može ni pomirba.