Gančo Savov, bugarski prevoditelj i prijatelj Vesne Parun: "Jedan od prvih razgovora s Vesnom bio je o tome da se 1942.-43. godine u Hrvatskoj družila sa studentima antifašistima, koji su hapšeni i proganjani za vrijeme režima Ante Pavelića. Međutim,Vesna se tada zaljubila i pobjegla sa svojom ljubavi negdje na more i tako se spasila. Rekla mi je: 'Ljubav me je oduvijek spašavala!' Vesna je strašno voljela pričati, skoro bez zaustavljanja držala je svoje sugovornike u napetosti. A govorila je krasno, zabavno, emotivno, mudro, slikovito. Bila je divan drug i čovjek."

Glumica Vesna Tominac Matačić, nositeljica predstave Ja koja imam nevinije ruke: "Pravoj umjetnosti uobičajeno i nije mjesto u mainstreamu. Ona je u svojoj suštini najčešće subverzivna jer teži istini, a istina se baš nikako ne uklapa u shemu opće prihvatljivih društvenih normi i kvalifikacija. Takvi ljudi kao Vesna Parun svugdje su u svom društvu smetnja. Svjesno je plaćala cijenu beskompromisnog traganja za istinom. Ostavila nam je u amanet nepregledno, kapitalno djelo na razini svjetske književne klasike. Samo ne znam ima li u nas dovoljno dobra da bismo je smatrali svojom."

U bezbrojnim polemikama o uvođenju vojnog roka negdje se zagubila velika istina. Istina je ispuštena i zaboravljena i kod zagovaratelja, ali nažalost i kod kritičara koji nemaju svijest niti intelektualnu sposobnost da bi ju prepoznali. Zbog toga ovdje nećemo govoriti o tipičnim problemima oko ove teme koji su ionako klišej, nego ćemo zaći s one strane iluzije ljudskog društva.