Prošlo se ljeto ukazala mogućnost rada u El Doradu keltske Hrvatske. Bicikliram svaki dan, deset kilometara, nekad u mraku, s reflektirajućim prslukom, ignoriram stare druidske utvare pored puta. Posao je težak, ali ima neku meditativnu kvalitetu. Kao i kod klasične meditacije, uvijek te malo bole leđa na kraju dana. Nitko nema stalno mjesto, osim Ukrajinki, koje se skupe ujutro u amorfnu masu obojenih vlasišta i predivnih plavih očiju. Lenkin je engleski kao moj francuski - uopće ga ne govori, ali komuniciramo nekako telepatski. Volim kad me stave pored nje, njeno voluminozno tijelo ima kvalitetu svjetionika. Slabo se dopisujem, nemam snage, udvarači su me zaboravili.