U Libiji ništa nije gotovo, već nastupa nova faza sukoba. Prijeti joj opasnost od plemensko-regionalnih podjela, kakve su iznutra razorile Somaliju i Afganistan, i koje su uzrokom sadašnjih jemenskih i sirijskih sukoba.

Gledajući na ekranima snimku Gadafijeva smaknuća, publika diljem svijeta pretvorila se u suučesnika u krvavom obredu smrti, piše Slavenka Drakulić.

Zapadni su saveznici iskoristili unutrašnji sukob Libijaca za promociju vlastitih interesa na nemirnim obalama južnog Sredozemlja. Amerikanci će sa svojim NATO-om steći važno strateško uporište na tlu Afrike i zadržati vlastiti udio u raspodjeli libijskog naftnog bogatstva. Šlepajući se za Washingtonom, Sarkozy i Cameron se dodvoravaju segmentima vlastitih elektorata još uvijek nostalgičnim za minulim vremenima "kolonijalne slave".

Smaknuće troje unučadi diktatora Gadafija neće naštetiti ugledu i snazi NATO-a. Civili i kršenje njihovih ljudskih prava te njihova obrana svakako bolje zvuče od osvajanja resursa, dokazivanja nadmoći, trošenja nagomilane vojne opreme. Zar bi svijet ikad ustao u obranu prava SAD-a na iračku ili libijsku naftu?

Epilog jednoga rukoljuba: talijanske investicije u Libiji i trgovina naftom dovode se u pitanje, osobni premijerovi interesi pod velikim su upitnikom, koalicija u Italiji prijeti raspadanjem što dovodi do političke krize, nesretni imigranti nadiru na lampeduško kopno, jake desničarske struje u Europi skeptične su po pitanju njihova prihvaćanja, dok situacija na tom najjužnijem talijanskom otoku poprima oblike humanitarne katastrofe.

Jovan Vejnović, bivši hrvatski ambasador u Libiji, komentira složene prilike u toj zemlji: Ako su civili u Bengaziju vrijedni zaštite, zar oni u Tripoliju nisu? Zapad kao razlog za bombardiranje ističe tezu da Gadafi ubija svoj narod.

Dok u Libiji strana vojska napada vlastodršca i staje na stranu protivnika režima, u Bahreinu napada nenaoružane protivnike režima. Zapadne sila o intervenciji arapskih zemalja Perzijskog zaljeva u Bahreinu uglavnom mudro šute, iako je od nedavno postalo "in" hvaliti pokrete koji traže promjene u arapskom svijetu.

Libija: Režim se očito urušava. Njegovi se kadrovi osipaju. Mnogi su prešli na pobunjeničku stranu. Čitave vojne jedinice. Ali sve to ne znači da je Gadafi gotov. On još uvijek raspolaže, ne samo sa dovoljnim snagama za obranu Tripolija, već i za ofenzivna djelovanja.

Ustanci arapske mladeži sigurno nisu usmjereni na tradicionalni liberalni ustav koji jamči tek podjelu ovlasti i uobičajenu izbornu dinamiku, nego na oblik demokracije koji odgovara novim oblicima izražavanja i potrebama mnoštva.

Baš kao i Europljani 1848. godine, Arapi se danas bore protiv strane dominacije (prema nedavnom istraživanju, 82 posto Egipćana ima "negativno viđenje SAD-a"), protiv narušavanja njihovih demokratskih prava, protiv elite koju je zaslijepilo vlastito nelegalno bogatstvo, i za ekonomsku pravdu.