Prošli je mjesec objavljena monografija Borovo u štrajku: Rad u tranziciji 1987.-1991. autor(ic)a Jasne Račić, Snježane Ivčić i Svena Cveka. "Borovo nikada nije bilo samo proizvođač gume i obuće, već važan temelj društvenoga razvoja vukovarskoga kraja. Uspostava nove normalnosti u Vukovaru bio je proces oblikovan silom, kao i u slučaju mnogih drugih gradova čije iskustvo nije podržavalo nacionalne povijesti. U kolektivnoj memoriji je ostalo samo sjećanje na ekonomsku krizu, a mi smo otkrili brojke koje govore o masovnoj mobilizaciji radnika koji krajem 1980-ih žele očuvati svoja prava i način života izgrađivan desetljećima", govore nam autori.

U nepregledno velikoj bolnici nalazi se samo ekipa strane filmske produkcije koja snima postapokaliptičnu scenu. Oko zgrade završeni prostori za parking, tegle s biljem i deseci neobičnih rasvjetnih balona – paukolikih krijesnica kakve će lako prepoznati posjetitelji socijalističkih hotela na Jadranu. Ulični umjetnici pretvorili su bolnicu u svojevrsni galerijski prostor. Ideja o njenoj gradnji danas se čini kao neostvariva utopija, no isto je vrijedilo 1980-ih, kad se vlast u vrijeme krize odlučila na taj potez. Srž problema danas nije u ostvarivosti takve utopije, nego u činjenici da u današnjem kapitalizmu političarima takva bolnica više ne predstavlja utopiju.

U Šibeniku predstavljene novine Lane Stojićević 'Kad ne dime tvornički dimnjaci - TEF'. Riječ je o istraživanju o ugasloj Tvornici elektroda i ferolegura. "Radnicima se svidio ovaj hommage jer su uglavnom svi čitali originalne tvorničke novine, a neki još uvijek čuvaju sve brojeve. U kontrastu s tim teškim uvjetima rada, neki radnički standardi bili su na visokom nivou. Iz perspektive moje generacije i moje struke, nemoguće je ne diviti se nekim aspektima radničkog standarda koji su danas uglavnom teško dostižni. Prema riječima jednog kazivača: 'TEF je bio grad u malom, u njemu se društveni život odvijao maksimalno, od sporta do glume.'"

Umjetnica Marijana Jakelić, autorica Maje u Vejstlandu: "Dobitnica sam antifa nagrade ANFAS za nova nadahnuća, a ne dolazim baš iz obitelji s antifa pedigreom. Djed je u Drugom svjetskom ratu ranjen na afričkom frontu u fašističkoj uniformi, a otac je radi pokušaja bijega iz Titove Jugoslavije odradio Lepoglavu kao politički zatvorenik. Ovo je vrlo uobičajena zadarska priča. Svom sam gradu, zbunjenom od nemilosrdnih povijesnih igara bez granica, posvetila par ciklusa nadrealnih kolaža, kratkih filmića i GIFova kojima nastojim izreći ovu sumanutu atmosferu. No sve će to prekriti ružmarin, tj. origano na pizzi, sladoled i turisti".

I kako vam je bilo u tvornici? "Bilo je prekrasno", ganuto, sa sjetom u glasu i raznježenim licem kaže gospođa koja moli da je predstavimo inicijalima, K. K. Danas živi u Lošinju, kamo je došla 1958. s Paga, s još desetak cura iz sela Stara Vas raditi u tvornici ribljih konzervi Kvarner na Malom Lošinju. Radnu snagu u tvornici s jedne su strane činile mlade, siromašne i često nepismene žene iz težačkih krajeva, a s druge – "žene s problemima". "Ostavljene" ili razvedene žene, samohrane majke, žene koje su pobjegle od muževa ili ostavile djecu. Službenica u upravi creske Plavice ispod glasa priča o tome kako su ih znali zvati i tražiti odbjegle žene.

Bojan Stojčić, autor knjige Hotel Bristol: O Zidovima Sarajeva 1996. - 2019.: "Sarajevo i BiH postali su taoci opštih mjesta svog identiteta kao što su rat, Olimpijada, new primitives, sarajevski pop-rok 80ih. To ne govorim iz nostalgičnih pobuda, već iz straha da društvo koje ništa novo ne proizvodi nema nigdje drugo nego nazad. Izdvojio bih rad Viva la Transicion iz 2015., natpis na tramvaju koji je kružio gradom mjesec dana. Tramvaj je model Tatra T3, proizveden u Čehoslovačkoj 70ih, kupljen od strane Jugoslavije istih godina. Te dvije zemlje danas ne postoje, ali on i dalje kruži gradom."

Jugoslavenski režim bio je protiv iredentističke igre bez granica, ovaj "samostalni" ne.

Sto je godina od osnutka prve samostalne i priznate južnoslavenske države - Jugoslavije.

Laži nisu usmjerene "neprijatelju", već primarno kondicioniranju vlastitog stanovništva.

Što je nama Dalmatinka dala - "hraniteljica" i istinski generator transformacije Sinja. Impresivan i temeljit postav izložbe u sinjskoj Galeriji Sikirica možete pogledati do siječnja, a razmjere utjecaja tvornice, otvorene 1951. godine i zbrisane u tranzicijskom ludilu, osjetit ćete čim kročite u cetinski kraj. Sjećanje je u ovom slučaju moćan emancipatorski kapital i utoliko je ova izložba vrijedna ne samo kao sjajan dokumentarni rad, već i kao točka iz koje će se ponovno promišljati budućnost.