Kad prihvatimo da je apsurdna količina iracionalnosti moguća "samo u Hrvatskoj", odustajemo od politike u njenom temeljnom značenju. Sve što se od nas traži jest da se prestanemo odupirati racionalnim rješenjima i prepustimo poslovnoj eliti da Apsurdistan pretvori u Floridu.

Karamarko je u pravu kada ronda da je Tuđmanovo ime zaobiđeno u govorima u Saboru i na glavnom zagrebačkom trgu, što se može obrazložiti na više načina, a najjednostavnije je ovako. S Hrvatskom je u EU ušlo i dovoljno ostavštine Franje Tuđmana tako da je i on ušao u Evropu.

Podizanje spomenika Franji Tuđmanu populistički je potez, moralno nedopustiv i povijesno neprimjeren, a Split upisuje na mapu zastarjelih mediokritetskih tendencija u umjetnosti. Usprkos tomu, profesor Nikola Visković poziva na podizanje sličnih plastika diljem Hrvatske i šire, u svrhu zapošljavanja naših kipara na javnim radovima.

Suočidba s povijesnom zbiljnošću: Dr Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne Hrvatske i vrhovni zapovjednik njezinih oružanih snaga, na godišnjicu svoje smrti za H-Alter komentira nedavnu presudu Haaškog tribunala i objašnjava vlastite pobude: "Genocidno je nasilje prirodna pojava, sukladna ljudsko-društvovnoj i mitološko-božanskoj naravi."

Zoran Pusić u intervjuu za H-Alter govori o presudi Gotovini i Markaču, o odgovornosti Franje Tuđmana i o ukupnom rezultatu ICTY-ja: Nije Haaški sud ugrađivao zločine u temelje hrvatske (ili srpske) države nego oni koji su ih činili i oni koji su ih prikrivali.

Nemanja Stjepanović, novinar agencije SENSE: "Ukoliko dio presude generalima Gotovini i Markaču o artiljerijskom napadu na Knin, Benkovac, Obrovac i Gračac bude poništen, to uopće ne mora značiti da će pasti cijeli nalaz o udruženom zločinačkom poduhvatu.

Gubitak suvereniteta ulaskom u EU nije nimalo beznačajna i nevažna stvar. Ali, dok se pametniji naprežu da sačuvaju ekonomsku i socijalnu samosvojnost, ova naša dva šampiona domoljubnog prenemaganja sve bacaju na to tko će prije zabiti nacionalnu trobojnicu na što beskorisnijem mjestu.

Povijest hrvatske disidencije, povijest je krivotvorenih martirija: to je historija neopravdanih kurčenja, antologija napuhanih žrtava, zbirka lažnih isprava. Pobrojani mučenici lažni su proroci u ime i za račun prave despocije, slabo skriveni ispijači vitalne tekućine iz nacionalnog krvotoka.

Da Franjo Tuđman nije pretjerao u demokraciji, bivši konobari Gojko Šušak, Ivan Milas, Stipe Mesić, MP Thompson, Dušan Viro, Mirko Norac, Mislav Bago, Siniša Svilan itd ne bi postali ugledni pripadnici društvene elite, a niti Bosnu ne bi se dijelilo na običnoj salveti.

Ni poslije puna dva desetljeća nitko nema petlje podvući crtu i hladne glave izračunati koliko se dobilo, a koliko izgubilo stvaranjem Hrvatske.