Možda bi se to i moglo reći za Janis Joplin, Billie Holiday ili neke druge slavne glazbenice (i njihove muške kolege), ali ne i za Amy Winehouse: jedna od najvećih pjevačica suvremenog doba zasigurno nije bila nikakva nesretna i neodgovorna autodestruktivka predestinirana za brzi kraj, iako su ju tako za života redovito predstavljali žuti mediji, a slično ju se stereotipizira i danas, četiri godine nakon njezine puno prerane smrti u 27. godini.

Zahvaljujući Split Film Festivalu već dvadeset godina educira se nova publika i iznova oduševljava stara. Jedna od karakteristika Festivala je kontinuirana provokacija i pomicanje granica, što nisu propustili učiniti ni ove godine – možda to nije bilo baš toliko izraženo u glavnoj konkurenciji ili u neuobičajeno mlakom Libido programu, ali provokacije ipak nije nedostajalo.

Remake, Remix, Rip-Off na zabavan način prikazuje izuzetno mučnu temu i opasnosti sa kojima se susreću umjetnici, te upozorava na metode zatupljivanja i kontroliranja naroda kroz masovne medije, što je lekcija koju bi svi građani trebali savladati prije nego što uključe televiziju i prepuste se konzumiranju serviranog sadržaja.

Film otvara mnoga važna pitanja koja ne možemo i ne smijemo ignorirati, ali i, što je najvažnije, portretira osobe s invaliditetom kao ljude, a ne stereotipe. Dora nije ni heroina ni svetica, ali nije ni žrtva. Osoba je koja uči, i na tom putu ima pravo na pogreške, kao uostalom svi mi.

Znači li najava "veliko finale" da se najbolji i/li najvažniji dio Motovun Film Festivala nije dogodio na samom Festivalu, u Motovunu, nego bi se trebao dogoditi tek sad, na nekakvoj, da li onda uopće samo - reprizi, u Zagrebu?

Drugonagrađeni film kanskog paralelnog programa Un certain regard, svježe okićen sa čak šest pulskih Zlatnih Arena, prikazan na netom završenom Motovunu i najavljen za glavni program Sarajevo Film Festivala, u svemu je, osim možda u opusu svoga autora, zapravo vrlo prosječno, ili još bolje rečeno - mlako djelo.

Bezobzirni cinizam hrvatskih "javnih" medijskih i kulturih ustanova, ako se to ustanovama, medijima i kulturom još uopće može i zvati, doista je nevjerojatan. Kao da su građani i javnost, kojima bi oni trebali, oprostite na avangardnom izrazu - služiti, zapravo njihovi najveći neprijatelji, pa ih, kad ih već ne mogu sasvim uništiti, budući da im od njih dolazi, kako su slijepo uvjereni - "za sve neophodan novac", u svakom slučaju moraju što više lagati, manipulirati, zaglupljivati, s/špinovati, praviti budalama, varati...

Ti mene nosiš, film Ivone Juka, sjajno je ostvarenje. Sa svojom dva i pol sata dugom lirsko epskom dramom, trenutačno sama nosi čitavu hrvatsku kinematografiju, te se barem za neko vrijeme za nju više ne treba brinuti.

Na prvi pogled, ima neke gotovo nevjerojatno bizarne sličnosti između nedavnog rušenja aviona Germanwingsa u francuskim Alpama i prve "epizode" "Divljih priča", filma Damiána Szifróna koji se još samo u ovaj petak i subotu (10. i 11. travnja) može vidjeti u zagrebačkom Kinu Europa.

Trebalo je neko vrijeme, ne baš ni tako dugo, da se potvrde sumnje kako preseljenje Zagrebačkog međunarodnog festivala dokumentarnog filma iz Studentskog centra u multipleks na Kaptolu nije bilo tek pitanje ove ili one dvorane, nego i same koncepcije festivala. S nezavisnih, aktivističkih i autorskih djela, Dox se pomjerio ka spektaklu i propagandi.