Kao što se moglo i očekivati od autorice Arafa, Pandorine kutije i Putovanja prema suncu, i najnovije ostvarenje Yeşim Ustaoğlu Clair-obscur iznimno je djelo, jedno od najboljih, ako ne i najbolje prikazano na 45. festu, netom završenoj beogradskoj međunarodnoj filmskoj manifestaciji koja je i ove godine brojnim zainteresiranima omogućila da biraju u možda i previše šarolikom programu od gotovo stotinu naslova i desetak kategorija.

Dodjela Oscara već je po tradiciji glamurozni događaj kojim se zatvara sezona započeta u predbožićno vrijeme nizom nominacija - period od nekoliko mjeseci u kojima je lako dobiti dojam da se više priča o filmskim nagradama nego o samim filmovima. I dok je za holivudske fanove ta večer jedna od centralnih točaka godine, ona može i za sve one koji nisu ljubitelji tvornice snova, ili barem nisu samo to, poslužiti kao dobar uvid u opće stajalište onih koji vole smatrati da su na pravoj strani.

U hrvatskim se medijima o transrodnosti progovora rijetko, i u tim se slučajevima pribjegava senzacionalizmu i površnosti, pa je posve sigurno da je transrodnost u našem društvu još uvijek tabu tema. Zbog svega toga, posebno raduje što tabu među prvima razbijaju budući novinari i novinarke, studenti/ce prve godine Fakulteta političkih znanosti koji uz svoje odlučne filmske protagonistice prekidaju gorku medijsku tišinu – njihov kratki dokumentarni film Metamorfoze donosi tri afirmativne priče o transrodnosti.

Prikazan u standardno sjajnom programu 14. Human Rights Film Festivala koji je prošli mjesec održan u Zagrebu i Rijeci, film Smrt Luja XIV. španjolsko-katalonskog redatelja Alberta Serre, jedan je od filmskih vrhunaca protekle godine. Predstavnik nevjerojatno inventivnog katalonskog art filma, unutar kojeg se izdvajaju i veliki José Luis Guerín (U Sylvijinom gradu), Sergio Caballero (Finisterrae) i José María de Orbe (Otac), Serra se svakim novim djelom potvrđuje kao pravi filmski buntovnik i jedan od najvažnijih suvremenih redatelja.

FAF – manifestacija koja ustrajava na zajedništvu i jasnom društvenom angažmanu.

Izraelsko-francuski redatelj Eyal Sivan, gost 14. HRFF-a: Izrael je uspostavljen kao država Židova, što je čini rasističkom državom. Postoji razlika između države koja prakticira rasizam i rasističke države – u Izraelu imamo oboje. Koji je veliki problem Izraela? Problem je to što se moramo odreći nekih svojih privilegija. U pitanju je samo jedno – jesmo li spremni dijeliti moć ili ne. Čitavo vrijeme trubimo u stilu - dat ćemo prava, jednaka prava. Što to znači? Tko je taj koji daje prava? Mogu li Palestinci dati prava Izraelcima? Žene muškarcima?

O Uspavanci za tužnu misteriju i Ženi koja je otišla filipinskog redatelja Lava Diaza.

Projekcijom dva dokumentarca, Tko bi rekao: Fantazije umreženog svijeta Wernera Herzoga te Vodi me kući Abbasa Kiarostamija, sinoć je otvoreno 14. izdanje Human Rights Film Festivala. Festival je otvorio direktor i selektor Petar Milat, a svi posjetitelji u narednih će šest dana moći uživati u 35 dokumentarnih i igranih naslova koji potiču na razmišljanje i angažman. U današnjem programu valja izdvojiti večernju projekciju igranog filma Mačak austrijskog redatelja Klausa Händla, u kojem prikazuje izgon dvojice ljubavnika iz raja.

Analiza dokumentarca Winter on Fire: Ukraine's Fight For Freedom Evgenija Afineevskog.

Petnaest je godina od početka (najnovijeg) rata u Afganistanu, a trinaest od početka američke invazije u Iraku. U to ime - donosimo prigodnu listu dokumentarnih filmova. Svaki je film popraćen prigodnim stihovima pjesnikinja i pjesnika s Bliskog istoka.